Djevojka je zelen bor
sadila,
bor sadila, boru
govorila:
„Rasti, rasti, moj
zeleni bore,
da se penjem tebi u
vrhove.
Da ja vidim Ravne i
Konavle,
Da ja vidim mojega
dragana,
da ja vidim šta moj
dragi radi.
Da ja vidim šta moj
dragi radi,
da li pije ili drugu
ljubi.
Ako pije, nek' se ne
propije,
ako ljubi, nek' se ne
zaljubi!“
Lato i Ahmo su odnijeli torbicu i artiljerijsku busolu,
od ručne se, kao i jedne karte nisam odvajao. Za njih je uvijek mjesta u mome, donjem desnom, džepu pantalona.
Na prvom se zaustavljanju ja raspitujem zna li
neko od njih mjesta na kojima ćemo prijeći cestu, odnosno kasnije i rijeku.
Šaban se javlja objašnjavajući da je to pilana, a pomaže mi da je zajedno i
pronađemo na karti.
Prisjetih se, ali i odmah odgurnuh to prisjećanje
na Husad. Tada je vrijeme bilo loše, i kišovito i maglovito, orijentiri dalji,
a pojavio se i višak puteva. Taman mi ovo dolazi dobra prilika da pokažem i
sebi da nisam dobar samo u teoretskom poznavanju topografije.
Sračunao sam azimut kojeg se trebamo držati, te
zračnu udaljenost, koja pokaziva da nam nije previše žuriti. Ipak se složih s
ostalima da je najbolje da se što prije izvučemo iz šume, odnosno da noć
sačekamo negdje na rubu, kako bi usput još bolje izvidjeli prijelaz. Šuma vodi
skoro do same pilane, zbog čega ćemo ubrzo skrenuti s puta, sigurnije nam se
držati azimuta!
S jednim nisam računao, magnetna igla se na
momente čudno ponašala. Ipak, poslije malog kuckanja, uvijek bi pokazala
sjever, te sam lahko određivao željeni pravac!?
Brinuli se nismo, dok se ne uvukosmo u gušći dio
šume. Nama se hodanje počelo uduljivati, a izlaz iz šume se nikako nije
nazirao. I svaki put kada bi se primakli nekoj brini, skoro bi istrčali na nju,
vjerujući i nadajući se kako ćemo baš iza nje ugledati komad neba.
Umjesto toga, iza jedne takve brine ugledasmo
nešto što nas nikako neće obradovati. Naišli smo na tragove. Vlastite!
Situacija postaje napetija, ali još nije bezizlazna.
Sjeli smo. Ko je imao, zapalio je. Ko nije -
također je zapalio. Ovo su situacije kada se najlakše „ogrebati“. Dakako nam je
dobro, i smireno razmisliti šta i kako dalje. Na kartu i busolu nam nije više
računati, ne možemo odrediti mjesto gdje se nalazimo.
Morao sam dati neko objašnjenje, jer ja sam
tvrdio da s kartom i busolom ne možemo zalutati. Razumjeli su kako je moguće da
je busola bila vlažna, a sami su se uvjerili kako je teren na nekim mjestima
bio teži, dovoljno je bilo samo malo skrenuti. Poslije nas je busola vodila
kako je vodila, dovela nas je gdje smo jednom već bili.
Bar smo u to sigurni, nije bilo nikakvih šansi da
su tragovi nekoga drugog. Baš smo ovdje i prvi put zastali, kraj jednog neobičnog
drveta. Toliko je bilo izmotano da neki nisu odoljeli ostaviti na njemu
inicijale.
Usput je Salja ispričao i jednu priču od jučer,
kada su se neki, a pošto je javljeno da se Varizi napuštaju, odlučili
ispotpisivati na praznim sanducima od municije. Reče da su neki popisivali i
druge, vjeruje da je na jednom ostalo i moje ime. Ako, nije mi krivo zbog toga.
Kada su četnici već uzeli Grebak, neka i znaju ko ga je branio.
Dok se na čudno drvo potpisivasmo koji to prvi
put ne učinismo, Šaban nas obradova da je smislio način kako da se izvučemo!
Ideja nam se dopala, pod uslovom da je Šaban i
realizuje. A i ko bi drugi, homora koju je pokazao je najviša u cijelom ovom
pojasu, sem njega - niti jednom od nas ne bi ni palo na pamet da je i moguće
dokopati se njenog vrha. Strašno ju je bilo i pogledati.
Još strašnije je bilo gledati Šabana dok se verao
uz nju. A još jače smo se ježili dok se spuštao, nimalo mu nije bilo ugodno
kliziti niz tvrdu i smolavu koru homore, sve vrijeme smo pratili kako su mu se
i ruke i noge grčile.
Ipak je uspio! Trebalo mu je nekoliko sekundi da
skroz dođe sebi, te da nas još više obraduje. Najvažnije je, na strani smo
iznad same pilane. Čim se on malo odmori, samo ćemo se sjuriti naniže. Kaže da
je dobro zapamtio pravac, a i da nismo daleko. Za nekih pola sata bismo morali
biti iznad same pilane.
Povjerovasmo mu, a i nemamo drugog izbora. Na onu
homoru se niko drugi od nas ne bi usudio popeti, pa mu još i obećasmo da ćemo
ga nositi dalje, ako bude da ga je umor toliko svladao.
Ono što smo svi zajedno znali, na ovu se homoru ne
smijemo žaliti, čak joj trebamo biti zahvalni. Valjala nam je više nego karta i
busola zajedno!
***
Nije bilo baš blizu kako se Šabanu učinilo, ali
ni toliko dalje da bismo u njega posumnjali. Osim izlaza iz šume, i pogleda
prema pilani, dočaka nas i jedan pomalo čudan osjećaj. Osjećaj, da smo jedini
naši koji smo još uvijek s ove strane rijeke!
Doživljeni osjećaj miješamo s još jednim,
prijatnijim. Počesmo vjerovati kako je to osjećaj koji imaju srne i druge
životinje, kada strahuju od lovaca a osjećaju da ih u blizini nema. Koliko
vjerujemo da u blizini nema naših, toliko se nadamo kako isto važi i za
četnike.
Osjećanja i nada, stvoriše novi Šabanov prijedlog
- nemamo razloga čekati noć. Dovoljno je i ovo oblačno vrijeme, samo da
požurimo...
I dok se nekako s tim odmah složih, ne bi mi
pravo što Šaban za prijelaz Željeznice predloži - mostić. Pitao sam ima li u
blizini kakav gaz.
Sam mostić nije bio previše opasan, posebno mi se
dopadala njegova dužina, odnosno kratkoća. Ipak se prisjetih nekih drugih mostova,
uz svjesnost koliko već kasnimo, pa nas počeh zamišljati kako letimo u zrak.
Neko, međutim, bio brži i stiže predložiti da idemo jedan po jedan.
Nisam dobio odgovor, a Šaban se već kretao prema
mostiću. Sejmen je također bio spreman, krenuti odmah za njim.
Pezo se pripremao, ali ga ja povukoh za ruku. Sad
je i svejedno, čim su ona dvojica prešla, mi ostali ćemo lahko.
Nešto mi se drugo provuklo kroz glavu, nakon što se
kanih zaziranja od mogućnosti da je most miniran i vratih ranijim osjećajima naše
usamljenosti.
Poželih iskoristit priliku pa u dnevnik
ubilježiti kako njemu i meni, eto bi suđeno da se zadnji povučemo.
Grebak, širi rejon
