Na Bejanu, na Vratnik
mejdanu,
pod orahom i pod
jorgovanom,
pivo pije gondže
Abdulahu.
Pije gondže pivo sa
lezetom,
a tamburom dertove
razbija.
Kaharli je lica i
pogleda,
tužna zbora, žalosna
razgovora.
Karale ga hodže i
hadžije:
„Šta je tebi, gondže Abdulahu,
„Šta je tebi, gondže Abdulahu,
pa ti piješ piva sa
lezetom,
pa ti činiš Božjega
harama?“
„Prođite me se hodže i
hadžije!
Nije meni ni do moga
nama,
a kamoli do devet
harama!
Sinoć mi se udala
djevojka,
sa prstenom i ispod
jemina,
udala se moja Umihana.
Udali je babo i
maćeha,
za suđena al za
neljubljena.
Jutros meni prvi haber
stigo,
pa me teški jadi
poklopili.
Nije šala, tri godine
dana
gledala me mlada
Umihana,
a sinoć je za drugog
udana.
Stoga pijem pivo bez
mezeta,
njime svoje dertove
razbijam.
Ostavite me hodže i
hadžije,
dosta mi je i kahara
moga,
a kamoli vašeg
razgovora!“
Mislim da motorola i nije mogla zazvoniti u
boljem momentu. Ionako ni general ni rmpalije više nisu mogli očima ni pratiti
šta se sa strojem dešava.
Pisak motorole umiruje i nas. Zajednički osjećaj
da slijedi nešto, umnogo drukčije od prethodnih razgovora.
Primirujemo kako bismo čuli, ili razumjeli. Uz
vrijeme da i između sebe razmijenimo par pogleda. Bolje rečeno, osjećanja.
Vidim tek Abida i Salka, znam koja su još naredna trojica-četvorica, ostalo su
mi siluete. Sa sve pomiješanim osjećajima, i prijekora i odobravanja.
Suprotstaviti se je trebalo, ali zajednički, i u povoljnijem trenutku...
Svjestan da situacijom ne vlada kako je vladao, i
general ovo koristi, da bar dođe do vremena. Zato sada nije toliko ni žurio,
niti galamio u motorolu.
- Šta je tebi, čovječe? Gdje su ti ljudi, zašto
niste već ovdje? – ipak se dio bijesa još osjećao.
- Ali, generale...
- Ništa „ali“, nema „ali“. Imaš naređenje, i pet
minuta da ga izvršiš.
- Moram vam nešto nasamo reći.
- Sačekaj samo malo...
Mi smo s galamom stali čim je motorola zazvonila,
a dok je pričao pred nama, još smo tišini i pomagali. Skoro nam se činilo da
osjećamo kako general razmišlja o posljednoj rečenici sagovornika.
Popustio je. Okrenu nama leđa a krenu dijagonalno
pistom, kako bi čim prije čuo to „nasamo“.
Ja pustih malo smiješka, i tek odahnuh.
- Nek si mu reko – spremno i dočekah Limanov
komentar.
Limanove riječi nisam sasvim shvatao, ali jesam
iskrenost kojom su rečene. Baš kao što osjetih kako Salku Bajroviću koji je
stajao iza mene, sad počeše koljena glasno klecati.
- Šta je, bolan, nije tebi prijetio – ne dosjetih
se drugog načina da ga ohrabrim, i sebe i njega.
- Ama, žao mi tebe – iako neuvjerljivo, ipak mi i
iskreno odgovori.
- Neko me otud spasi – zagrlih Salka, pokazujući mu
da ni meni, baš sve vrijeme nije bilo sasvim svejedno.
Šaptanje se čulo duž cijelog stroja. Kao da smo
željeli ovakvim, opuštenim raspoloženjem dočekati generalov povratak, ma kakvim
da ga sagovornik učini.
A po koracima kojim nam se, nakon nekoliko minuta
prilično tihog razgovora, sada približavao, slutili smo da će snaga koju
trenutno imamo i biti dovoljna da do kraja više ne popuštamo. Posebno, u
trenutku kada se zaustavio otprilike na sredini stroja, i na razumnom
odstojanju od nas. S gardom, ne onako prijetećim, ali opet s jasnom porukom da
zna šta nam, i kako namjerava reći.
