43 Dnevnik

Zaplakala Vratnička djevojka,

u halvatu kraj džamli pendžera.

Slušala je ostarjela majka,

slušala je pa joj govorila:

„Ne plač, Fato, jedina u majke!

Ako ti se Ibro oženio,

drugom će te majka pokloniti:

Sa Bistrika Orhan-kapetanu,

što pred pašom zelen bajrak nosa!“

S Galibom naprijed, je sigurno. Osjećaj, koji ne vara!?

Iako se moglo i drukčije okrenuti. Iznenadih se kad na samom izlazu iz šume naglo zastasmo. Samo su Galib i još trojica izašli na čistinu i zamišljeno zurili prema Opservatoriju.

-       Četnici! Jebem ti... – Galib to reče, naglo pogurujući i ove u šumu.

Galib gleda u zemlju, smišljajući šta nam je sada činiti, dok većina premorenih boraca poče sjedati. Odmor, iako ne planiran, dakako im je prijeko potreban.

Tek shvatam koliko ništa ne znam. Do prije deset minuta sam bio ponosan na sebe, svoje saborce. Uradili smo što je naređeno, vratili smo Galibovima i snagu i vjeru.

Sve se u sekundi okrenulo. Vjerovao nam je Galib. I previše!

Ništa nisam shvatao, sem Galibovog ponašanja. I momaka uz njega.

Ja i Trale priđosmo dvojici na samom rubu, slušamo šta oni s dvogledom gledaju. A meni je sve ličilo kao prije par sati.

Ipak, onaj lijevi broving od Silverfoxovaca jeste na istom mjestu, ali je sada uperen prema nama...

-       Kada je Šiljak pao? – čujem kako Galib pita Traleta, umjesto mene.

Trale je odgovorio, mucajući, a Galib je sve propratio snažnim psovkama.

Uz to je nevino pogledom grlio sve svoje, hrabre borce. Pogledom koji se dao lahko razumjeti.

Dugovao im je objašnjenja, možda i izvinjenja. Ponajprije zbog saboraca koji su posljednjih petnaestak dana dali živote, za izdaju i izdaje.

Kada je Hojta pala Galib se odbio povući, Šiljak su mu prećutali. Samo mu je rečeno da se povuče.

Svjestan je svoje odgovornosti, ali i tuđe neodgovornosti. Spreman da se izvine, ne i da se pravda. Ali i, da ni ovaj put ne poklekne. Obavezuje ga hiljadu očiju uprtih u njega. Njih ne smije iznevjeriti, samo njima to duguje.

-       Jebem ti ovo, idemo! – pet minuta mu je trebalo da odluči, pri čemu nije ni pomislio da se dohvati motorole.

Ne govori kuda, možda ni sam ne zna, ali mu se vjeruje.

Ja sam svoje obavio. Vodom sam ih napojio, nesvjesno poveo Opservatoriju. Tamo više nema Silverfoxovaca, a ja sam to trebao znati. Sreća, pa je Galib sumnjao.

Nijemo gledam u Traleta, stidljivo se izvinjavam i ostalim našima, ćutke im obećavam da ću dalje samo slijediti Galiba.

Opet se on meće na čelo, opet će prvi. Hrabro, kako jedino i umije. Ostali ćemo, dakako, da ga slijedimo.

Ne skreće s puta, ne mari za prokres, za granate koje nas počinju stizati. Kome bude suđeno...

Poneka padne skroz blizu. Ponekad zalegnemo, ponekad nam inat ne da. Predugačka je kolona da bismo svi imali sreće. Ali se ne razmišlja o tome, samo se gazi naprijed. Pa, ko stigne.

Muči jedna druga misao, da li je sve, baš ovako moralo da bude? Da li se ovo moglo odbraniti? Koliko su ove izdaje naplaćene? Koliko su, onda, bezvrijedne sve naše žrtve?

Za šta su poginuli Zakareli, Medin, Mungos, Ado, Dževad, Remzija, Ismet, Mujo, Ćaze, i desetine onih čija imena unesoh u dnevnik, ili ni to ne stigoh...

Ne priliči junaku, ali Galib plače. Ne suzama, sjećanjima na sve ove heroje!

Svi mi, nemamo ni pravo obraćati pažnju na granate, koje četnici ne štede. U izdaju nije uključeno da nas puste tek tako da se povučemo.

Čak, dopušteno im je da poruše sve objekte na Bjelašnici. Tužan nas je pogled dočekao kada pred sobom ugledasmo polje ispod.

Famosa više nema, kao ni većine drugih objekata. Od hotela, još su jedino čitavi Smuk i Ski.

Ne skidam pogled sa Skija!

Preznojavam se. Ne od straha, vjerovao sam i vjerujem Galibu, već od primisli na Karavelića.

Ima stvari koje se teško daju zaboraviti, još teže oprostiti. Ne bole sve one uvrede, koliko činjenica da sam u hotelu morao ostaviti dnevnik!?

Nije ni ovo prizor koji se zaboravlja, ubrzo i direktno gledamo kako su svi ovi objekti stradali.

Sjećam se priče Peza Šefedina, s Grepka, sad i lično pratim jednu maljutku - „zmaja sa svijetlećim repom“, kako se spušta na Smuk. Precizan pogodak!

Neće, zar, odmah i Ski? Samo što nismo naišli iznad njega, a tada mi neće trebati više od par minuta da strčim.

