Gledala sam sa prozora,
kad će svanut rujna zora.
Da mi dođe moje luče,
da me ljubi kao juče.
Spustit ću mu pletenice,
nek napravi stepenice.
Neka dođe i nek ljubi,
i miluje bijele grudi.
/Jozo Penava/
Bilo je tiho, mučno, sada je tužno. Ponos
osjećam, da li se i kajem? Jesam li ispao naivan, je li Ćuza računao da sam
mudriji.
Neću Sakibu odgovoriti, sebi ne znam. Ni na ovo o
čemu sada razmišljam, ni na to što slijedi. Do Variza je lahko, odatle do Bašaka
bih se također snašao. Po danu.
Hoću u Seada da pogledam. Bojim se. Možda me
njegov pogled natjera da se pokolebam. Morat ću. Iz tuge, preko tišine, ponovo
u mučninu.
Srećom, nekoliko je sekundi bio brži momak koji
je stajao uz Sakiba:
- U redu je, Sakibe, ja Ćuzi nisam plaho ni vjerovo.
A ove momke možemo iskoristiti za vodiče! Daj da nam pokažu gdje su ta tri, ako
sam dobro čuo, ključna mjesta koja trebamo obezbjediti.
- Dobro... Momak, evo ti ova tri voda – Sakib me
prvi put pozitivno iznenadi, bez izvinjenja, ali i ikakvog premišljanja, sa
sasvim potisnutim bijesom i srdžbom, sada s prijateljskim, razumnim glasom,
ponovo se meni obraćao – na svako to mjesto odvedi po jedan. Ja ostajem, moramo
jedan kamion, najmanje, osloboditi, s civilima drukčije ne možemo nidokle
stići. Prvi koji ide, sve s njega ima da stovarim, neću gledati šta je na
njemu.
Ovo se poklopilo s trenutkom kada je prvi kamion
upravo stizao. Sakib je odmah krenuo prema njemu, dok sam ja pružao osmijeh prema Seadu, razmijenili smo želju da čim prije krenemo.
Sačekat ćemo, ipak, istovar. Zbog vodova koji se
prestrojavaju, pripremaju. Od komandira dobivaju objašnjenja kakav ih otprilike
zadatak čeka.
Sve je nestalo, i tišina i mučnina, ponos je
prerastao u sreću, jedino je mrak isti. Uzalud šetkam pogledom, malo je onih
koje bih i mogao poznati. Nešto, ipak, vidim kroz taj mrak. Većina od ovih
momaka nije čula ništa od mog razgovora sa Sakibom, naš kratki nesporazum za
njih ne postoji, znaju samo to što im komandiri prenose. Mi smo za njih vodiči.
Pouzdani vodiči.
Vremena da
upoznajem komandire vodova nije bilo, ali sam se s jednim već poznavao. Eso
Kurt je predratni konobar, konobarisao je u jednom od kafića u Foči u koje sam
ja najčešće svraćao. Vlasnik je bio Lika, vrijeme da se i njega prisjetim, ne
da i Esa pitam zna li kako je herojski poginuo.
Drago mi je što makar jednog od komandira
poznajem, ulijeva mi to povjerenje. Iako ga nisam odmah prepoznao, on je bio
taj koji je pomirio Sakiba sa situacijom. Siguran sam da bi bio manje brz da i
on u mene nema povjerenja.
Dovoljan razlog da se s početka držim njega. Sakib
je pomenuo civile, nisam znao da ih na Grepku ima. Eso kratko pojašnjava, tu su
se zadesili. Iz Goražda su.
Slijedim i njegovu preporuku, na prvom kamionu je
višak naoružanja. Naći će se neko da uzme neku zolju, tromblon, ni ja neću
propustiti priliku za nekoliko bombi.
Dok se i ostali žurno dopunjavaše, Sead me
uspjede izvući malo nasamo:
- Je li, jel ih baš kontaš voditi cestom?
- Cestom, ja kuda bih drugo. To je i jedini put
koji ja znam!
- Ne znam, možda... U stvari, u pravu si. Valjda da
je i Bog s nama.
- Skonto sam ja šta si ti htio reći, da idemo
šumom, pored ceste. Konto sam i ja to, ali već previše kasnimo, nema nam druge
nego se u Boga uzdati. I, sad nam je najvažnije da panike nema, zato nemoj
nikom ni govoriti da ćemo sve pičiti cestom, vidiš da ih većina nije svjesna. A
usput ćemo, gdje god procijenimo, zastati, oslušnuti malo.
