Mi smo momci
Sarajlije,
ašiklije, meraklije,
sa čaršije Baščaršije.
Zapjevati umijemo,
od meraka bolujemo,
a za sevdah umiremo.
Nekada su naši stari,
uz sazove udarali,
šenlučili po mahali.
I bacali u pendžere,
đul-behare i katmere,
djevojkama na
pendžere.
Sad nijedan momak
više,
kad djevojku begeniše,
uz mušebke ne uzdiše.
Već curicu za ručicu,
uz ulicu, niz ulicu,
na Ilidžu, u Hrasnicu.
Kad smo momci
Sarajlije,
ašiklije, meraklije,
sa čaršije Baščaršije;
Zapjevajmo sevdalinku,
uz Šerbinu harmoniku,
nek se ori po
Vratniku.
/Ismet Alajbegović Šerbo/
Razmišlja li čovjek uopšte? Ili samo iznosi svoja
osjećanja, raspoloženja?
Zazirao sam od mirovanja, žalio što nismo u
pokretu. Smetalo mi je sunce, njegova nestabilnost, slutnja nadolazećem
nevremenu.
S padom akšama se pročulo da uskoro krećemo, bio
sam prvi koji je opsovao. Odjednom mi je dosta hodanja, a noć mi se doima
prijatnom. Još više negodujem, saznavši da ćemo u Lediće. Bunim se što to nismo
odmah uradili.
S obzirom da imaju oni koji o tome misle, a ja
nisam među njima, brzo prekidam raspravu sa samim sobom. Tražim mjesto u
koloni koja se formira, iz nekih se razloga opredjeljujem za svoje Trošnjane.
Minobacači su nam ostali na Bosanskoj međi, pa sam sebe preraspoređujem gdje
mislim da će mi biti najbolje.
***
Kolona se nije brzo formirala, iščekalo se da se
mrak sasvim spusti, a nije bilo žurbe ni u kretanju. Brži od nas je bio vjetar,
koji je i pojačavao. A kojega sam uzeo kriviti za ono što će uslijediti nakon
samo nekoliko minuta hoda.
Čujem da smo naišli na još jedan objekat. U koji
je radoznalost prve već svratila, a ne vjetar kako ja pretpostavljah.
Radoznalost se širi, rijetki joj odoljevaju.
Mi Trošnjani smo poznati po tome, najvažnije nam je držati se skupa. Ne žuri nam se zaviriti u objekat, ali ni u Lediće. Izdvajamo se, zbog gustog mraka, pravimo zasebnu grupicu, iz koje po dvojica, u odmjerenim vremenskim razmacima, odlazimo unutra. Mimoilazimo se s drugima, miješamo, ponovo skupljamo na svome mjestu. Usputno smo razmjenjivali informacije, na kraju sabirali učnike.
Mi Trošnjani smo poznati po tome, najvažnije nam je držati se skupa. Ne žuri nam se zaviriti u objekat, ali ni u Lediće. Izdvajamo se, zbog gustog mraka, pravimo zasebnu grupicu, iz koje po dvojica, u odmjerenim vremenskim razmacima, odlazimo unutra. Mimoilazimo se s drugima, miješamo, ponovo skupljamo na svome mjestu. Usputno smo razmjenjivali informacije, na kraju sabirali učnike.
Radilo se o nekakvom magacinu hrane, koji ne
mogosmo isprazniti iako je mali broj onih koji su ulazili a da nisu ništa
ponijeli. Svi nismo imali šibice, pa se izabiralo i na sreću. Mi smo nastojali da
svi uzmemo i ponesemo različito, makar se putem mijenjali zbog različitih
težina.
Drugi se dogovor podrazumijevao, opet ćemo
skupa u istu kuću, tako i dijeliti sve što donesemo.
Nastavljamo sporije, zbog tereta, uz usputnu
priču o tome koliko je dobro ovo što radimo. Da li se nekad predstavljam bolji
nego jesam, bio sam od upornijih da ni mi ne prođemo tek tako pored magacina,
sada sam na strani da nam je moglo i bez ovoga.
Jesam li i kolebljiv, brzo mijenjam stranu?!
Dok sam ja lutao oko Ledićkih Luku ostali su
uspjeli čuti zanimljivu priču vezanu za jedne druge magacine, one na
Grepku. Kako je njima u ušima zvonilo slušajući je tada, tako meni zazvoni
sada.
Prvo mi zabubnjaše slike koje sam gledao, i to
tek djelić od onih koliko sam čuo, i koliko ni čuo nisam, o nevoljama, mukama i
patnjama koje su Goraždani podnosili kako bi se branili, i preživljavali.
