Mjesec kara zvijezdu
Danicu:
„Oj Danice, jedna nestretnice,
kad si sjala šta si
ugledala?“
„Ugledala šeher Sarajevo;
„Ugledala šeher Sarajevo;
22. juli 1993.
U taj šeher jedna
tanka jela,
pod tu jelu jedan
malen čador;
pod čadorom momci i
djevojke.
Momci režu svilu i
kadifu.
A djevojke kolo
ufatile,
kolo vodi Taslidžanka,
kolo vodi, kolom se
ponosi,
Maha kolom kao vjetar
gorom.“
Jutros je na Proskoku i prema Hojti, kao i na
našem dijelu sve po starom, ali se sve manje obazirem, sve mi nekako svejedno.
I doručak je kasnio, ali opet nisam doručkovao. Ostavio sam konzervu za
kasnije, dok još jednom pustim misli da same lutaju.
Doručkovati ne mogu, zaspati još manje. Jedva
čekam da se desi nešto, nešto što će mi na tren okrenuti misli...
Sudbina me čula, javljeno je da ubrzo dobijamo
minobacač. Još nije stigao, ali mi možemo početi s pripremama položaja i
ciljeva.
Očekivao sam osamdesetdvojku, ali mi se i šesetka
dopala. Tek da se nečim zanimam. Polahko ću po karti crtati našu liniju
odbrane, tražiti značajne tačke, moguće ciljeve. Neću žuriti ni s pripremanjem
elemenata, da što više razvučem ovaj dan.
Prethodno, s Ahmom tragam za najboljim mjestom
gdje ćemo postaviti šesetku. Složio sam se s njim da je najbolje odmah gdje
livada počinje obarati, blizu je i našim rovovima, ali i šumi uz čiji ćemo rub
kopati skloništa.
Međutim, ja sam imao razloga da što duže šetamo
uokolo. Četnici još uvijek tuku uglavnom brinu, pa Ahmo nije ni imao razloga
biti protiv.
Ubijasmo vrijeme, a slučajno nabasasmo na jednu
staru, neeksplodiranu osamdesetdvojku. Prvi pogled je kazivao puno, bila je
toliko zahrđala da smo jedva oslobodli slova koja nas malo nasmijaše. Njemačka,
iz drugog svjetskog rata, i potvrda da su se ovuda već nekada vodile borbe.
Obojica se pitamo značaja ovakvih vukojebina, kad
smo već ranije svi skupa utvrdili kako je ovdje najviše onog prostora koji ni
divljač ne koristi. Ovu smo minu našli u prikrajku livade, što samo potvrđuje
kakva je ovo divljina, ma kako se nama sve pitomim sad dojmilo. Ovuda niti su
čobani nailizili, niti lovci prolazili, a po nenalaženim tragovima - i divljač
je izbjegavala.
Taman se pitah što je sudbini trebalo da je baš
Ahmo i ja pronađemo, kad nas Leha zovnu.
A i sami smo mogli čuti kako je posljednjih dana
padalo mina koje nisu eksplodiravale. Do nas su dolazile i nevjerovatne priče,
koje ću zavesti u dnevnik, ali ne i sam u njih vjerovati. Navodno je pronađeno
nekoliko koje su na sebi imale poruku, od četnika koji namjerno nisu skidali
upaljače. Na nekom drugom ratištu, pri nekoj manjoj ofanzivi još bih i
povjerovao, ovako...
Ali, ono čemu nas je Leha vodio je jedna druga
vrsta priče. Nismo prvi koji dolazimo toj zemunici, a četvorica koja su od
jutros u njoj, još su u pozitivnom šoku. Ima pola sata kako pričaju o samo
jednoj temi, sve vrijeme naizmjenično čuvajući dragocjeni suvenir.
Na ovom su dijelu rovovi i zemunice još u
srednjoj fazi natkrivanja. Tek su poredani prvi redovi balvana, trebaće ih još,
pa onda i zemlja. Ovako su još uvijek samo zaštita od gelera. A svako je uvijek
spreman vjerovati kako nije toliki baksuz da mu granata rov pogodi direktno!
