Kliknu vila sa vrh Trebevića:
„Jel Sarajevo kao što je bilo?
„Jel Sarajevo kao što je bilo?
Jel mejhana kraj Morića
hana?
Pijul vino age Sarajlije?
Služi li ih krčmarica Mara?
Nosil Mara tri nova fistana?
Jedan plavi što begove
mami,
drugi bijeli što djevojke
cvijeli,
treći žuti što hanume ljuti?“
Možda često bude tako, mina koja je ranila Šemsa
i Ibrahima bila je i posljednja u ovome valu ispaljena. Naučili smo još nešto,
prijekid artiljerijske vatre nagovještaj je početka pješadijskog napada!?
Gledao sam u Mahira, koji nije puno brinuo.
Trudio sam se da mu vjerujem, iako s položaja Fočanskog bataljona stižu vijesti
o novim poginulima, dok je i naša logistika uključena u spašavanje teže
ranjenih. O lakše ranjenim se i ne izvještava, vraćaju se u borbu. Gubitaka
imaju i Jahorinci, ništa nije drukčije ni duž cijele linije.
Gledajući u Mahira činilo mi se kako su ovo
posljednji četnički pokušaji.
Slušajući jutrošnja dešavanja, gledajući
premorenost ljudi zaduženih za nošenje ranjenika, iščekivajući skori napad i na
našoj liniji, misli se puštaju Mahira. One najprije idu boljim vijestima. Nije
ih bilo mnogo. Zaustavljanje ofanzive na ovom prostoru, vraćanje Golog brda na
početku, te najnovija informacija o uspješnom upadu grupe diverzanata neke od
jedinica Četvrtog Korpusa, negdje u području Ljute i Trsekavice, uz znanje da
je od neki dan tu i naš Major, najbolje je čega se trenutno možemo prisjetiti.
Mnogo je više bilo gorih vijesti. Niko od nas ne
zna ni tačan broj do sada poginulih i ranjenih, kamoli svih imena.
Mahir, i vjerovatno grupica slično nezbrinutih,
zalutalih, dopremljena je iz Hrasnice. S druge strane, čini se uzaludnim
nadanje da će izaći i dio Hrasničke brigade.
O tunelu se pričalo još na Grepku, sada ni u
njega ne vjerujemo, nema vijesti ni o dolascima Sarajevskih jedinica.
I ne samo da ne dolaze, nego su, po svemu sudeći,
otišle i one Hercegovačke, koje su bile. Povjerovali smo da su prebačene na
područje Ljute, nakon njenog pada prestali smo govoriti o tome. Obradovala nas
je vijest o uspjehu te neke diverzantske grupe, ali za to veselje nemamo
vremena. Samo podsjećanje, naši diverzanti su uz nas, ili smo mi uz njih!
Provlači se priča kako je ovdje i Komandant
Korpusa general Vahid Karavelić. Što bi spadalo u bolje vijesti, da se i dalje
ne čeka dolazak jedinica.
Zašto nema novih snaga, zašto Sarajevo ne zna
značaj svoje odbrane, pitanje je čiji odgovor ne znamo. U pauzama četničkih
granatiranja ili pješadijskih napada, pojedinci pokušavamo razmišljati o tome.
Od prisjećanja na jednu vijest koju smo imali još pred početak prve, ofanzive
na Grebak, a kojoj tada ni gledasmo, niti vidjesmo značaj, ni sada ne možemo
dalje. Ima li veze s ovom aljkavošću promjena prvog čovjeka Armije? Je li Sefer
otišao kao cijena krhkog mira s ustašama? Ko je Rasim Delić?
Ko zna bili bismo se i sada obazirali na to da od
rijetkih koji su u prilici slušati povremeno radio, pa i neprijateljski, ne
doznasmo kako je na ovome ratištu trenutno i četnički glavni komandant Ratko
Mladić. Brzo su bili planirali zauzeti Bjelašnicu, odsjeći Sarajevo, on je
lično želio biti prisutan. Bio je u jednome od tenkova koji su među prvima
jurišali, htio je na tenku proći preko nas.
Mladić je tu, dok je nas proći neće, a nismo mi
ti koji ćemo dugo razmišljati o tome zašto nema i našeg komandanta, imamo mi
svojih briga. Ginu borci, komandiri, komandanti, rat je i u hodu se određuju,
biraju novi. Niko se ne nudi, niko ne odbija.
Sve je to razumljivo, što nije slučaj s nekim
drugim aktivnostima. Ono što je Korpus za sada uradio je jedino to, ponovo je
odvojio nas i Trnovljake, ponovo smo zasebna, Fočanska brigada!
Selim Hamzić je preuzeo Trnovsku kao Bibićev
dosadašnji zamjenik, što je nama samo usputna informacija.
Zanimljivo nam je, ili barem način na koji je
izabran naš novi komandant. Sastali su se sva tri komandanta bataljona, i
glasali. Glasanje je bilo tajno, i svi su dobili po jedan glas. Je li neko zna
pouzdano, ili se tako nagađa, Ćuza je glasao za Sakiba, koji je svoj glas dao
Galibu Hodžiću, dok je Ćuza glas dobio od Galiba.
Hitnost i važnost situacije nisu dopuštali neke
duže rasprave. U jedno sam siguran, i njima je najvažnije bilo da se komandant
izabere. Čuo sam da su se složili da se primjeni pravilo „ključa“, odnosno da
komandant bude Galib, kao dosadašnji komandant Prvog bataljona. Nekako sam do
sada bio uvjeren da je Fočanski bataljon prvi, a da je Galib bio komandant
Jahorinaca. Pa sam sklon više vjerovati onima koji pričaju kako su „izvlačene
šorke“.
Neću provjeravati jesam li bio dovoljno upućen,
tako ni negirati tihe priče pojedinaca kojima Galib nije drag, a koji mu, uz
još ponešto, sada prigovaraju to da je do dužnosti komandanta brigade došao
slučajno, neprimjetno, odnosno - po ključu.
Rat je počeo kao običan vojnik, diverzant,
odnosno komandant jedne grupice. Neki su izginuli pa je on u formiranju
jedinica došao na čelo jednog od diverzantskih vodova, koji su formacijski bili
- prvi. Kada mu je otišao komandir čete, on je kao komandir prvog voda preuzeo
četu, a što se ponovilo i pri odlasku komandanta bataljona. Ono što Galibu
niko ne spori je izuzetno veliko i hrabro srce, a što je opet i najvažnije.
Ja se stižem prisjetiti svog do sada jedinog susreta
s Galibom, sjetih se izuzetnih dojmova koje sam tada o njemu stekao...
***
Zašto smo ponovo odvojeni od Trnovljaka, i ko nam
je novi komandant, nešto je što mi doživljavamo manje važnim. I od Galiba, kao
i od naših starih komandanata, tražimo samo jedno. Zauzvrat za ono što smo obećali.
Obećali smo da četnici proći neće dok je nas. Da bismo
ispunili obećanje potreban nam je odmor.
Tražimo samo dva dana. Da se okupamo, jednom kao
ljudi naspavamo...
Zuhdija je lično prošetao linijom, sijajući od sreće
prenoseći nam posljednju novost. Razumjeli su u višoj Komandi naše stanje, obećali
su nam zamjenu.
Obećanja su ono u šta čovjek vjeruje, nada se,
ali...
pogled
s Igmana na Hrasnicu
