29 Što sam razmišljao - razmišljao sam

Đevojka šeta planinom

s devedeset sejmena.

Sva se družina ljutaše:

„Zašto đevojka vojvoda?“

Stade đevojka pa vika:
„Ko li će ubit lišana,

on li će biti vojvoda!“ 
Stade družina pa gađa;

Niko ne ubi lišana.

Stade đevojka pa gađa,

ona li ubi lišana.

Baknu joj puška od zemlje,

frli joj prsten iz ruke.

Zato je đevojka vojvoda.

Zato joj oko najbolje.

Zato joj puška najprva.

Zato joj noge najbrže.

Zato joj srce najtvrđe!

Cigarete smo podijelili odmah, opremu ćemo večeras. Zuhdija naišao i vratio se, ostalo je obećanje njemu dato, nama prenešeno.

Tu je minobacač. Šesetka, tek da znamo da imamo nešto. I da manje se nadamo obećanom odmoru.

Tu je ponovo i Mahir. Sa svojim ponašanjem. Rekao bih čudnim, ali i dva sata provedena s njim u Dražinom potoku naučila su me kako takvo njegovo ponašanje trebam smatrati normalnim.

Jutros se rano dao obilasku šume, u vezi noćas dogovorenog njegovog zasebnog zadatka, preuređenja naše bajte. Pred početak granatiranja vratio se, svome kutku skloništa. Nakon što je stalo opet se izgubio u šumi. Nije se bavio. Kao ni četnički napad. 

Opet su napali lijevo do nas, na piklić i oko njega. Dio koji napadaju četnici ne granatiraju. Artiljerijsku vatru su prebacili na bokove. I vrlo smo blizu, i dovoljno daleko i od jednog i od drugog.

Prvotno sam kanio da se svi damo na pripremu položaja, četnički napad je promijenio moje planove. Uzimam Ahma i Lata, te Salju i Šabana, naš rov praznim prebacujući Traleta Abidu.

Možda je nekorektno što nisam i Mahiru definisao gdje će, podrazumijevalo se da on ostaje na svom zadatku. Dok je napad, i grantiranje, neka bude gdje hoće.

Tek što smo zakopali, linijom je naišao Galib. Zadatak novog komandanta brigade je shvatio onako kako treba, ili ozbiljnije nego su to neke priče o njemu pretpostavljale, tražio je način kako da se sami između sebe odmorimo. Iako smo svih ovih dana ostali bez stotinjak boraca, makar smo rovove bolje utvrdili, pa se usudio procijeniti kako svakog dana možemo slati po jednu šestinu, na Bjelašnicu - da bi se okupali.

Galib je bio zadovoljan čvrstinom našeg dijela linije, a neizostavno je prišao i nama. Meni ponovo vrati sjećanja na naš prvi susret, na riječi što mi tada reče, na utisak koji nikave priče nisu mogle izmijeniti.

-       Šta to radite? – obrati mi se mirno, pokazujući kako ni on mene nije zaboravio.

-       Ukopavamo se, tek smo jutros dobili minobacač.

-       Vidim to, ali... To je šesetka. Jel imate osamdesetdvojku?

-       Nemamo.

-       Koliko imate mina?

-       Trideset.

-       Trideset! – na licu mu se pojavi osmijeh, onaj neoduševljenja – daj, čovječe, nema se vremena... Jesi li ti spremio ciljeve? Znaš li koliko je odavde do ovog dijela gdje se puca?

-       Ciljeve jesam spremio... Ne znam baš tačno koliko je do dolje. Sad ću da vidim na karti.

-       Šta ćeš, bolan, gledati na karti!? Idi i iskoračaj to, a daj meni, ja ću gađati ako vi ne smijete...

Već je sa svojim pratiocem prilazio šesetki, rukom ostalima dajući znak da prinesu mine. Tako da je meni jedino preostalo da uradim što je meni rekao.

Usput sam Salji kazao da pomogne Galibu da nađu tvrđe, stabilnije mjesto, odnosno da minobacač ipak malo ukopaju.

Kada sam se vratio to je bilo gotovo, a Šaban se već dao i razvlačiti žicu prema pikliću gdje se nalazio Ćasara - koji je danas komandovao tim dijelom.

Dok i to bude gotovo ja sam na glas razmišljao:

-       Dvjesto dvadeset koraka, podijeljeno na sedamdeset cenata, to mu ga dođe oko sto četrdeset metara. Ali, za sigurnost ću uzeti još sto pedeset, pa ćemo prvu da ispalimo na tri stoje.