Međutim, sve ovo je samo volja sudbine. Posebno
joj može zahvalan biti Azem Zulčić, koji se već jednom blisko upoznao s njom.
Tada mu je saborac ispalio tri metka u tijelo, od kojih treći u usta. Preživio
je, ne mnogo pred ovu ofanzivu nam se ponovo vratio...
Da bi se danas zadesio u tom rovu, zajedno s
Lehinim bratom Pekarom, te Abidom i Ramizom Sejdinom. Svi oni su znali po zvuku
razlikovati koliko blizu koja granata leti, a upravo im je danas dopirao zvuk
koji ranije nisu imali priliku čuti! Vremena je prekratko bilo, da bi odmah
shvatili o čemu se radi.
Bila je to osamdesetdvojka, koja je na sebi mogla
imati ispisana imena njih četvorice. Nije nosila nikakvu poruku, nije joj bio
skinut upaljač, a direktno je išla u njihov rov.
Koliko su imali sreće! Pod većim uglom, ona bi se
aktivirala na balvanima i bila kobna za sve četvoricu!
Da su balvani bili tako poredani, da ih je bilo
toliko. Bili su razmaknuti, a između njih prostora taman toliko da je upaljač
prošao komotno a tijelo mine zapelo. Zbog siline moralo se probijati dalje,
balvane razmaći.
Prorijeđeni balvani su minu usporili, a pri padu
joj se položaj promijenio, taman koliko je potrebno da padne - skoro
plostimice. Pala je tijelom, ne upaljačem. Nije aktivirala...
Sve je stalo u sekundu, možda i malo manje. Od
tog neobičnog zvuka, tupog poluudara, struganja i klizenja, do tihog i nečujnog
pada. Ne baš nečujnog, u njihovim ušima je šištanje bilo prisutno.
Jedni su se čudili, drugi - više. Jedni ne mogoše
vjerovati, drugi - još manje.
Zulčić se prvi pribrao, a bio je i najbliži.
Sageo se, i visoko podigao minu. Počeo je da je ljubi.
- Ama, bacaj to! Nosi to iz zemunice! – Abid Sejdin
je bio malo drukčijeg raspoloženja.
Nije mislio ozbiljno, samo je sporije dolazio
sebi. Bio je drugi koji ju je prišao pomilovati, zahvaliti joj se, a što odmah
učiniše i preostala dvojica.
I pred nama se jednako uzbudljivo prisjećaše
svega, pričaše u dahu. S osmijehom koji im dugo neće silaziti s lica.
Nismo ni Ahmo i ja odoljeli, opravdati nam je što
smo zvati, sišli smo i sami osejriti. Dojmovi nisu izostali, izgledalo je
nevjerovatno. Ako sreća ima drugih imena, ovo danas je jedno od njih.
Izgled mine je kakav je, nikada nismo ni
pomislili da može odigrati ovakvu ulogu. Ubojno djejstvo svima nam je dobro
znano, pa smo do sada sreću vezivali samo uz sekunde. Danas se radilo o
milimetrima. I dijelovima hiljaditih ugla, što mi artiljerci najbolje znamo, pod
kojim je mina pogađala rov. I jednu i drugo se moralo potrefiti, pa da nam o
tome neko priča, da o tome razmišljamo.
Silina udara je ublažena, da spasi njima živote,
a meni da dodam kako je i brzina kojom je mina padala bila - knap. Malo sporija
bi aktivirala na krovu, brža na podu.
Možda i nije tako, nije ni važno. Važno je kako
se desilo.
Čuli smo da neki čuvaju metke koji su ih promašili, ili samo okrznuli. Prvi put će neko da čuva čitavu minu. Istina, malo podalje od rova, ali s velikim razlogom. Ipak se ovo događa jednom u tri rata!
Čuli smo da neki čuvaju metke koji su ih promašili, ili samo okrznuli. Prvi put će neko da čuva čitavu minu. Istina, malo podalje od rova, ali s velikim razlogom. Ipak se ovo događa jednom u tri rata!