Kliknu vila sa vrha
Porima,
pa doziva mostarskog
vezira:
„Čuješ li me,
mostarski vezire;
Čuvaj Stoca, ne daj
Počitelja,
nit Mostara ne
ostavljaj sama!
11. juli 1993.
Viš Mostara ljuta guja
spava,
ljuta guja – Čengić
Smailaga.
Ako bi se guja
probudila;
Ni Sarajvu ne bi lahko
bilo,
a kamoli svijetu niz
Neretvu!“
Noćas nismo spavali. Nije to bilo zbog
Grebovićevih posjeta. Sve ono što je on govorio, već s padom akšama smo i
doživjeli, gledali. Ovaj put na vijesti nismo čekali vezistu s Variza. Sami smo
mogli vidjeti kako počinju prve linije padati, zacrvenjelo se nebo iznad Crne
Rijeke!
I dok tužno gledasmo kako neka sela gore, skoro
ironična dođe vijest da je ona Fikrova ispomoć stigla, i da su već upućeni na
Češinu Stranu. Selo iz kojeg će pomoći odbranu Crne Rijeke!?
Ironije nije bilo u onome što je nama Ćuza
govorio. Nije nam ništa rekao više, od toga da znamo šta nam je raditi.
Određivati stražu značilo bi nerazumijevati
situaciju. Pokušavati spavati u bajti bio bi znak da smo glupi, ludi. S obzirom
da nismo ni vidoviti, držali smo se skupa, s puškama u rukama, očima povremeno
u pravcu tamnocrvenog dijela neba, a ušima stalno na sve četiri strane.
Ni junaštva, ni straha. Razgovor prekraćuje
iščekivanje.
Kada smo birali ovaj naš položaj nismo o njemu
razmišljali, činimo to sada. Ja ga pokušavam porediti s onim na Vučevu, sve što
pomenem suprotno je. Povlačenje s Vučeva i Zelengore doimalo mi se logičkim,
taktičkim, odavde bi to bio besmisao. Po ko zna koji put pominjem i Goražde, i
Sarajevo.
Šta ako se, ipak, desi!? Uključujem se i u tu
diskusiju, govorim da mi lično, u tom slučaju, nemamo razloga za brigu. Na putu
prema Crnoj rijeci i nismo, ali jesmo na putevima s Variza i s Grepka. Barem, najvjerovatnijim. Ukoliko
bi bilo povlačenja, mi bi se samo priključivali...
***
Noć je prolazila, crvenilo neba jenjavalo, miris
paljevina slabila, kao i sporadične pucnjave.
Sviće jutro koje je od noći zadržalo samo nešto
od njenog neobičnog, ali uvijek dobropoznatog mirisa. Da toga nije bilo, još
bismo i povjerovali kako ono bijahoše samo naši snovi.
U prilog je išao i prvi poziv s Variza. Od Ćuze
smo dobili naređenje da budemo pripravni.
Domalo je ponovo počelo oko Grepka, a pucnjava će
se čuti i ispred Variza. Ni jedna nisu bile previše snažne, nisu ni predugo
trajale, a mi smo uzalud čekali da se i sami uključimo. Sve nam je bilo pomalo
čudno, pomalo smo se i ljutili što ni jutros ne ispaljujemo svoju prvu minu,
ipak smo se suzdržavali od glasnijeg komentarisanja, optuživanja bilo koga.
Nije ni vrijeme za to. Moramo čuvati prisebnost, biti zaniteresiraniji za ostala dešavanja okolo, pa se svi stalno držimo uz stanicu.
Prilikom jednog razgovora primijetili smo nimalo veselo Šabanovo lice. Ako je
nešto u svemu bilo optimistično je onaj završetak.
A kada je Šaban objasnio kako smo dobili naredbu
da budemo spremni za pokret jer je Rogoj pao, Lato se nije suzdržao da konačno
kaže ono što nam se svima dugo otimalo po glavi.
- Šabane, ja bih vas veziste sve po bosim tabanima.
Gdje vam to, bolan, ima smisla: Rogoj pao - O'kej sedam-tri!?
„Rogoj pao - O'kej, sedam-tri“ – ponavljaće neko
od nas svakih pet minuta. Ponavljaćemo, uz nadu da ćemo čuti i ono „Rogoj
vraćen...“.
To mučno, međusobno ismijavanje koristimo sve rjeđe,
sve češće između sebe provlačeći pitanja šta je s Crnom Rijekom, s onim
Fikrovima, sa strijelama...
Tih odgovora nema, ali se ispred nas nebo poče
ponovo crvenjeti. Gore nova sela. Gore i bajte na Rogoju. Dva nova pitanja su:
jesmo li mi na redu, i da li je moguće da i Grebak može pasti?
Ahmo i Lato predložiše, ja se složih, Ćurevci se
dobrovoljno javiše da oni uzmu taj zadatak na sebe. Izašli su na Bosansku međ.
Svaki put kada nam stanica zazvoni, svi smo oko
nje. S tim da ovaj put znamo kako se niko ne šali.
Jednom se nismo iznenadili. Trebamo biti spremni
za povlačenje!
Spremni smo mi, samo nam puno toga nije jasno.
Prvo, kako se smjelo dogoditi da oni Fikrovi ulete u zasjedu!? Da li je moguće
da je samo jedan poginuo...
Zadnje, da li je naredba o našem povlačenju
trebala sadržavati još nešto!? Mi ne bismo smjeli ostaviti ni minobacač ni
mine, a sami ih teško možemo nositi.
Povukao sam Ćurevsko odjeljenje, sada smo i bez
bočnog osiguranja. Koliko ćemo biti spremni, koliko smijemo čekati?
Dva su moguća puta za izvlačenje, jedan je preko
Variza i Bašaka, drugi preko Bosanske međi. Nama je svejedno, samo da nam neko
dođe pomoći u nošenju.
Umjesto toga, stiže telegram kojem se najmanje
nadasmo: „Ponesite šta možete, idite na Bosansku međ. Sačekajte vojsku s
Grepka“.
Jedino što smo shvatili je, zašto je Šaban
drukčije izgovorio „O'kej, sedam-tri“!
Rogoj, Omare
