38 Ušuti, ili prvi poteži!

U Mostaru, Čelebi pazaru,

zametnuli lahki salandžaci.

Sve se ljulja, malo i golemo.

Ponajviše Čelebija Mujo.

Koliko se plemenito ljulja

sve bademu odlijeću grane.

Izlazio aga-Hasanaga:
„Lakše, more, Čelebija Mujo;

Ne krši mi drvo bademovo!

U men ima vjerenica ljuba,

badem zoblje, šerbe vodu pije!“

Progovara Čelebija Mujo:

„Čuješ mene, aga Hasan-aga,

ostala ti ljuba udovica;

U Mujove zapanula ruke,

pa vidjela što je muška glava!“

Generalu je po drugi put zazvonila motorola. Opet je razgovor bio kratak, i opet ga mi ne razumjesmo. I tako nam je važnije razmišljati o sebi, probati što preciznije i što prije shvatiti sopstvenu situaciju.

Zato, sada generala moramo slušati. Nama se obraća.

Mada je uvod mogao i preskočiti. Ako ovo i jesu sudbinski dani za Bosnu, nismo mi i jedini kojih bi se to trebalo ticati. S ostalim se, sasvim slagasmo. I da se gine, i da ginu oni kojima je to suđeno. I da je to čast, i da četnici Bosnu ne smiju porobiti. I dalje...

Sve do momenta kada poče pričati o nama. Nama, Fočacima!

Nije nimalo zazirao. Niti da nas vrijeđa, niti naša sjećanja. Više desetina poginulih, tri-četiri puta toliko ranjenih, plus oni Fočaci u Zukinoj i ostalim jedinicama, sve samo u ovoj ofanzivi. Dakako je bar to zasluživalo puno više poštovanja.

-       Vi Fočaci ste ko žene! Vi nemate muda! Vi ste dimijaši – neke su od bolnih konstatacija kojima smo počašćeni.

A svaki naš pokušaj da se branimo prekidan je njegovim sve glasnijim urlanjem. Samo je dvije generalske osobine ispoljavao noćas, a jedna je taj i takav, prodoran i urlajući, zastrašujući glas. Za mrtve ne pokaziva poštovanje, mi živi mu još i možemo halaliti.

Ona druga osobina je dopuštenje, makar Limanu da govori. Kakva god da smo mi četa Liman je njen komandir, oficir. General mrtve ne poštuje, ali, eto, ima malo obzira prema oficirima.

Limanu je dopušteno da govori, mada bez puno volje da bi ga se još i shvatilo. Samo je uzalud trošio i njegovo i naše vrijeme, jednako pateći i njegove i naše živce. Ono što je Liman govorio mi smo znali, a general se nije trudio razumjeti.

Mi nismo dimijaši, imamo muda, ponajmanje smo žene. Ali nije važno ono što je istina, već ono što general misli. Sasluša Limana kada mu kaže da je krivo informisan, ali ne odgovara od koga je dobio ovakve informacije, niti pomišlja bilo kako ih provjeravati.

Tako se priča vrti u krug, samo iznova uzimajući nove desetke minuta.

Tek se povremeno svi odmorimo, malo pa generalu ponovo zazvoni motorola. Sada i to počinjemo shvatati, radi se o nekoj vojsci, dobrovoljcima, koje neko treba dovesti ovdje i naoružati. Izvjesno, našim puškama!

Zato Liman postaje još uporniji. Samo je pitanje dokle će general i njega trpjeti!?

Ne mijenja mišljenje, vremenom tek usputno otkriva i šta kani s nama, a pošto će naše puške već dati „borcima“:

-       Povešću vas da gledate kako se za Bosnu gine. Da vidite kako to i nije toliko strašno kao što mislite. Ja znam da najveći broj vas to nikada nije ni vidio!

Ova uvreda probija sve u nama. Toliki poginuli... 
Liman, sada to i pominje. Liman pominje, general gubi svoje živce još više.

Jače nego na nas prije, sada se dere na onoga s druge strane motorole. Ni njemu ne dopušta da završi nešto što već deseti put pokušava, uporno ponavlja da požuri s tim vojnicima, da se o minutima radi kada je Šiljak u pitanju. A da puške čekaju...

Liman je i dalje miran. Čini mi se, i jedini u cijelom stroju.

Još držim jezik za zubima, tako smo se i dogovorili, ali se misli povremeno oture.

Shvatam šta sputava nas ostale! U trenutcima popuštanja pod udobnosti kreveta spavaonom je kružila i vijest koja se još jutros pročula ovdje, aktuelnijom postajući od kako je priča o „Čiljku“ počela. Preksinoć su neka tri Trnovljaka napustila liniju, iz straha ili premorenosti - više nije ni bitno, tek su, za primjer, strijeljani! Svi u tu priču ne vjeruju, ali nema nas koji nismo čuli ono čemu je Glibo svjedočio...

Pa opet, živci rade. Ako je i ginuti, jednom je. Nije baš svejedno da li od četničke ili naše ruke, ali je svakako kako je to sudbina već pripremila.

-       Imate i vi šta raditi, vodu i balvane nositi! – general je uporan s nastavljanjem trganja naših živaca, očito i sam pod dojmom da se sve oteglo više nego je bio zamislio.

Liman je, već nemoguće miran. Još vjeruje u ubjeđivanje s generalom, sada garantujući da smo mi korisniji s puškama nego s kanisterima i balvanima.

