Sunce zađe, a mjesec
izađe,
Softa Mejru na vodici
nađe:
„Daj mi, Mejro,
studene vodice;
Daj mi, Mejro, iz
tvoje ručice.
Daj mi, Mejro, tako ti
dušice!“
„Bolan, Softa, da nije
grihota?“
„Daj mi, Mejro, vode
iz bokala!
Daj mi, Mejro, tako ti
imana!“
„Bolan, Softa, da nije
grihota?“
„Daj mi, Mejro, vode
iz perdeta!
Daj mi, Mejro, tako ti
dženneta!“
„Bolan, Softa, da nije
grihota?“
„Nije, Mejro, nije nam
grihota!
Ti su bula, ti ćeš
naklanjati;
Ja sam softa, ja ću
odučiti!“
Uz one poznate, i jedan novi osjećaj. Ovo čekanje
neće biti uzalud!?
Na potvrdu smo čekali svega dvije minute. Začulo
se nešto u prokresu ispod.
Provjeravamo puške, zaklone. Znamo da je ovo put
kojim bi Galib trebao doći, ali se niko nije zakleo da oni nisu prošli. U tom
bi slučaju ovo mogli biti i četnici.
Ruke nam se znoje na puškama. Dah smo ustavili
svih desetak sekundi, koliko je trebalo da se od momenta kada smo čuli kršenje
granja pojavi i prvi čovjek.
Iznuren kao i ostali mu saborci, sasvim nije ni
ličio na sebe, pa opet bi bio grijeh Galiba Hodžića ne poznati odmah.
- Živi ste, Galibe – brzo ustajem i javljam se,
kako ih ne bismo iznenadili.
Snage nije imao ni da odgovori. Tek je, pri samom
susretu upitao za vodu.
Vidjevši da imamo dva kanistera, kolona se
ustavlja. Bez riječi se smjenjuju, dok oni udaljeniji imaju samo jednu želju,
da dotekne i njima.
Ne smijem se, ali glavom zuji da im kao
obezbjeđenje i nismo bili potrebni. Moguće da nikog nisu ni očekivali, zato se
jesu obradovali kanisterima.
Ne smijem se, ali glavom zuje i generalove
riječi. Nije baš onako kako je on zamišljao, ali jeste kome je potrebno, ko je zaslužio.
Nisam imao predstavu kojom su brzinom primili
naredbu o povlačenju, nisam znao da vremena nisu imali za punjenje čuturica,
nisam prepoznao svoj predosjećaj, ali mi
je jasno ovo što gledam. Bio sam toliko puta žedan, znam koliko njima ovo
znači. Znam da ih je i puno više nego što je vode u nas, ali sudbina nikada
nije svima ista. Sretnijima će ovaj gutljaj vode mnogo olakšati, izdržat će i
ostali!
Pokušavao sam brojati, koliko ćemo ih uspjeti
napojiti, koliko sevapa zaraditi. Zabrojah se oko dvadesetog. Uzdišući se
prekoravam, jedino važno je da sam shvatio zašto sam snio i ćurevski kanister.
Kao, i zašto ostali prinose i čuture.
Ne pitamo, ne odgovaraju nam, sve nam se kazuje
samo. Vidimo i premorenost, ali i tugu i razočarenje...
Jedan uspijeva progovoriti, od jutros niko od
njih nije ni vidio vode. I pogledom i mislima se pružio niz kolonu.
Uz gašenje vlastite žeđi, jača i želja da se i
saborcu ostavi koja kap. Kako se kolona pomjera, gutljaji su sve manji. A meni
se još čini kako na red dolaze sve žedniji.
Gledajući koliko će ih tek ostati i bez tih par
kapi, krenuše mi i suze. Koje pojačaše, kada se jedan momak progura naprijed.
Zatražio je malo vode za ranjenika kojega su nosili.
Uvakat je stigao, u momentu kada je pražnjena
posljednja čuturica. Dvojica su još stigli da pokvase usne, dok je treći samo
mućnuo čuturicom.
- Nosi ranjeniku – mirno je to rekao, bez žala, s
ponosom što je baš on taj koji je sad bio na redu.
Htjedoh ga upitati za ime, ali mi se ne dade.
Imao sam osjećaj da bi ih većina uradila isto!
- Zaradili smo sevapa za dva života – Glibo mi
šapće, dok Galib naređuje nastavak kretanja.
- Ne bi valjalo da smo drukčije uradili – Salja se nadoveza.
- Bog će nam zafaliti! – Ahmo zaključi.
Bjelašnica,
Opservatorij
