61 Uvijek se nađe još neko

Dani dugi, svaki ko godina,

ni habera od mog Hajrudina.

„Hajrudine, moj zumbule plavi,

što na svoju Ajku zaboravi?

Već godinu, bez tebe sam sama,

otišo si, Hajro, bez selama!

Haber šalji, dolazi što prije,

jer bez tebe života mi nije!“

    /Jovica Petković/

Šaban i ja smo stalno uz stanicu. Svakih se petnaest minuta javljamo, izvještavamo kako vojske s Grepka još nema. Ostali obezbjeđuju područje. S tim da je i neko od njih uvijek tu.

Dođe i deset navečer. Niti nam je bilo jasno što ovih s Grepka nema, niti šta Ćuza još čeka na Varizima. Odnosno, neko se vrijeme glasno pitamo i zbog čega on nije birao ovaj put, makar preko Bašaka izgledalo sigurnije. Na Grepku je hiljadu ljudi, s njima je svaki proboj moguć.

Šaban proziva. Proziva, ali se s druge strane niko ne javlja. Nikakvih problema s vezom ne bi trebalo da ima, prije petnaest minuta smo se normalno čuli, a u međuvremenu se tamo nije ništa dešavalo!?

Nemamo drugog izbora, ponovo nam je pokušati. I ponovo, i stalno...

Deset je i osam minuta, svi smo uz stanicu.

-       Oni se nikad više neće javiti! – Lato je brz reći ono od čega svi već strahujemo.

-       I ja mislim – Ahmo  je prvi koji se složi.

-       Ja ne mislim – ja sam htio još vjerovati u nešto drugo, iako slična iskustva imam sa Sniježnice.

-       Mislimo mi šta god hoćemo – Lato je uporan – ali su oni već na putu prema Bašcima. Nas, ko jebe!

-       A i ovi s Grepka, otišli su i oni – Salko je požurio biti još veći pesimista – nisu mahniti da idu cestom!

-       Ne mogu da vjerujem, ni jedno ni drugo – ja sam se otimao crnim slutnjama – ne bi nas Ćuza ostavio, a ne znam ni kuda bi drugo ovi s Grepka mogli naići.

Prva velika sličnost s povlačenjam s Vučeva i Trebove. Slično iskustvo, ne znači isto.

Vučevo, odnosno Sniježnica, s ovime se ne mogu upoređivati. Govorio sam u par navrata o tome, ponavljam i sada. Ranije su i slušali.

Ostajem usamljen. Uzalud je Šaban pokušao još tri puta, kada je prošlo i deset i petnaest, bilo je jasno da se nije moglo dogoditi da dva puta zaborave. Kao što neko reče, stanica s Variza je spakovana, otišli su - bez namjere da se usput bilo kome javljaju. A pitanje je koliko nam se isplati razmišljati zbog čega nama nije isto javljeno.

Mrak pritišće, tišina je više mučna nego ugodna. Najmučnija, ova od stanice.

Jesmo li zaboravljeni, ostavljeni, žrtvovani ili prepušteni sami sebi.  Duge su sekunde pri ovakvim tišinama, svašta se glavom vrzma.

Sjetim se i Zuhdije, onog njegovog lošeg adeta. Čim ti nešto nije po ćeifu, odeš i kažeš.

Znaš da su tu papir i mašina, i dobri ahbab Lato. Nikada mi jedan drugom nismo naređivali, komandovali, samo smo se mijenjali na papirima. Gledam i njega najčešće sada, vidim što bi i on vidio u mojim očima. Ispoštovaće, šta god da ja kažem. S tim da te oči imaju ono olakšanje, sudbina je htjela da Ćuza otkuca samo jedan papir.

Pružim pogled i do Ahma. Njega se najbolje sjećam s Tuljka. Čini mi se kako i sada na isti način gricka slamku. Sjećaću ga se i od maloprije, iz Dražina potoka. On je još tada pogledom više upirao ka Varizima, nego ka Bosanskoj međi. Ćutao je, jednako kao što se sklonio poigravanja s postavljenjima. Bio je na Igmanu kada se čuvao bataljon, među prvima se vratio i iz Hrasnice, sve vrijeme uz Sutka, na dužnosti komandira voda koji nije ni postojao, s čvrstom odlukom da na pješadijske položaje ide samo kao obični strijelac.

Jednom sam pogledom išao i do Avda. Dobrim se predstavio, boljim se pokazao. Znala su to njegova trojica, a svi zajedno i vjeruju u mene.

I nehotično sam često pogledom zastajao na Šabanu. Ali je njegov pogled uvijek bio nad stanicom. Niti je kriva ona, niti on. Krivaca nema.

Ako nam je rečeno da čekamo Grepčane, ako je to bio dogovor Ćuze i ovih gore, uvijek može biti i da su ti promijenili plan, ne svojom krivicom. S pravom da vjeruju kako smo mi s Ćuzom i dalje na vezi.

Opet se prisjećam Sniježnice, ni tada niko nije bio kriv. Kao i kada sam s Buljanom lutao Zelengorom...

I ovo je noć u kojoj se krivci ne broje. Samo pameti i mudrosti. Intuicije, sudbine.

Možda sam ja i budala, ali mi neće biti prvi put. Ne vjerujem ni da ću ostati usamljen, uvijek se nađe još neko.

-       Ja nemam prava nikoga zadržavati – kada je prošlo i pola jedanaest, izašao sam pred sve, reći jedino što još mogoh – ko god ne vjeruje Ćuzi, ili meni, dajem priliku da se izjasni... Ja ću prvi, ja ostajem. Da sačekam ove s Grepka. Da izvršim zadatak. A nadam se da neću biti jedini.

Čekao sam svega desetak sekundi. Shvatam da nema potrebe da ih pojedinačno pitam, svi su imali gotovo isti izraz lica. Samo sam kod jednog vidio doživljavanje mojih riječi onako kako sam ih ja i izgovorio.

-       Sedo, šta je s tobom!? – njemu sam se jedinom i obratio, tonom u kojem je moralo biti i malo molećivosti.

-       Ostaću! Ako će mi neko ponijeti vreću za spavanje.

I dok je ustajao, sa svojih manje od dvadeset godina, meni kroz glavu prođe puno toga. Sjetih se opet Vučeva, sada Crnog, pa Admina i Vranovine, poželjeh ga zamoliti da se predomisli.

Avdo je bio brži. Već se i on podigao, da od Peza preuzme vreću. Ahmo se ponudi da ponese moju. I umjesto da nešto Pezu kažem, zahvalih se Ahmu i objasnih da meni nije potrebna pomoć pošto ja i nemam puno stvari.

Svaka je daljnja priča bila suvišna, kojom bi oni gubili vrijeme.

Nije ni suza bilo. Samo, puno pogleda, osjećanja, želja.

Ništa se ne bi dalo ni opisati. U njihovim smo svim očima bili istovremeno i heroji i budale. Ali, u oba slučaja i veliki prijatelji. A s druge strane, kod svih njih se vidjelo i malo zaostalog kolebanja. Na trenutak nam se svima činilo kako će se nama dvojici još neko pridružiti, kako će nas više ostati da čekamo Grepčane.

Taj osjećaj ubrzo nestade, u šumi koja nas je dijelila od Variza.

Kapova selišta, okolica Trnova