Svjedokom sam bio kada su zadržani tri dana i tri noći jer su magacini bili
prazni, čekali su hranu njima namijenjenu!?
Siječe, reže priča da to nije bila istina.
Navodno su oni koje je povlačenje s Grepka navelo na te magacine uradili slično
što i mi noćas. S tim da su oni imali nešto više vremena, a i obraza da odmah
počnu prenositi istinu o onome što su našli.
Boljele su ih patnje Goraždana, boljelo što su i
sami gladovali. Pored svih tih magacina. u trenutku pada Grepka dupke punih. Boljelo ih je, i boli nas što je najveći
dio toga ostao četnicima.
Ne znam koliko je usta prošlo dok to stiže do
mojih ušiju, neću se zamarati je li uveličavano, sasvim mi je dovoljno ovo što
sam ovdje vidio. Kajanje je nestalo, koliko smo mogli pobrinuli smo se da ni
sve ovo ne ostane četnicima.
***
Nikada se nismo gurali, tako da i sada u selo
ulazimo među posljednjima. I pored toga, sreća nas ni ovaj put nije obišla,
našli smo jednu praznu kuću. Trošnoga izgleda nije bila mamac za one prije, kao
ni njena blaga izolovanost.
Već je bila obijena, pa nismo unutra očekivali
ništa posebno. Njena skromnost nam je i odgovarala, bitnije nam je da osjećamo
mir koji će nam pružiti.
Dok se dogovarasmo gdje i kako da postavimo našu
stražu za noćas, Fadil Barlov „nanjuši“ tor uz kuću, u kojem je blejalo
pedesetak brava. Da ništa drugo ne nađemo žaliti se nećemo, a tor je odredio i
mjesto našeg stražarskog mjesta.
Tako je napravljen i produženi plan za ujutro, ustaćemo prije ostalih, kako bi Fadil s još dvojicom zaklao i pripremio
dva-tri brava. Jedino što znamo je da smo još i sutra u rezervi, odnosno
izvan borbenih djejstava, pa nam se to vrijeme koristi. Kako Ferid Pekas reče, ako nam je nekome ovih dana
poginuti, da se bar potrudimo da ga to ne zadesi gladnog. Nismo
sigurni da ostale kuće raspolažu ovolikom stokom, pa je bitno biti makar malo
brži od Komande koja će u tom slučaju da krene sa zapljenjivanjem...
Prijedlozi da bi nekoliko janjaca trebali držati
na tavanu, jedne odmah pope gore. I dok su ostali pravili raspored u skromno
opremljenim sobama, odozgo su dolazili mameći pozivi.
Od skrivanja brava na tavanu neće biti ništa,
prepun je. Nestrpljivi su i pipanjima utvrđivali, te nabrajali šta sve ima
gore, dok ne popustiše pod prijedlozima da idemo odmarati, a da ujutro se damo
na prijegled, i preuređenje kuće.
Šta sve ima u kući, da saznamo sačekaćemo jutro.
Ali nećemo ni zaspati odmah. Od dvije nađene harmonike jednu smo snijeli.
Ubijedili Senada da provjeri kako nije zaboravio svirati, a sebe da se znamo
prilagoditi, i da se ne mijenjamo.
Gurali se nismo, sreća nas je pripazila. Od mnogo
šta nam je muka, ali poklone sudbine ne odbijamo.
Nismo nestrpljivi saznati šta će nam sve ova kuća
pružiti, ali nam je jedno već jasno. Ovo jeste kuća, ali u funkciji skladišta.
Privatnog.
Ledići su srpsko selo. Iseljeno još kod prvih
borbi. Kuće nisu paljene, služile su za smještaj izbjeglica. Očito, ne i sve.
Nije ovdje magacin, nema tu previše hrane. Zato
ima svega drugog. Ledići nisu na takvom mjestu da bi neko u njih prebacivao svoje stvari. I da jesu, vjerovatno bi, u tom slučaju, birao i bolju kuću, a
sigurno ih ne bi gomilao na tavan.
Ovo je opljačkano. Neko je bio u situaciji,
poziciji da selo obiđe prije nego je otvoreno za izbjeglice. Sve najvrijednije
je uzeo, smjestio tu. I držao pod ključem.
Ko je, i gdje je sada, nama nije bitno. Vrlo
vjerovatno ga nikada upoznati nećemo, ali nam to ne smeta da mu obećamo kako
kuća, nakon našega boravka, neće biti ni blizu kakvom ju je ostavio.
Ledićki
potok