62 Pola jednog života

Bosiok se s rosom zamjerio:
„Medna roso, kad ćeš pasti na me?“

Bosioku rosa odgovara:

„Zadržah se jade gledajući!

                                 11/12. juli 1993.

Kako aga svoju kadu kara:

Kazuj, kado, gdje si sinoć bila,

i s kime si sanak boravila?

Đuzel-kada agi odgovara: 

Eto sablje, evo moje glave!

Ja sam bila, sanak boravila,

kod prvoga, kod sevdaha svoga,

jer me majka za nedraga dala!“

                        

Preko ceste je ono što bi se dalo nazvati livadicom. Osamdesetdvojka i šesetka, i njihovih par sandučića s minama, leže jedni kraj drugih. Ahmo i Lato su odnijeli torbicu i nišanske, još i bez posluga - ovo je samo hrpa željeza. Čučnuo sam, s namjerom da ih dodirnem, pomilujem. Nisam to uradio.

Ustao sam, okrenuo se, vratio Seadu. U šikaru, u kojoj sada nema više nikoga osim nas dvojice. Desetak koraka dublje je prorijeđena.

Sklonili smo se, tek da nismo na cesti. Lijep proplanak, idealan da jedan drugom ponudimo rame.

Metnuo sam vreću. Da legnemo, kako sam ležao s Ifkom Robertom u bivšoj JNA, odnosno s Osmom Tahirovićem u Zamrštenu. Nasuprot jedan drugog, glave metnute na vreću, i rame onog drugog, pogleda uprtih svako u svoju polovinu neba, obraza prislonjenih kako ne bi jedan drugom mogli ništa lagati, čak i kada bi imali šta.

Neću mu se zahvaljivati. Ne smije biti da je ovo uradio samo zbog mene. Ovdje smo mi iz istih razloga. Zbog naših obraza i časti, zbog hiljada naših saboraca koji će svakog časa ovuda naići, hiljada onih koji su svoje živote već dali...

Prije samo par minuta bili smo okruženi mučnom tišinom. Uvjereni da mučnija ne može biti.

Tišina se razbija razgovorom, mučnina lijepim mislima.

Nebo je lijepo, zvijezde nikad ljepše. Priznajem Seadu da me neka šuhva hvata, pitam ga može li biti da je nebo ovako lijepo jedino kada se gleda posljednji put.

Pezo zna odgovor, lijepo je zbog nas. Kako reče, Bog svakako zna za nas!

U sekundi me podsjeti na Mahira. U dilemi sam da li da mu ispričam ono što mi je rekao kada me je izdvojio. Kao i s milovanjem minobacača, odustajem.

Vjera i jeza se unutar mene biju. Misli gonim ka nekom vremenu prije, jeziku je bliže trenutno.

-       Tebi je, ono, devetanest godina? – naizgled sam skrenuo priču o tome dokle su Ćuzini, Lato i ostali, gdje su Grepčani.

-       Jeste. Što pitaš? – Sead me prati.

-       Računam.

-       Šta računaš?

-       Tebi devetnaest, meni dvadeset i tri. Zajedno, to je četrdeset i dvije. Zajedno - pola jednog života!

-       A to znači, ostale su nam još tri polovine!

Pezo je u pravu. Živi smo, i preživjećemo. Makar ovo. Nije nam ovo posljednja noć, inače bismo pričali i razmišljali o ljepšim stvarima. A ne o ovoj. O onima što su trebali ostati s nama, o onima koji nam se ne javiše kad pođoše, o onima koje čekamo, koji nas možda i najviše brinu.

Ne predbacujemo nikome, nećemo ni kada se uskoro ponovo negdje sretnemo. Noćas smo, ipak, svi  bili samo ono što i jesmo. Ista se situacija ne čini svakome isto.

Sead i ja smo noćas isti. Onoliko koliko vremena već budemo imali, iskoritićemo da se, onda, i još bolje upoznamo.

Ja se njemu divih. Brata sam mu dobro poznavao, kao i svu trojicu amidžića, njega najmanje. Noćas vidjeh da nije puno drukčiji. On je jedan od onih rjeđih, ljudi koji sazrijevaju puno prije dvadesete. Ili je, samo, rat ubrzao mnoge stvari? Ma koliko i toga bilo, siguran sam da je tačnije reći kako rat otvara mogućnost da neki ljudi dokažu svoju zrelost!

Ne znah riječi kojima bih Seadu kazao sve što o njemu mislim, a njegova skromnost mi nehtje pomoći. S druge strane, još ljepše je on o meni pričao, a ja se trudio još skromnije ćutati.

-       A šta ako su ovi s Grepka stvarno već otišli? – Sead iznenada, ipak, vrati nas na staru temu, priupita me, još uvijek samo poluozbiljno, ali pokazujući da smo pričom pošli prema mogućnosti kao da nam je ovo zadnji razgovor.

-       Nemoguće, nema logike! Moraju naići na nas, da je manje ljudi pa hajde, da kažemo da su se nekuda provukli. Van pameti mi je da bi se povlačenje moglo izvesti a da se sve ostavi. Sigurno je da će oni krenuti s kamionima, zato smo ovdje i iznijeli minobacač.

