Vihor ružu niz polje
nosaše,
na Mujov je čador
nanosaše.
Pod čadorom nikog ne
bijaše,
osim Mujo bolestan
ležaše.
Viš glave mu šargija
stajaše;
Mujo jekni, a šargija
zvekni,
Mujo hukni, a šargija
pukni.
Tiho Mujo šargiji
zboraše:
„O šargijo, o moj
razgovore,
brzo ćeš mi ostanuti
pusta!
Da te dadem mojoj
miloj majci,
opet ćeš mi ostanuti
pusta;
Da te dadem mojoj
miloj seki,
otšetaćeš mi u mirazu.
Daću tebe mojim
jaranima,
tako nećeš ostanuti
pusta!“
Biće da je i minobacač stigao. Radujemo mu se,
žuri nam se postaviti ga, ali može očekati.
Stiglo je još opreme. Cigarete su opet najpreče,
ali je sada i oprema jednako važna. Već smo počeli brojati koliko se dana
okupali nismo, nas većina ima još bar rezervnih presvlaka, s pješadijom znamo
da je stanje gore, na dogovoru smo da budemo umjereniji.
Prije polaska provjeravam kakvo je stanje s
Abidom i Traletom. Mahira nisam pitao, vjerovao sam da bi mi sam rekao koliko
je brzo iz Hrasnice pošao. Ili sam se bojao njegovog odgovora?
Liman je preuzeo ono što sljeduje našu četu,
pozvao ja nas nekoliko da mu pomognemo. Odbija moj prijedlog da mi budemo
izostavljeni iz opreme, reče da je jedino pošteno da prema vodovima vršimo
raspodjelu.
Jasan je i objašnjenjem. Rat ne stoji, svaki dio
opreme će nekad dobro doći, unutar sebe ćemo gledati šta je kome prječe,
džemper, majica, gaće...
Zvao nas je jer je želio da svi vidimo kako je
dobijeno na kamari, da i u ovim najtežim trenutcima znamo za poštenje,
dostojanstvo, razumijevanje. Pošteno je bilo i ono s naše strane, ali je
razumljivo da ne gubimo puno vremena.
Ovim vodovima po sedam džepera, trećem šest, nama
tri. Kod majica se u obzir uzima prethodna razlika. I tako, do cigareta.
A one mirišu i upakovane.
Na tren smo zaboravili na sve drugo, na do sada
poginule, na opasnost koju nosi rub livade na kojoj smo, iste one koju motrismo
Šefa i ja. Sva vojska što je slobodna tu je blizu, svi su se mrštili što smo
prvo razdjeljivali opremu, svi sad vire i nagađaju koliko ovaj put ima cigareta
na jednoga.
Svi smo na tren zanemarili i granate kojih je
nekoliko jutros već palo tu ispod. One ne čekaju da mi završimo s podjelom, da
se ponovo raziđemo. Ali, dok ih god čujemo, znamo i da smo živi...
Jedna nas, ipak, iznenadi. Nisam siguran koliko
smo je čuli, ali je zaždila negdje među nas.
Već smo ležali, ali su nam tog momenta glave bile
uz majku zemlju. Ljubismo je i zahvaljivasmo što smo još na njoj. I čekasmo da
se dim raziđe.
Niko nije jauknuo. A pala je tu.
- Je li neko ranjen? – Liman se prvi pribra, shvati
da se možda nema vremena čekati razilaženje dima.
Desetak sekundi lijepe tišine. Svi smo dobro,
cigarete će ipak biti podijeljene kako smo već sračunali.
Počesmo se smijati, ne znajući kako drukčije objasniti
to što se dogodilo.
Odmah se i skupismo oko mjesta na kojem je
granata završila, od nekih zaista nije pala dalje od petnaestak metara.
Zapravo je Ibrahimu Bešireviću i bliže, jedini se
nije smijao, jedini nije ustao da vidi gdje je palo to što je on najjače čuo.
Sjedio je, niti razumio niti se čudio onome što mi radimo. Nije mu ni bilo
jasno gdje je, šta se to dogodilo samo minut-dva ranije.
Jedni mu već prilaze, mi ostali zastajemo.
Iz podnožja šume, gdje je ovaj vod zaklonjeno
odmarao, gdje je ostao jedino Šemso Odobašić, da čuva stvari, dopirao je
glasan, veoma bolan jauk. Nikome drugom nije mogao pripadati.
Oni što su prvi prišli Šemsu, nisu mogli
vjerovati, nisu znali kako da mu pomognu, ima li mu pomoći. Lijevi, stražnji dio
je bio skoro izvaljen, vidjeli su se samo krv i velika bijela kost. Strašno za
gledati, jednako kao i slušati bolne jauke.
Srećom, pribranih uvijek ima. Liman, ne ironično
koliko ozbiljno ističe kako je velika sreća da je Šemso - „tu“ baš imao mesa,
da je vrlo moguće da ništa vitalno nije povrijeđeno. Bio je svjestan, osjećao
noge, samo ih od bolova nije mogao pomjerati.
Rana mu je majicama i košuljama previjana, ovima
što su stigle, a dok ne stigne Muharem Muhović. Do tada je bio već na nosilima,
na koja smo ga morali nanijeti, stalno znajući da mu je još dugo ležati
isključivo na stomaku...
Do Muharemova dolaska i njegovih procjena, i mi ćemo
se strpiti od nove besjede sa sudbinom. Nekima je jedna mina u rov pala, druga je
pala među nas, od koje je najviše stradao onaj što joj je bio najdalji!
***
I Muharem je iskazivao optimizam, da je bio neko
mršaviji...
S druge strane, s Ibrahimom je neizvjesno. Rana
od gelera nema, ali ga je detonacija svega stresla, na jedno mu uho i krv teče.
Možda bi bolje bilo da je neko drugi bio na njegovom mjestu, on je i onako bio
potih, na momente poluodsutan, prezamišljen, najviše ćutljiv. Poslije ovoga, a
nadati se da će se oporaviti, svi se pitamo kakav će biti...
proplanci i pašnjaci Bjelašnice
