Majevice, visoka
planino,
u teb kažu tri smeta
snijega:
Jedan lanjski, drugi
olomljanski,
treći, kažu, od nove
godine.
22/23. juli 1993.
Među njima zelena
livada,
na livadi brat i
sestra sjede.
Tu brat sestri košulju šijaše,
sestra bratu uz rukav
vezaše.
Pa se sestra svome
bratu moli:
„Priši mene puce do puceta,
„Priši mene puce do puceta,
da ne prođe igla od
merdžana,
a kamoli šaka od
junaka!“
Bojao sam se noći, da mi se ponovo neće dati
spavati. Znam da moram pustiti Ismeta, Remziju i ostale da počivaju u miru, ali
nisam znao kako.
Ipak, sudbina uvijek ima poneko iznenađenje.
Skupa s večerom u bataljon je stigao jedan novi
borac, čiji dolazak me nije iznenadio koliko njegov izbor da bude baš s nama.
Iznenadio, ali i obradovao. Sigurno je da nam lovara Mahira Muharema neće puno
koristiti, ali ja odmah dobih ideju kako da iskoristim njegovo samo prisustvo.
Najprije ga treba odobrovoljiti. Počesmo se
raspitivati o svemu što ga je pratilo od kako ode od nas iz Dražinog potoka.
Za razliku od Trnova gdje je fino primljen, vrlo
kratko saslušan i po ličnoj želji sproveden do Hrasnice, tamo mu nimalo nije
bilo lahko. Dao je mnogo izjava, stalno iznova objašnjavajući sve ono što drugi
nisu mogli da shvate.
Dijelom naviknut na stalne posjete vojne
policije, nemalo je iznenađen kada je jutros pokupljen i bez riječi doveden na
Bjelašnicu. Tek tu je pitan kojoj jedinici inače pripada, na što i nije znao
drukčije odgovoriti do - našem bataljonu. Na sličan način je riješio i susret s
Ćuzom, gdje je lično tražio da ga pošalje uz bacačlije.
Ovaj put mi nije morao ponavljati svoje ubjeđenje
da mu baš ja vjerujem, sad smo obojica u to sigurni.
Vjerujem mu, a pokušavam ga i razumjeti. Ne može
od mene skriti koliko mu se ovdje nije dolazilo, ali hoću vjerovati i da se
previše ne brine zbog toga. To je ono što meni i treba, to je i razlog da ga
uzimam s nama, na srednji rov.
Ovi ostali ga i tako gledaju još s nevjericom,
njima je posve čudno da neko u ovo doba rata, na ovo mjesto dolazi s lovarom,
pri čemu je odbio bilo kakvu drugu pušku. Opet, to je ono što se meni i
dopada...
Do nekih doba ću ga pustiti da iznosi nove
detalje oko svoga boravka u Borču, to su uvijek zanimljive priče, a i poslije
će mi biti lakše. Također, odmah sam pristao da već ujutro počnemo koristiti i
njegovu kreativnost, vjetar prijeti a naša bajta nimalo ne djeluje pouzdana,
sam Mahir osjeća kišu, već u glavi gradi naš novi, čvršći dom.
Iznoseći i približavajući nam te svoje ideje,
otkriva još nešto. Ne samo da je stalno mjerkao zrak okolo, nego je svako malo
odmjeravao i ovu dvojicu. Dalo se primijetiti ne baš puno povjerenje prema
Salji, ali je znatno blaže gledao Traleta.
A ja sam čekao pogodan momenat. Bio sam siguran
kako ga išaret koji ga je iz Borča doveo ovdje, nije mogao u međuvremenu
potpuno napustiti.
Nije mi cilj da ga testiram, već da saznam kako
je najbolje da se noćas ponašamo. San mi je potreban kao nikad, a ako već
postoji to uzajamno povjerenje, zbog čega ne bismo podijelili i osjećaj.
Iskoristih priliku dok je Salja bio na
osmatranju, te sasvim mirno otkrih šta me najviše zanima:
- Je li, prijatelju, jel ti i o ovome imaš neka
svoja razmišljanja? Mislim, za Grebak priznajem da si bio sve u pravu,
nažalost, zato sad i pitam - kako ti se ovo čini?
Nije odmah odgovorio, kao da je želio još
jednom da se sam uvjeri, iako može biti i neko namjerno, makar pred Traletom,
pokazivanje svoga rituala.
Polagano je ustao, te zaklonjen polumrakom,
potpomognut našim svjesnim ćutanjem, pogled razbacio na sve strane, sve dokle
je mogao doprijeti. Pri tome je gestikulirao i nosom, kao da mu je to njegovo
šesto čulo negdje u dodiru sa sluhom njuha.
Ne znam koliko je sve skupa to trajalo, meni se
činilo nekoliko vrlo dugih trenutaka. Na kraju smo još imali sačekati samo da
se ponovo spusti na zemlju.
- Večeras mirno spavaj! – ne znam zbog čega je to
rekao u jednini, ali je svakako bilo ono što sam i želio čuti.
Puštam ga da se vrati pričama iz Borča, svjestan
da o ovome neće ništa više reći.
A i sasvim je bilo dovoljno, tako da odmah šaljem
Traleta da zovne nazad i Salju. Mahir je to shvatio kao znak da sam malo
prošeta.
- Slušajte, sami Bog nam je Mahira poslao – požurih
ovoj dvojici otkriti svoja razumijevanja svega – ako on kaže da će noć biti
mirna, biće! Kad je on ovdje, ja pticama baš i ne vjerujem. One su nekako na
sve ovo oguglale, cvrkuću i dan i noć. Ali, Mahir je fenomen!
- Znači, večeras svi spavamo!? – Salja pokaziva dio
od onoga što je Mahir u njemu već osjetio.
- Taman tako. To ja vama govorim ovako, a ja odoh
sad do ostalih, da i njima kažem - večeras će da stražare samo oni koje je
strah!
- Ja se ne bih zajebavo, šta nam fali da smo po
trojica budni!?
- Ništa ja nisam reko, ako je tebe strah, izvoli
cijelu noć biti u rovu. De ba, razmisli malo, misliš da Salko i ovi smiju tek
tako zaspati a da niko nema budan. Dosad smo mi po dvojica bdjeli dolje, neka
sad malo njih. Osim toga, lijevo i desno je pješadija, i njih je vazda budnih,
a do sada četnici još nisu kasno noću napadali. I, najvažnije, dok je Mahira
tu...
***
Kako sam samo zaspao. I spavao. Jedva se pred
zoru trznuh, kada je u bajtu ušao Salko.
- Ja i Šaban stražarimo cijelu noć, dajte koji,
samo sat nas zamjenite, meni su se oči zalijepile – Salkov glas je bio osjetno umoran, i skoro molećiv.
- Ima dovoljno mjesta – ali, meni je bilo važno to
što Mahir nije ni treptao.
Borač
i Zelengora