- Evo, ja iz ovih stopa idem na Šiljak. Ići ću sam!
A ako ima među vama onih koji smiju ići sa mnom neka istupe dva koraka!
Dosta blažim tonom, s još primjetnom ljutnjom,
ovim rječima nas je, ipak, iznenadio. Gdje ja, još nisam bio spreman za
najpametnije razmišljanje.
Zato požurih s iskorakom. Dvije sekunde držah
desnu nogu iskoračenu, ne dopuštajući lijevoj da je prati. Izvukao bih ja i
nju, ali me je zaustavila silueta s početka stroja. Bio Fudo, ili neko drugi,
rukom mi je pokazivao da se vratim. Abid je to i „prevodio“, kroz zube, a
razumijevao sam i tiho Limanovo kašljucanje.
Konačno shvatih da niko neće istupiti, kao - i
zbog čega, pa se vratih u stroj. General nije zaslužio, a jednakim se
povjerenjem uvijek treba uzvraćati.
Shvatio je i on to, pa brzo prijeđe na
objašnjenje razloga nagle promjene njegovog odnosa prema nama:
- Dobro – ton mu je sada bio čak prijateljski – evo, ja vam obećavam da ću vam
vratiti puške, ako vi meni obećate da Šiljak neće pasti!
- Obećavamo! – ovaj sam put ja ćutao, ali me većina
iznenadi.
- Idite po puške – general nije bio iznenađen.
Idemo, trčimo. Smijemo se. Ja vrtim glavom, sve
mi se čini kako je, opet, general ispao pobjednik.
Neka je. Nema veze, u suprotnom bi svi bili
gubitnici.
Dok skupljamo oružje i municiju, pogledom tražim
Fadila. Još jedno, malo iznenađenje. Stajao je mirno, kao da je ovo vrijeme
samo čuvao naše naoružanje. Nije bilo ni zasluženog ponosa, niti spremnih, od
njega očekivanih prigovora zbog našeg početnog ponašanja.
Suviše ga dobro znam, samo cijeni vrijeme i
trenutak, nekada će on prigovoriti, makar meni.
Cijenim i ja vrijeme, zamolih Fadila da ode do
spavaone, vidi šta je sa Salkom Čorbom.
Ni drugi ne troše uzalud vrijeme, kreće
uvezivanje kompletne priče. Koji su bili na kraju stroja, bolje su razumjeli
generalove razgovore, rasprave sa svojim sugovornikom.
Od sto i nešto Dobrinjaca na koje je general
računao, na Bjelašnici je bilo njih još svega petnaestak. Ostali su bili brži
kroz tunel s ove strane, nego iz grada. A, čim su shvatili stvarne razloge
svoga izvođenja.
To je ono što general nije htio odmah čuti, što
nije želio ni pretpostaviti. Da jeste, do ovoga ne bi došlo.
Povratih sliku njih dok bezglavo galopiraju
konje. Pitah se, da li su to i mogli biti ljudi na koje je general mogao
računati.
Zavrtjeh glavom, pa još jednom sebe zapitah da li
smo i na kraju postupili kako treba.
Pritisnut tim sumnjama krenuh reći Limanu da
motorolom pozove Ćuzu, odustajući zbog utiska da je najbolje da pustim njega da
procijeni kada je tome vrijeme. Kao što je i general iskoristio našu
zaokupljenost obratom situacije da neprimjetno napusti pistu.
Sumnjao sam da je na putu za Šiljak, a mijenjam
namjeru obraćanja Limanu.
- Nismo trebali pristati – umjesto prijedloga,
podijelih razmišljanje – trebali smo ga pitati gdje su mu ti ljudi zbog kojih
je nama bio oduzeo puške!
- Neka – za razliku od mene, Liman je nas osjećao
pobjednicima – ovo je ispalo super!
Možda...
šume Bjelašnice