Voljelo se dvoje mladih,
šest mjeseci i godinu.
I htjedoše da se uzmu,
dušmani im ne dadoše.
Razbolje se lijepa
Fatma,
jedinica u majke.
Zaželjela žute dunje,
žute dunje iz
Stambola.
Ode dragi da donese
žute dunje
Carigradske.
Al ga nema tri godine,
nit se javlja, niti
dolazi.
Dođe dragi sa dunjama,
nađe Fatmu na nosilima:
„Dvjesto dajem spustite je,
„Dvjesto dajem spustite je,
tristo dajem otkrijte
je,
da još jednom vidim
Fatmu...“
Put ne znam, ali se moram snaći. Kada smo se
spuštali tek je svitalo, ali se sjećam da smo od mjesta gdje su ostali Komanda
i Sanitet išli brinom. Koje ću se uhvatiti čim izbijem prvu kosu desno, na
kojoj su Liman i Leha, i gdje se trenutno također puca. Ipak sam bez puške.
Padao sam nekoliko puta, kao da sam morao zapeti
za svaki veći grmenčić. Uvijek sam se odmah i dizao, tada koristeći da se
osvrnem, ili vjerujući da ga već nose, ili da će mi neko reći da se vratim, da
je sve nekakva šala.
Život i sudbina su tačno razgraničili šta može
biti a šta ne - šala. Govorim sebi da se više neću osvrtati, tako ću prije.
Iako je brina uvijek najsigurnija i najbrža za
šumom trčati, poslije jednog težeg pada pogled mi se prostrije niz dolinu
desno. Učini mi se da ću tako brže...
Samo par koraka naniže mi je trebalo da se ukočim
u mjestu. Stegnu me u srcu, preko potoka vidjeh nekoga s crvenom beretkom. Možda
mi se samo pričinilo, a možda je i on zastao, čučnuo kraj drveta. Ugledavši
mene.
Ne znam da u našem bataljonu ima iko s ovakvom
beretkom, a premalo je vremena da se pitam šta bi četnik tu radio. Može biti da
izviđa, a može biti i da je tu zbog „velike nužde“. U narodu kažu da je to -
znak sreće, ja sam je imao.
Sigurno znam da uza se nemam pušku. Na pravom sam
mjestu skrenuo, ali prevrćući se okrenuo na pogrešnu stranu. Ko god da je, u
blizini mora imati još nekoga. Hoće li im ovaj pričati gdje je i koga vidio, ja
svojima neću. Ne treba mi još i da objašnjavam kako sam se prevrćući uspio
dezorijentisati, odnosno ponavljati kako sam ja od Boga odabran da...
Za istrčati na brinu mi je trebalo desetak
koraka, ali mi se čini da sam bio brži.
Najvažnije je da nisam izgubio puno vremena, da
ponovo trčim brinom, pravcem prema Komandi i Sanitetu...
Ni tamo nisam objašnjavao zašto sam bez puške i
kako sam i kuda došao, samo sam Muharemu Muhoviću ispričao što sam znao o
Remzijinoj rani.
Odmah je poturio kramp, ali i tužnom grimasom
pokazao da ni on nije preveliki optimista. Ipak je odmah pošao, a za njim i
Ćuza, Zuhdija, opet Mujo, te još neki od logističara.
Ja od nekoga dobih malo vode, te i sam ponovo
požurih za njima. Stići ih nisam mogao, ali sam na pola puta sreo ove što su
Remziju već nosili.
- Je li živ? – i moje pitanje upućeno Feridu koji
je išao prvi, pokazivalo je da i sam sve više prihvatam realnost.
- Još jeste – a njegov odgovor je kazivao više.
Iako ih je bilo petnaestak, pridružih im se.
Daleko je do Opservatorija, svaki je čovjek dobrodošao. Izdržljiviji sam od
Beća, a on sigurno nije ništa gori borac od mene, neće mi ni zamjeriti,
poznajemo se dobro.
Davali smo sve od sebe, skoro se otimali ko će ga
nositi. Stalno smo zurili prema Opservatoriju, možda i mjestu ove istine. Ako i
ima nade, ona počinje tek od Opservatorija.
Misli su mi stalno nad Remzijom, molim se da
izdrži, za nas sam siguran. Moleći se, pogled pružam prema Opservatoriju, misli
spuštam i iza.
Iza je Štinji do, tu je Kuća spasa, za koju sam
ja najprije mislio da je to ime dobila ovih dana, dok mi nisu objasnili kako je
to njeno prijeratno, planinsko ime. Ako je, neka bude danas i mjesto spasa za
našega Remziju. Mi ćemo izdržati do Opservatorija, odatle će ga kamion brzo
spustiti dalje...
Ipak, na manje od dvjesto metara do prvog cilja,
zaplakaću. I ja, i svi što ga nosismo.
- Gotov je – ovaj je put Fadil, nažalost, sasvim
bio u pravu.
Nastavljamo nositi, kao da nije tako. Kao da još
trebamo dokazivati da smo uradili što smo mogli.
Ni dovde nismo pričali, sad još manje. Ćutke i
halalimo, i tražimo halal. Nećemo drugu da uskraćujemo mir, posljednji.
Tako ga i predadosmo, vozaču koji i neće morati
žuriti...
Mi se vraćamo nazad, bez žurbe i opet bez riječi.
Vjetar pojačava, da nam suši suze.
Milion suza, niti jedna riječ. Hiljade misli, u
svakoj Remzija. Sudbina je iz njega govorila kako bi mogli iskihati svu
dosadašnju sreću. Sudbina ostavi nepročitani roman, i još puno toga.
Sudbina mu nije dala da vidi tek rođenu kćerku,
makar jednom u životu. Pričaćemo joj o babu, biće ponosna na njega. Sad još ne
zna ni šta je otac, ni šta je ostati bez njega...
Na ulazu u šumu prekidamo misli, u susret nam ide
novi ranjenik. S Proskoka, tamo je naš Fočanski bataljon, koji već ima desetak
poginulih, dva ili tri puta više ranjenih, premoreni su, nije ni čudo što ih je
sada samo osam. Ovaj i nije toliko teško ranjen, svejedno se nas sedam-osam
pristaje povratiti, pomoći im.
Opet do Opservatorija, i opet nazad. Skoro na
istom mjestu srećemo novog ranjenika. Ibogovac, ali je i njih svega deset.
Jesmo i mi iscrpljeni, ali ni za borbe nismo, te se Fadil i ja odlučujemo još
jednom vratiti, ovaj je dosta teško ranjen, možda mu baš dvoja leđa spasu
život...
Nazad se sada jedva vučemo, Fadil i ja zaostajemo.
Potrošismo snage više nego što znasmo da imamo, a i vazdan jeli nismo. I akšam
se primiče, bar se nadamo da bi za danas trebalo da je gotovo.
Sve smo halalili, i našem dragom Remziji, i ovoj
dvojici koje možda nikada nećemo upoznati. Na Remziju ostaju mnoga sjećanja,
mnogo zjednički provedenih i noći i dana, i ovaj devetnasti juli koji nikada
zaboraviti nećemo.
Remzija
Čorbo
