Na jaliji rasla
šeftelija,
tuda stoji od zlata
skemlija,
na skemliji Mehmed
efendija.
Kad sam bila od sedam
godina,
molila sam Boga za
svakoga.
A sad molim za
jednoga,
za jednoga,
crnomanjastoga!
Kad na nešto pristaneš dobrovoljno, onda se ni na
koga drugog nemaš pravo ljutiti. Tako da nemah šta zamjeriti ni Remziji koji se
nije bunio što je određen da bude najistureniji, odnosno što je za partnera
umjesto Fadila odabrao mene. Već znam da ćemo naizmjenično osmatrati, odnosno
čitati romane.
Znam koliko je to glupo, već neko vrijeme je sva
huka prenešena podno potoka koji osmatramo. Jasno se razabira koliko je više
pušaka koje strijeljaju u našem pravcu, o artiljeriji i ne razmišljamo, mi je nemamo
dok četnici biju iz svih kalibara.
Opet, bez riječi prihvatih Remzijin prijedlog.
Još dajem i da on prvi čita.
Ležim za grmenom, slušam, buljim naprijed, i
razmišljam. Ne znam ni osmatram li u najboljem pravcu, počinjem zazirati da nam
se može prići i odozgo. Ipak, sve dok se ispod pucnjava čuje, važnije je
slušati.
Još kada bi se nekako moglo ne misliti ništa.
Pružim povremeno pogled na Remziju, misli mi ponavljaju da je ovo glupo, a ono
iznutra mu se divi. Hoću li se ja moći tako zadubiti, kad na mene dođe red da
čitam. Ne vjerujem, previše sam nemiran. Ili mi se tako samo činjaše neko
vrijeme.
Ne znam kada, ali u nekom momentu se sasvim
predadoh praznini ispred sebe. Biće da nisam ni gledao, ni slušao, ni
razmišljao...
- Jel sve mirno? – možda je prošlo desetak minuta kada
Remzija prvi put diže pogled s romana, mene prenuvši.
- Ništa se bitno nije izmijenilo, osim što je i ono
malo naših prestalo da glumi heroje – nakon nekoliko sekundi povraćanja sebi, u
kojima ne čuh ni metka ispaljenog, okrenuh se i rekoh što mi iz podsvijesti dođe
– kolko mi se čini i Kijevska se odstupnica povukla. Pa se, sad nešto pitam šta
i mi ovdje glumimo.
- Meni to odmah nije bilo jasno, nego kontam da je
onaj Leha pametan, da će i on to brzo skontati i povući nas. Mada će se nas
deset lahko i brzo izvući.
- Neću se ja baš složiti, nisu Zuhdija i Ćuza tek
tako Lehu odredili, niti sam ja, a i ti baš, onako ostali s Lehom. Koliko ima
kako su se ovi ispod Dujmovića povukli, što četnici nisu mogli odmah produžiti,
ne moraju ovim potokom odozdo doći, ali ovuda nekud moraju naići. Bitno ih je
bar malo zadržati, a ovo deset što nas je ostalo na to je i spremno. Eh, u tom
slučaju, vjeruj mi, vrlo su nam slabe šanse da se svi dočepamo Bjelašnice. A to
je ono što mene i muči.
- Žao ti poginuti?
- Ne bojim se ja za to, neću ja poginuti. Nego mi
tek sad neke stvari liježu na svoja mjesta. Ja se pitam, uopšteno - šta glumimo
ispod Bjelašnice, što odmah nismo na nju otišli, sjećaš se koliko gore ima
finih homora.
- Đe ćeš odmah na Bjelašnicu, i ovako se previše
povukosmo. Gdje je Grebak a gdje je Bjelašnica!
- Ama, sjeti se ti Zelengore: kad ste se vi povukli
kontali ste... kontali smo, oni će odmah ući. Nisu. A zašto? To ti je
strategija ratovanja, kad protivnika stisneš, natjeraš na povlačenje, prvo mu
ostavi izlaz, ako je pametan... Pa, mi smo naišli peti dan, tek su tada četnici
ušli.
- A Trošanj?
- Trošanj je nešto drugo.
- Dobro, nek bude da su nam ostavili prolaz, ali
nam nisu valjda oni i nacrtali dokle se trebamo povući!
- Eh, nisu oni... Ali, pričah li ti ja za Mahira?
- Jesi. U stvari, ne znam na šta misliš.
- Pa, na Igman i homore.
- Igman? Znam da je hodža-Merdan pominjo velike
zbjegove?