Ja dalje ne mogu da trpim. Znam da će trajati sve dok ti ne dođu po puške, ali ja živaca za toliko nemam. S tim da mi je sad od generalove nepopustljivosti, možda, teže padala Limanova upornost.

-       Dobro je, Limane, šta se više s njime raspravljaš. Pa, nije nama mizerno nosati vodu i balvane! – rekoh ovo tonom, kakav nisam znao ni da imam, a zbog kojeg me general nije odmah i prekinuo.

-       Ko to govori!? – sad on zadreča jače nego ijednom ove noći.

Išao je prema meni, prema mome glasu, krupnim, brzim i drskim koracima, gardom koji je čak i prijetio. Drugi razlog zbog kojeg me nije odmah prekinuo je što je želio biti siguran da će prići tačno kome želi.

Kako sam bio tik uz Limana, na desnom, neosvijetljenom dijelu piste, to je generalu ustrebala i baterijska lampa, a ja ne primijetih kojom ju je brzinom uspio izvući. Tek mi se našla uperena u lice, u momentu kada se nalazio na korak-dva od mene.

Imam osjećaj kako mu se ni moja faca nije sviđala. Dok je lijevom rukom svijetlio moje neobrijano lice, desnom je zauzeo gard meni poznat iz kaubojskih filmova i stripova. Kao kada se kauboj u dvoboju sprema potegnuti pištolj.

-       Brko, ušuti, ili prvi poteži! – i sam je, riječima kojima mi se obrati, potvrdio moje poređenje.

Šutio sam. Ne samo iz razloga da bih postupio po generalovom naređenju, već što sam od puške bio udaljen šezdesetak metara te nisam imao čime ni potegnuti. Uz sve, bio sam iznenađen ovakvim, postupkom koji niti jednom komandantu nikako ne priliči.

Strah ne osjećam. Čini mi se da sam ga ostavio na mjestu s kojega se jučer povukoh, dajući sebi pravo da sada osjećam samo ponos. Nisam ni trepnuo, čak ni kada su ona dvojica rmpalija, generalovih pratilaca, uzeli poseban, gard koji je samo čekao šefov signal, a koji me podsjeti na trojicu nesretnih Trnovljaka.

I dalje nisam treptao. Niti se plašio. Samo se, isprsih još jače. Učinih to, jer se u tom momentu prisjetih i Trošnja, Trebove i Lelije, Vučeva i Uništa, Kiseljaka, Trebevića, Bosanske međi... Mahirovih homora! Ako sam i počeo u njih vjerovati, drukčijim sam ih zamišljao.

Sjetih se Sifeta i Adema, i Armina, Azema i Crnog, Admina, Remzije, Muja... Znam da su oni, iako mrtvi, ponosni na mene!

Sekundu prisjećanja vežem i za Salka i Fadila. Pitam se jesu li barem oni uspjeli. Je li Salko još s puškomitraljezom, u spavaoni ili negdje tu, ali nepokolebljivo odlučan šta s njim da radi, je li Fadil u drugom kraju piste, s puškom i istom odlučnošću, ili su nekako prevareni, umjesto putem prema Šiljku sad koračaju nekoj od obližnjih homora...

Duge su neke sekunde, prisjetiš se dragih ljudi, i oznojiš se i ohladiš. Šutiš, da bi sve osjetio. Lakše ti je kad znaš da šezdeset ljudi poštuje ono što si rekao, uradio!

A šta general trenutno misli o meni, smatrah posve nebitnim.

Bateriju je sklonio, povukao se četiri koraka nazad, zadržao gard. Izvukao je sebe iz potpunog mraka, da on mene ne gleda a da ja njega vidim.

Ja šutim, ponovo je on na potezu. Biće da razmišlja o tome. O ovom gustom mraku, o tome kako će onoj dvojici dati signal! U tom slučaju, ja bih trebao još nešto reći. Nešto, po čemu ću biti upamćen! Ipak, pamet mi je sva stala u ponos.

Možda je i bolje tako. Možda general čeka da nešto kažem, da se izvinim, priznam grešku, zamolim za oprost, padnem na koljena. Možda čeka, ali dočekati neće.

Kao što neće ni onoj dvojici dati signal koji čekaju. Neće, ne smije. Tu su moji saborci. Jednako ponosni, jednako Fočaci!

Sa sasvim drugog kraja stroja neko iskorači, zagalami ka nama. Ja se još držah svoga ponosa, ljubih ove sekunde kao da su mi doista posljednje u životu, te ne razabrah ni ko je, ni šta kazao u moju zaštitu.

Nagli generalov okret me samo uvjeri da je to, svakako, bilo nešto što njemu nikako nije uisalo. Istim onako krupnim koracima, sad je hitao prema tom glasu.

-       Ko si ti? Ko si ti? – jednako je i drečao.

-       Smirite se, generale – progovori i Liman, izašavši korak naprijed.

-       Samo neka neko nekoga takne! – ču se i iz sredine stroja, taman da bi se general ponovo okrenuo.

A onda, stroja više nije ni bilo. Neki su iskoračili naprijed, neki ustranu, neki nazad, pokazujući spremnost da, ako zatreba, pojure prema puškama.

Ču se novih desetak glasova, bi tu i psovki, naših prijetnji, svako je istiskao ono što se u njemu skupilo u ovih mjesec dana, proključalo u posljednja dva sata.

Mislim da neki nisu ni sami sebe razumijevali, ali to i nije bilo bitno, koliko da pričamo. Da general, konačno, može lično vidjeti kakvi smo.

                                       Šiljak i Opservatorij