Zastah, ne zato što nisam vjerovao u ono što govorim, ili što mi je ponestalo riječi, nego što sam čuo nešto što je asociralo na zvuk kamiona.

Par sekundi nam je trebalo da se složimo, ne može se raditi o četničkim, bilo vozilima bilo tankovima ili transporterima. Oni bi sigurno brujali, ovi idu tiho, pokušavaju da se i ne čuju.

Ko čeka - dočeka! I, ne krijemo olakšanje, radost. Biće da smo, ipak, malo brinuli. Podsvjesno, makar. A kad je tako, onda i ustajemo. Želimo ih dočekati na nogama.

Zvuk kamiona nije dolazio stalno, javljao se i gubio. Nije nas to brinulo, kao vrijeme koje je uporno prolazilo. Nismo znali koliko je tačno sati, ali smo bili sigurni da smo negdje oko ponoći.

Radujemo se, i još brinemo, usput sami sebi pojašnjavamo. To je to, tako i treba. Ti ljudi su branili, i odbranili linije. Oni ne bježe, povlače se. Zbog drugih. Čije su linije pale. Makar se ni njih ne smjelo kriviti. Ali, mi moramo o nečemu pričati.

I još smo se nahodali, načekali. 
Skoro da je i čitav sat prošao od kako smo kamion prvi put čuli, do momenta kada čusmo nešto u svojoj blizini. 
Na naše malo iznenađenje, iako i ne bi trebalo da je tako, u susret nam prvo stiže oveća grupa vojnika. Mrak, i tišina kojom su išli, nisu nam dozvoljavali da procjenjujemo njihov broj.

-       Jeste li Ćurevci? – uslijedi pitanje, čim se i mi njima ukazasmo.

-       Jesmo! – odgovorih.

-       Hajte, da se negdje ovdje sklonimo.

Otresitog, čovjeka četrdesetih godina, koji je išao prvi, odmah prepoznajem. Iako ga viđoh samo jednom, lik Sakiba Pača sam dobro upamtio. Ali sam pamtio i još dvije stvari uz njega vezane. Sviđalo mi se što se pričalo da je, dok je u Goraždu bio, pokazao se kao pravi heroj, ali mi se noćas prisjećanje na to što među nama nije bio dobrodošao, nije dopadalo.

Ipak je ovo vrijeme kada o tome ne treba razmišljati. Čim se, s još njih desetak, povukosmo gdje smo Sead i ja ležali, Sakib zatraži da mu na karti pokažem tačno mjesto gdje smo trenutno. To me već začudi. Takvo pitanje od nekoga ko je zamjenik komandanta bataljona, svakako nisam očekivao, ali bi svaka polemika dodatno oduzimala vrijeme, kojeg je, iz meni još nejasnih razloga, isuviše već izgubljeno.

Dok mu na karti pokazivah mjesto, koje je, uzgred, bilo veoma lahko naći, žurim iznijeti neko svoje razmišljanje:

-       Ako su četnici htjeli, imali su nam kad presijeći sve puteve. S kamionima je skroz rizično ići, ali znam da se mora. Zato, ja predlažem tri ključna mjesta koja bismo morali obezbijediti što prije - jer bi se i Željeznice trebali dokopati prije svitanja.

-       Izvini, a koji si ti? Ja te ne viđah prije!

-       Komandir bacačlija. Zato se nismo viđali.

-       A-ha... Dobro, onda povlači obezbjeđenje; dok mi vidimo šta ćemo još od sredstava otovariti!

-       Razumijem – neću reći da sam ovim iznenađen, ali se osjetih zbunjen – samo što, kako da kažem, nema nikakvog obezbjeđenja. Mislim, bilo je nas desetak, ali su ostali otišli. Računali smo bespotrebnim da svi čekamo. Jedino smo ostali nas dvojica, kontali smo ovaj minobacač...

-       Hoćeš da kažeš da ste vas dva... Eto, vidiš, pa se uzdaj u nekoga. Meni je Ćuza reko da je poslo cio vod... Joj, ljudi moji, kako neko... Kako da ja vodim brigu o sto civila, još i tolika sredstva da teglim... I, sad trebamo i sami sebi prolaz da obezbjeđujemo!? Nema veze, probićemo se mi... Eto, ni vi nam ne trebate, koji ćete nam kurac! Idite vi svome Ćuzi, lijepo ga pozdravite, i  recite mu...

Sakib je potrošio dva-tri minuta dok je ovo izgovorio, jer je sam sebe prekidao nekoliko puta, redajući psovke u kojima nije obilazio sunce i nebo, još manje Ćuzu, druge komandante.

Ja sam to vrijeme ćutao, pogled krijući i od Seada. Tužno sam se osjećao. Toliko tužno, da sam vjerovao da mi jedino ponos može pomoći da vratim raspoloženje.

Mogu se skloniti, priključiti bilo gdje koloni. To bi bilo jedino pametno, ali meni ne izgleda vrijedno gubitka ponosa. Ne kolebam se, samo tražim riječi kojima ću Seadu objasniti da ćemo, ipak, umjesto cestom - u izvlačenje preko Bašaka, s pitanjem bez odgovora kolike su nam šanse sad da se tuda snađemo i pristignemo ostale naše.

selo Sijerča