Je li moja ideja ispravna ili nije, u ovom času
je nebitno. Ja druge nemam. Ni vremena da je smišljam. Vrijeme smo potrošili,
na pripreme i iščekivanje, na nesporazume. Vrijeme je da se sporazumimo. Među
sobom, i sa zajedničkom sudbinom.
Bez ijednog pitanja, klimanjem glavom se
sporazumih s Esom. Sead će me razumjeti i bez da mu išta prenosim.
Nismo to nijednog
trenutka pretpostavljali, ali je svo vrijeme već potrošeno. Nas ćemo dvojica
ispred ostalih ići na deset-dvadeset koraka. Tako su ova tri komandira voda
shvatila naše uloge vodiča, a mi ih sami nismo željeli mijenjati.
Rekao sam Seadu da smo do ispod Češine Strane
bezbijedni, zbog čega smo sasvim žurili. To je onih sat i po u kojima smo
osjetili sav ponos koji jedan ratnik može da osjeti. Svako prisustvo straha
nestajalo je sa svjesnošću da iza ide hiljadu ljudi koji se osjećaju sigurnima
samo zato što ispred imaju nekoga. A taj neko ih ne smije razočarati, makar
bilo suđeno...
***
Morala je doći i krivina nakon koje ću malo
usporiti korak. Otežao mi je i sam od sebe. Noć nije hladna, ali se hladnoća
javlja. Dovde smo strah potiskivali, koliko ga je sada u ovoj hladnoći ne znam,
ja se borim sa slutnjama koje se ponovo javljaju.
Otresam glavom, hoću i nazor vjerovati onoj
početnoj opciji, po kojoj ćemo Pezo i ja ovo preživjeti.
Prićam sam sa sobom, zamišljam da me i Sead čuje.
Zamišljam kako i on vodi sa sobom isti razgovor...
Ovo je naša noć! Noć iz koje ćemo izaći ne samo
živi, nego i kao heroji. Neće se poslije puno raspitivati koliko je jednostavan
put kojim mi glumismo vodiče, ostaće samo zabilježeno da smo sveli svu vojsku s
Grepka.
Samo da se još i četnička razmišljanja poklope s
mojima, da shvate da nas je preko hiljadu, da smo svi naoružani, da je i za
njih najbolje da ne dođe do borbe. Izginulo bi nas dosta, ali se ni oni ne bi
jeftino izvukli...
Češina Strana je mjesto koje sam i ocijenio kao
najopasnije, i nije mi se dopalo što baš tu mjesec izađe.
Vidjele su se livade ispod sela, pored kojih
prolazismo, i zbog kojih sam siguran da je puno onih što za nama idu a koji će
baš nas dvojicu sada početi psovati. Još više, pošto tiha noć poče donositi
miris ljudskog leša.
Rat je, i ovo ne treba da čudi. Drugo je što ja o
tome nisam razmišljao, i što sada ne znam šta trebam činiti. Čučnuti, zaleći,
osluškivati?
Vjerovatno to trebam, ali noge same idu. Prestao
je i Sead pričati sa sobom, zna i on šta bismo trebali, ali me jednako prati.
- Šta se ovo čuje? – Eso Kurt je skoro dotrčao do
mene.
- Sinoć je, odnosno preksinoć, ili jučer ujutro...
poginuo jedan naš. Fikrov, jedan od onih što su došli u ispomoć sa strijelama.
Nije im na vrijeme rečeno da je Češina Strana pala, a gore su trebali te
strijele postaviti. Udarili su na zasjedu, ovih se petnaest nekako izvuklo...
strijele su ostale – istovremeno sam i njemu odgovarao, i ponovo počeo pričati
sam sa sobom.
- Je li to kolko daleko?
- Šta ja znam, zračnom linijom i nije puno, ali
nije ni previše blizu, svakako bi trebalo prenijeti, ostaviti nekoga da Sakibu
javi da se ovuda ide u najvećoj tišini.
- Ostaću ja s par momaka, usput ćemo potražiti tog
momka što je pogino, da ga probamo kako pokopati.
- Kako hoćeš. Samo, Sakib se neće baviti, čim
izvrše pretovar eto njih, sad im je ionako naniže, spuštaće se na leru. Mi
moramo požuriti, najbitnije nam je obezbijediti raskršće prema Delijašu.
Nastavljam, tek razmišljajući o tome što sam
rekao. Nije me toliko strah da sam poludio pa mi se čini kako je ovo govorio
neko drugi umjesto mene, a ja idem samo izvršiti to naređenje. Ili, nisam
toliko lud pa da me bude strah...