-       Bio mastan, šta ti to znači – Salja je imao svoju logiku – oni daleko sto pedeset a ti gađaš tristo, to kao da im ne daš da se povlače.

-       Manite se priče, nego zaviri u te knjige, vidi već jednom te elemente – Galibu se žurilo, kao i ovima dolje na pikliću, nekoliko ih je s nestrpljenjem gledalo prema nama.

Pogledah u tablice, i namrštih se. Koristim to što Šaban još nije stigao s telefonom, te došapćujem Ahmu kako će cijev, i poslije dodavanja onih sto pedeset metara biti previsoka, kako me strah prvu ispaliti s ovako dobivenim elementima. Složio se, te dodasmo još sto metara.

Šaban se vraćao, a ja naredih svima da se povuku u šumu. Ni meni se nije dopadalo ovo što Galib radi, ali sam smatrao obavezom da budem uz njega, što drugima nisam mogao narediti. Jedino je još Salja ostao...

Preznojavam se u iščekivanju onoga što slijedi. Nije problem, iznenadićemo mi četnike prvim minama, ali je ovo livada koja je fino ucrtana na karti, pa se pitam šta će biti kada budemo sljedeći put se javljali, kada Galiba više ne bude tu. Uz sve, vjerujem da se ovim pozdravljamo i s mirom, bar kada su u pitanju ona naša tri rova, do sada su četnici prebirali isključivo brinom.

Što sam razmišljao - razmišljao sam, Galib ubacuje prvu.

Sav sam u znoju, svaka sekunda koja je prošla duža je od prethodne. Nije me smirivala ni Galibova mirnoća, znao sam da on ne posjeduje ništa od Mahirovih osobina.

-       Ništa, ova je slagala – ono što je imao, svakako je i hladnokrvnost – idemo odmah drugu.

Druga je aktivirala, ali podaleko. Istovremeno je iz šume Šaban javljao, kao i neki momak s piklića.

Ovaj put ja nisam imao šta sumnjati, smanjujem za dvjesto metara, odnosno mina ide samo s osnovnim punjenjem, i opet cijevi visoko dignutom u nebo.

Još je jedna slagala, ali i četvrta pala puno bliže.

Zebnja, koja je jedva iščekala vijesti s piklića. Splasnula je kada se Ćasara javio s viješću da je bila dobra, ali i da još skratimo.

Najrpije pedeset, zatim još dvadeset metara.

Taj drugi put je Ćasara skoro vrištao! potvrđujući da među četnicima već ima pogođenih, da s tim skraćenjem - samo još nastavimo i šarati, lijevo i desno.

Ispalismo tako desetak, a utihnuće četničkih pušaka i vriska ovih naših s linije ohrabri i ostale pa smo u momentu svi bili kraj šesetke.

Ja bih se usprotivio, zagalamio, ali mi Galibova jednaka hladnokrvnost nije dozvoljavala.

A od njegova odlaska brži su bili zahtjevi Ćasare da nastavimo gađati niz potok, jer su se četnici počeli povlačiti.

-       Da ispalimo jedno-dvije? – pitam Galiba.

-       Baš si budala – sad mu je osmijeh bio malo lakši – slušaj šta ti čovjek govori, ispucaj to što imaš a onda šutni tu cjevčicu neđe u šumu. Ako kad nabave još mina...

Galib ode, ali nesta i sveg našeg straha. Jednu za drugom ispalismo preostale mine, radujući se svakoj koja nije slagala. Potok smo pratili, a da li smo tačno procjenjivali brzinu četničkog povlačenja ono je što nećemo ni saznati.

Zato smo dijelili radost onih što su odmah silazili u potok, našavši potvrde četničkih gubitaka, tragove krvi, te nešto naoružanja i opreme, cigareta...

Čestitao sam Ćasari na hrabrosti, na vjeri u nas. Priznao sam, ja bih se teško usudio, ma koliko da bih nekome vjerovao, navesti ga da mine ispaljuje na desetak metara ispred mene. I bez obzira što je tako jedino ispravno, što se jedino tako moglo doći do rezultata do kojih smo došli.

Nama je drago bilo i to što je vrlo cijenjen naš doprinos u odbijanju dosad najjačeg četničkog napada na našem pravcu. Galib je, valjda, samo usput svratio...

vrhovi Bjelašnice