Jutros rano podranila
Danica,
za Danicom ogrijalo
sunašce.
Bekri-Meho na kraj
sofe sjeđaše,
lijepu Ajku na kriocu
držaše.
Pa je ljubi kraj
desnoga solufa,
ona njega kraj mrkoga
fesića.
Usta Meho, hitro čizme
oblači,
Ajka mu se u njedarca
uvlači.
Ma koliko da sam znao kako Luke nisu daleko,
razočaravao sam se brzinom kojom je jutro smjenjivalo zoru. Najveća utjeha je
što se od ovog raskršća, a u ovom pravcu, ovih dana nije vidjelo sela koja su
gorjela.
Ibogovci su nam pokrili leđa, pa uprkos svemu
dosta se mirno primičemo Kerleta Lukama.
Zaustavljam nas na mjestu odakle bi Esov vod
trebao krenuti u osiguranje naše desne strane, strane gdje su sada sve naše
tajne, neizvjesnosti, strijepnje, svi naši mogući problemi. A sam jedva čekam
da koraknem do mjesta s kojeg ću moći pogledom obuhvatiti prvi dio Luku.
Prvo, osjećam neku drugu tišinu. Neću reći da me
obeshrabruje, ali osjećam kako je ovo tišina tuge.
Koju odmah i pogledom vidim. Vikendice su tu, sve
izgleda kao tolikih jutara prije. Obuzima me osjećaj da sam se vratio nekoliko
dana unazad, da sam bio zadnja smjena straže, da sam iz nekog razloga išao
prošetati cestom i sada se vraćam vidjeti kako se prvi saborci bude.
Ništa od toga, pogled se brzo bistri. Niko jutros
neće izaći niti iz jedne vikendice, svjedoče to prve razbacane stvari koje se
daju primijetiti. Gledajući to tako, skoro poptuno se zaboravljam radovati
drugom utisku, činjenici da smo, ipak, stigli prije četnika.
Za razliku od mene i Peza, Grepčanima je baš taj
drugi osjećaj bio važniji. Umjesto da se mirno nastavi cestom, pojedinci skreću
u naselje.
Ako nam je odmor i potreban, ovo nikako nije
mjesto gdje bismo ga trebali praviti. To što četnika nema već, ne znači da nisu
noćili negdje iznad. Otud mi pogled sam odlazi ponovo za Esovima, kada shvatam
kako su se i oni predomislili. Vjerujem da nisu svi, ali ih se više od polovine
umjesto penjanja dalje uz kosu, radije opredjeljuje spuštati se u naselje.
Odmoriti su se mogli i na kosi, prazne vikendice nude nešto drugo!
Jedva da dolazim sebi od čuđenja, znam da se u
njima, jednako kao i u ruksacima nema ništa vrijedno pronaći. Ipak, kasno je
bilo šta, i bilo kome reći.
Od toga je i Sakib odustao, iako je i na njemu
vidna nervoza ravna mojoj. Budno jutro je trebalo da kaže kako kasnimo, a
izreklo je nešto drugo. U ratu se situacije mijenjaju, vojska se prilagođava.
Prilagođavam se i ja nastalom opuštanju, tako što
se osmjehnuh. Sva ova vojska i ne zna ko ih je, i kuda vodio, ali se cijele
noći ponašala kako treba. Ni mi nismo znali koga vodimo, ne zbog njihove
trenutne predanosti osjećajima, već što tek vidim koliko je to više od hiljadu.
Toliko, da ih se teško smije napasti. Toliko da
ih je bilo lahko voditi, sada nikako ne može obuzdati.
Smirio je Sakib noćas svoju srdžbu i bijes,
smiruje je i sada. Produžava ispred kamiona. Dio vojske ga slijedi, a uvjeren
je da se ni ostali neće zadržati.
Prilagođavam se, dijelim njegovo uvjerenje. Ja se
još nadam i da je komandir onog trećeg voda zapamtio koliko nam je bitno da
osiguramo makar Gareški most, ako već Kerleta Luke nismo. Jer, koliko razumijem
trenutnu situaciju, njima vodiči više nisu potrebni. A ako ima nešto što je
ovdje vrijedno, ja moram otići po to!
Žurno se odvajam putićem preko potoka, posebno sretan
zbog činjenice da smo mi jedni od onih koji su bili u vikendicama na drugoj
strani, koje sada ostalima nisu toliko zanimljive. Sead me prati, izvjesno i on
ima neku uspomenu koja je ostala.
Potpuno zaboravljam opštu, sasvim se predajem
trenutnoj situaciji. Jedino što me sada uzbuđuje je da li ću zateći svoj ruksak
ne dirnut.
Kada sam pred vikendicom vidio sve naše ruksake,
jednako poredane kao i ispred većine drugih, već sam počeo zahvaljivati
sudbini, odnosno svojoj sinoćnjoj odluci da ostanem čekati Grepčane.
Bacam pogled na krupna slova TROŠANJ, puštam
posljednji uzdah nad njim.
Potom mi se pogled sam prebacuje na gredicu pored
vikendice. U momentu grčim lice, što je ljutnja na sebe iz dana kada polazismo
odavde. Igrajući fudbal uprljao sam kombenizon, a bijah lijen oprati ga. U
međuvremenu se sasušio tako, da bi bilo ružno nositi ga. Ružno ga je ovakvog i
ostaviti, ali ga neću sklanjati. Samo ga raskrikuljem, da se lijepo vidi i
natpis na njemu.
Otresam glavom, iskazujem prijekor nad sadašnjim
sebe koji se i zamišljao oko kombenizona, te se žurim zaroviti u ruksak.
U džepu mi je druga uspomena na Admina, a u
ruksaku jedino što još moram ponijeti. Dnevniku obećavam kako sebi drugi put
neću dozvoliti da ga ostavim!
Crna
rijeka, pogled iz Divčića
