Što se ono gusta magla
pokraj Une spustila?
Kostajnicu, milo
mjesto,
i nas dvoje prekrila.
A na Djedu, u Boriku,
dvoje mladih tuguju.
I tužeći, jedno drugom
bijele ruke pružaju:
„Mislio sam da će
prije
ovaj svijet nestati,
neg ćemo se, mila
dušo,
i nas dvoje rastati.“
Strah, zebnja, bijes, sve mi se smiješalo. Leha
me uvjerava da je ljudi što ima, jedva dovoljno da pokrije taj dio kose, koji
je jednako važan. Na kraju se tek Bećo Merdan dobrovoljno javi.
Sveo sam ga na svoje mjesto, obećavši mu se
pridružiti čim završim s čišćenjem puške, a pošto je Mujo Humić hitno odazvan
u Komandu bataljona.
Ne osuđujem nikoga, ali i ne shvatam mnoge.
Zuhdija i Ćuza su ostali u procjepu, diverzanti iza nas, Liman je s Lehom, koji
opet komanduje nekom grupom - dok mu je pola voda dolje, Eko je sveo svojih
četiri-pet najboljih, jedino je Bećo razumio gdje su Munib Komar i Samir
Kurtović...
Svakako mi je o nečemu razmišljati dok rasklapam,
i čistim dijelove puške. Nije u redu ni što ja, u jeku borbe, čistim pušku!
Žurio bih, ali se prisjećam i Fuada Krša.
Objašnjavao je da ove puške često zakivaju, nisam vjerovao. Sada mi se makar
uozbiljiti, ne smijem dozvoliti da se ponovi.
Požuruje me što sada čujem i pucnjavu desno.
Jedva čekam da se vratim na svoje mjesto. S očišćenom puškom, sa znanjem da
imam bombi i u džepovima i u ruksaku, s ohrabrenjem dobijenim od Šefe,
utrostručenim povremenim pogledima na Eka.
Gledajući Eka, čovjek stiče utisak da ratovati
nije teško. Sjetih se još jednom bivše vojske, dvije fobije nosim iz nje. Prva
mi je i ranije misli posjećivala, za sada mogoh izbjegavati postavljati mine.
Druga mi se tek sada javi, uprazno smo vježbali ispaljivanje tromblona. Nisam
pokazivao osjećaj, svaki put bi me poručnik Udovičić upozoravao da bih ostao
bez prsta.
Ispratih lahkoću kojom Eko ispali dva tromblona.
Puška je trzala, on se nije pomjerao. Niti je brinuo za prst kojim okida.
Diviću mu se kada ovo prođe, vrijeme mi je
završavati s čišćenjem, sklapati pušku...
Nešto me prekide. Šesetka, meni se učini. Ako je
ona, cijelim tijelom moram zemlji. Ako iko zna koliko ona može biti opasna po onog
ko je izvan zaklona, ja sam.
Nije šesetka, bilo bi više gelera. A i već je kasno,
pogled mi se zaustavi. I ukoči.
Gledam Remziju kako se prevrće. Čujem ga kako
govori „Ranjen sam“.
Poturam dijelove i ustajem. Ustuknuh, vidjevši
Fadila kraj njega. A i Selćo pritrčava.
Fadil ga pita gdje je pogođen, ali ovaj više ne
odgovara. Dok ja očima tražih ranu, Fadil to radi rukama.
Jasno sam čuo kako je bolno rekao da je ranjen, a
pokušavam se nadati da mi se učinilo. Možda je samo okrznut?
- Šta je bilo? – pitam Fadila zbunjeno, s ciljem da
mi kaže mogu li ja šta pomoći.
- Ranjen je, dajte mi pomozite da ga namjestimo,
treba mu dati vještačko disanje.
Prije nego se i Ferid, Remzijin šura, nađe tu,
Selćo i ja ga okrećemo kako bi Fadil mogao dati vještačko disanje.
Onako snažnih ruku, jedva mu uspijeva otvoriti
usta.
Četiri, pet sekundi se bori. U kojima Ferid otkriva,
ne znam je li gledao ili tek sada vidio, ali tromblon je. Trag ima na bukvi...
Fadil se bori, a ja se ponadah još jednom. Ali
njegov nagli trzaj lica nazad, kaziva drukčije.
Zgrčen sam, grčim se i iznutra. Još neću da
vjerujem.
U sekundi preturih sve, od Ledića do prije pola
minuta. Dogovorili smo se, stalno ponavljali da ćemo se držati zajedno.
Ja sam izdao. Šefa me zovnuo, nisam morao ići!?
Remzija i ja smo okvirove podijelili, jesam li uzeo vlažnije? Je li to bio potez
sudbine da me vrati ovdje? Da mu pomognem, ili budem uz njega dok bude ginuo?
Poginuti je mogao i bez mene, tu sam da mu
pomognem. Ako pogine, ja ću biti kriv...
Smirujem se, čekam da Fadil nastavi. A on, vraća sebi
dah, kao da je završio.
Nageh se da i sam vidim, i zgrčih se ponovo.
Remziji je krv krenula na usta.
- Gotov je – Fadil iskaza svu bol tog saznanja, dok
rukom brisa krv sa svojih usana.
Po inerciji, osjećaju da još diše, Selćo i ja podigosmo
Remziju, ispravismo ga, kao da bi krvarenje bilo manje. Pri tom je Selćo i
prebirao po njegovim leđima tražeći ranu. Na kraju, hitro pocijepa košulju.
Ispod lijeve plećke, ukaza se rana. Od tromblona,
i ne veća od četvrtine nokta. Tu krvi bi sasvim malo.
U sekundi se opet javi nada, koja zablijeđe kad
ponovo pogledasmo Remzijino lice. Oči su mu bile bez života.
- Plućna maramica mu je poderana – Selćo htjede i
da objasni, dok pomaga Fadilu da mu metnu zavoj.
- Držite ga vi, ja odoh po Muharema – nije da nisam
vjerovao Fadilu ili Selću, ali sam mislio da tako treba.
- Džaba ti je ići – Fadil je bio realniji,
pomireniji.
- Vala, nećemo ga tek tako ni pustati da umre – ja
se na Fadila ljutnuh – ima da ga i nosimo, makar još neko od nas pogino. Nije
ker da ga ostavimo tek tako...
Bi me stid zbog zadnje rečenice, ne zbog toga što
je ona malo Fadila uvrijedila, koji se i dalje najviše trudi da mu se pokuša
pomoći, dajući se na organizovanje ručnog nošenja, dok ja ili neko ne stignemo s
nosilima, već zato što sam upotrijebio riječ koja ne priliči, ali je prva koja
mi je pala na um.
Rečeno ne mogu povratiti, ali mogu brinom juriti
koliko me noge i duša budu služile.
Bjelašnica,
put prema Opservatoriju