Esovo dotrčavanje, kratki razgovor s njim smiri
hladnoću u zraku, vrati osjećaj da sve ide po planu.
Plan je od početka isti, i jednostavan je, samo
je pitanje koliko kada vjerujem u njega.
Češina Strana je srpsko selo, zauzeli su ga,
mogli su podno njega metnuti zasjedu da presjeku put s Grepka. Ali, nisu.
Ova noć ima još sličnih mjesta. Prvo sljedeće
pomenuh u razgovoru s Esom.
***
Žurili smo koliko je bilo moguće, da ne trčimo i
pravimo buku, a da opet stignemo što prije. Ipak, raskršću su prvi zraci zore
stigli prije nas.
U međuvremenu je Eso sačekao Sakiba i prenio mu
da nas kamionom prate na bar dvjestotinjak metara, te je opet dotrčao do mene
kada sam se zaustavio na zadnjoj krivini prije raskršća. Samo je kratko izvjestio
da onog momka nisu stigli pronaći.
- Eso, imamo tačno tri tačke. Prva je odmah iza ove
krivine – ja sam govorio ono što nam je svima u ovom času bilo najvažnije –
dakle, jedan vod, koji je najbrojniji, ide da pokrije put što dolazi iz
Delijaša. Odnosno, to je raskršće Delijaš-Trnovo-Grebak.
- Idem ja sa svojim „Ibogovcima“ – javi se momak
duže kose i manje bradice, s mahramom oko glave, koji je izgledom ali i
izrečenim stavom sasvim ulijevao povjerenje – mislim da je tako i najpoštenije,
ovo i jesu naši civili.
- U redu je, Brada – Eso se odmah složi – nek ti
ovaj momak samo malo objasni.
- Nemam mu ja šta puno objašnjavati – ovo sam
svakako kanio reći – jedino ovim puteljkom može do prve stijene. To je ova što
se i vidi, ne treba mu tri-četiri minute do nje. Kad izađe gore, sve će mu samo
biti jasno, dalje se desno, prema Delijašu, pruža kao neki lanac. Nek ljude
razvuče kolko procijeni da treba, cesta se vidi kao na dlanu. A vidjeće i kad
zadnji naš vojnik prođe...
Brada je jedva čekao da završim, i za manje od
dva minuta smo ga već gledali kako počinje s raspoređivanjem svojih ljudi.
Usput sam se divio kako to vojnički, ratnički iskusno radi, te raspitao malo
kod Esa o njemu, i njegovim borcima, koji su bili vrijedni jednakog divljenja,
slušao sam kakva je ofanziva bila gore, znam kakva je noć iza svih nas, a oni se
po stijenama pentraše kao da je sve tek počelo.
Naziv „Ibogovci“ je od skraćenice za
Istočnobosansku operativnu grupu, a kako se zove zona odgovornosti jedinica oko
Goražda. Inače je Brada predvodio zadnju grupu koja je na Grebak došla radi
dotura hrane, a koja se nije mogla vratiti zbog početka četničke ofanzive. Njih
je osamdesetak podijeljeno u dva privremena voda, koji su dijelili, i dijele
sudbinu i ostalih s Grepka. Zauzvrat je sav ovaj trud oko šezdesetak civila,
koliko Eso reče da ih je, a koji bi trebalo da su sad na prvom kamionu, od
ukupno tri koliko je krenulo s Grepka.
Znam da bi Eso o ovome imao još dosta toga reći,
ali je i dalje nešto preče.
A i ja sam ovo vrijeme morao iskoristiti i da
objasnim druge dvije tačke koje trebamo obezbijediti:
- Čim nam Brada javi da je ljude rasporedio, mi
ostali nastavljamo, od raskršća - lijevo, do Kerleta Luku. Prije samog ulaza
ima puteljak desno, on penje uza stijene, ako misle četnici ulaziti u Luke,
tuda će, jer bi trebalo da je Ćuza prošao noćas lijevom stranom. S tim da njima
treba bar pola sata, premorenima i više da to pokriju. Pa bi najbolje bilo da
vod koji će to osiguravati, krene odozdo, na svakih pedestak metara postaviti
po dvojicu, pa dokle stignemo. Jebiga, nemamo ni vremena... A treća grupa će
iznad Gareškog mosta, to je kod glavnog skretanja za Trnovo, tu ćemo svi morati
prijeći cestu, onda negdje i Željeznicu.
Ostalo ću Esu i komandiru trećeg voda usput da
pojašnjavam, od Brade je stigao signal da četnika u blizini nema.
Delijaš,
prema Kerleta Lukama i Trnovu