- I Mahir je slično „vidio“, samo je on preciziro
da prije Igmana i homora neće biti muslimanskog uha!
Još smo rekli nekoliko rečenica, skoro smo sasvim
zanemarili osmatranje, tek je Remzija usputno hvatao i poneku rečenicu u romanu,
sve kako bi zajedno sklopili neku misao koja bi nam bila vodilja za dalje, ili
makar hrabrila pred nešto drugo što nas možda čeka.
Međutim, s tom misli nismo završili iz dva
nejednaka razloga. Najprije, srce nam nije dalo da se toliko brzo ubijedimo
kako ćemo se zaustaviti tek na Igmanu, a drugo - odmah ispod nas je roknula
jedna snažna granata. Istina, padale su sve vrijeme, ali je ovo prva što je
pala toliko blizu. A i koja je popraćena nečijim zapomaganjem.
Prve misli idu ka Krnju, koji je kao jedanaesti
sišao skroz u potok, bez obzira što glas nije ličio njegovom. Druge misli su na
Zaima i Halima.
Remzija zatvara roman, podiže se na noge ne bi li
koga zahvatio pogledom. Ja se inertno vraćam osmatranju...
- Neko zviždi! – ovo je Remzija kazao kako bih ja
shvatio da ništa ne vidi, a bilo mu je jasno da sam zvižduk i sam čuo.
- Šta čekamo – čim se zvižduk ponovio, i ja sam bio
na nogama – neko je ranjen, nekome je pomoć potrebna.
I prije nego sam završio, već sam trčao za
Remzijom. Ako se to moglo nazvati trčanjem.
Umalo se, probijajući se kroz šiblje, ne
sudarismo s Krnjom.
- Gdje ste, pobogu? Gdje su ostali? – i po glasu se
osjetilo da nije on taj koji je ranjen.
- Tu su negdje... – Remzija pođe da odgovori.
- Evo ih! – Krnjo ga prekide – koliko vas ono ima?
- Deset. A, šta je bilo!?
- Jedan je dolje teško ranjen, treba ga nositi.
Nema ko, ali ste valjda i vi dovoljni.
- Ali, mi imamo zadatak – Leha je već pristizao –
jedino da nekog pošaljem da stigne neke gore.
- Ne budali Leha, odmakli su oni prilično, nego vi
odmah nosite ovog jadnika, a ja ću ostati da osmatram šta se dolje dešava.
Svaka rasprava ne bi ničemu koristila, ponajmanje
onome kome možda život ovisi od naše brzine i odlučnosti. A da nećemo
pogriješiti slušajući Krnja potvrđivala su nova zapomaganja iz potoka.
Ranjenik je ležao ne više od pedesetak metara od
mjesta gdje smo Krnja sreli, odnosno stotinjak od mjesta gdje smo Remzija i ja bili.
Sasvim dovoljno da se nas dvojica sad još jače naježimo, gledajući prizor koji
nas je čekao.
Mi smo imali dosta sreće, za razliku od čovjeka
koji je već bio sav u krvi. Ležao je beznadežnog pogleda, ali koji se i naglo
promijenio ugledavši nas. S druge strane, mi se čudimo kako je drugi čovjek,
koji je s njim bio, iz svega izašao neokrznut, a pošto je tenkovska granata
pala tek na par metara od njih dvojice. Za čuđenje vremena nema, prihvatamo to kao
volju sudbine.
Ako su samo dvojica tu, gdje su im ostali? Ili, zašto
njih dvojica nisu gdje i ostali? Meni, a vjerujem i ostalima brzo glavom prolaze
i ova pitanja. Ali se nećemo njima baviti, barem ih trenutno nećemo to pitati.
Kao što ni oni nas pitati neće kako su se našli toliko
blizu nas, a da ih mi nismo vidjeli, čuli, osjetili. Njima je sada najvažnije da
je sudbina udesila da, kada se desilo to što se desilo, bi gdje bi.
Bavimo se, svi zajedno, ovim što slijedi!
Čovjek s manjom a gustom crnom bradom, već je bio
skoro prežaljen i od neokrznutog ranjenika, kao i od sebe samog. A obojici su
nade vraćene našim dolaskom, kada su i prekinuli raspravu da li ovaj zdravi
treba ovog drugog ostaviti.
Sjetih se Meška rahmetli, ponadah se da je ovaj
imao više sreće, odnosno da će ga spasiti nada koju mu mi vratismo.
Nada, da među nama ima neko ko će mu znati pružiti
pomoć. Ja imam samo ramena.
podbjelašnički
pejzaž, Orlina