Žmireći bih potrefio svoj krevet, pa da zgrabim ruksak i izletim iz hotela dovoljno mi je i nekoliko sekundi. Prava prilika da provjerim svoju sreću!

-       Ja idem po ruksak – provjeravam svoju riješenost, tražim podršku od Traleta.

-       Ti si lud!

-       Neka sam. Ali, ja moram!

-       Zašto moraš?

-       Moram uzeti ruksak, spasiti dnevnik.

-       Jebeš dnevnik. Živa glava napiše memoare, mrtva ne objavi dnevnik!

Ne odgovaram. Znam da je u pravu, već prihvatam da tu rečenicu zavedem na koricu dnevnika, da je uvijek imam na umu, ali sad sam drukčije mjerio vrijeme. Imao sam ga samo da povjerujem kako nikako ne može biti slučajno što je baš Ski ostao posljednji!

Možda da se i počeh kajati, možda mi tek Traletove riječi dopriješe do svijesti, tek - okupan u znoju zastajem na par metara od hotela. I umora od trčanja ima, ali ne fali ni straha.

Neko ohrabrenje tražim u činjenici da me Salja sustigao. Prisjećam se da me je dozivao da ga sačekam...

Tada me je već počelo bivati strah, zbog čega ga nisam ni čuo. Ni sada ne razmišljam koji su njegovi razlozi... Ali, ovdje stajati i o tome razmišljati je, možda i gubljenje dragocjenih sekundi...

Zažmirio sam. Kako bih u glavi isplanirao svoje ulijetanje u hotel. Pri tome se dotakoh činjenice da Salja nema nikakvog razloga da ovoliko rizikuje, čemu se i nasmijah. Ako sada i poginem, neću biti najveća budala. Salja će biti duplo veća.

Krevet gdje sam preksinoć odmarao, ostavio ruksak, prvi je s ulaza. Saljin je u vrh sobe. Zbog čega, njegovu budalaštinu još povećavam!

Isplanirao sam, uzeo daha, otvorenih očiju utrčavam, vješto krivudam hodnicima, još vještije uskačem u našu spavaonu, jednim potezom se saginjem, uzimam ruksak. Okrećem se, nabacujući ruksak na leđa, i vidim kako je Salja sve obavio i brže nego ja. I još me čeka, da ne istrči iz hotela prije mene.

Nisam mu rekao, ali sada držim da je bar četiri puta gluplji od mene!

Mjerili nismo, ali se usuđujem reći kako nije prošlo više od deset sekundi od kako smo uzimali dah, ponovo smo stajali na istom mjestu. Još sekundu trošimo da popravimo ruksake, nanovo uzmemo dah i isplaniramo zadnju, odlučujuću dionicu.

Sto metara čistine dijeli Ski, jedini još ne porušeni hotel, od dizanja brine, koja je označena kao mogući spas dvjema budalama koji je se pokušavaju dočepati.

 Trčimo nazad. Umor ne osjećamo, više ni strah, samo ponos i samohvalu na račun naše brzine...

Stižemo do brine, ne bi se trebali okretati, ali mi moramo!

Reklo bi se da bijahosmo malo i razočarani. Naš poduhvat, u glavama već poredismo sa scenama iz nekih boljih akcionih filmova, s razlikom da bi u njima Ski eksplodirao onog istog momenta kada mi istrčavasmo iz njega, svakako i vatrom opaljenog lica. Ovako, nama nije ništa, a i Ski je još čitav...

                                ***

Kada ponovo postadosmo dio kolone pogled još nekoliko puta spuštasmo naniže. Ski nije, i neće biti gađan. Shvatam da ga četnici ne vide, da ne mogu maljutku navesti. Okomili su se na one bungalove koji su još u vidokrugu njihovih navodilaca.

Domalo smo ponovo zaustavljeni, a mi se probijamo našima, čelu.

Taman stižemo kada je Galib završio razgovor motorolom. Niko ne zna kuda idemo dalje, ali je najbitnije da idemo. Prevruće je, temperatura je preko pedeset. Pola od jula, pola što Bjelašnica gori!

Sav strah nas je prošao, pa sad jače osjećamo plamen. Skoro sve je izgorjelo sem Skija, pa bi mi tek teško bilo da se nisam odlučio ovo izvesti. Osim toga, ja i znam kuda idemo. Igmanu, kuda bi drugo!

Jedva dočekah novo zaustavljanje. Namjerno pred Traletom otvaram ruksak.

-       Znaš da mi se dopao tvoj savjet, bez obzira što ga ne poslušah. Riješio sam da, i to odmah, na korici zapišem baš to „Živa glava objavi memoare...“; Ne, kako ono ti tačno reče „Živa glava napiše memoare, mrtva ne objavi dnevnik!“ Eh, to hoću da zapišem, da od sada uvijek imam na umu.

Trale je ćutao, ali i jasno pratio kako mi se lice grči. Uzalud sam premetao stvari, sve je bilo kako sam ostavio - osim dnevnika!

-       Šta je bilo? – Trale upita, iako je slutio.

-       Nema ga...

-       Kako?

-       Ne znam. Ne tupi mi se, ali se bojim da sam ga sinoć čitao, da je ostao pod jastukom.

Meni se plakalo, a Trale se poče smijati. Ne zamjeram mu, ovo je samo drugi način da ponovi što je jednom već rekao: Živa glava napiše memoare...

                             Igman, homore