Poletjeli bijeli
sokolovi,
i padoše šurama na
vrata:
10. juli 1993.
„Šure moje, otvorte mi
vrata;
Pobjeglo mi zlato iz
halvata,
ne ljubljeno i ne
milovano!“
Da smo se kanili još šaliti, brzo bismo odustali.
Stanje oko nas postaje preozbiljno.
Prva vijest je ona o Mahiru, koja sama po sebi i
ne bi imala neko značenje. Međutim, uz vijesti o sve pojačanijoj četničkoj
ofanzivi, nimalo ohrabrujuće ne primamo informaciju da se ni u Trnovu nije
zadržavao, odnosno da će na lični zahtjev opširiniju izjavu dati tek u
Hrasnici. Najradije mu i dalje ne bih vjerovao, ali me razmišljanja o njemu
podsjećaju da sam mu to dužan. Na povjerenje se uvijek odgovaralo
povjerenjem...
Oko podneva se još jednom snažno prisjetih onoga
što samo meni reče. Ne znam je li to već siguran dokaz da sam mu počeo
vjerovati, ili će na kraju ispasti kako sam mu nesvjesno i sve vrijeme
vjerovao.
Uzrok su tri momka koja prođoše pokraj nas.
Nimalo raspoloženi za priču, jedva odvojiše vremena da nam kažu da su
Trnovljaci, da idu s Rogoja, te da su krenuli na odmor!
Prije nego iskazasmo sumnje, a od onih što se
odmarati idu razlikovali su se po jednom bitnom detalju, nosili su sa sobom
puške, jedan od njih nam stiže ispričati jednu stravičnu priču. Sinoć je
pronađeno tijelo dječaka, za koga jedino znaše da je iz Fahrove čete i da se
prezivao Zametica, te da je imao petnaestak godina. Nije nosio oružje, nego s
konjem gonio hranu. Presrela ga je četnička izvidnica. Pronađen je odsječene
glave...
Zgroženi smo onim što su četnici uradili ali nas
to nije iznenađivalo, koliko postupak ove trojice. Trebalo bi ih biti stid što
lažu da su pošli na odmor, još više - što su odlučili napustiti položaj.
Međutim, mi ih nismo imali pravo zaustavljati.
Sve što smo mogli i uradili smo, izvijestili smo Ćuzu.
Ja se nisam raspravljao oko toga da smo ih
trebali razoružati, pa tek onda pustiti da produže.
Imao sam to na umu kada je kroz nekoliko sati
naišla još jedna grupa. U njoj ih je bilo sedam-osam, bili su jednako
opremljeni, i jednako su se žurili. Za razliku od onih prvih, ove nismo ništa
ni pitali. Nije nas zanimalo ni ko su, odakle, zašto i kuda idu. Znali smo. A
smatrao sam ih ne vrijednim da još trošim i Ćuzino vrijeme. Objasnio sam to
ostalima, bez ovakvih linije samo mogu biti čvršće, nikako slabije.
Još se pitasmo, onako, koliko može biti da se
sličnih grupica provuklo, izbjegavajući cestu...
***
Nije nas začudlo kada nešto kasnije do nas stiže
Grebovićevo vozilo. Odvojio je pet minuta za nas, objasnio svu dramatičnost
situacije, priznao da su ovo posljednji pokušaji da se nešto uradi. Delijaš i
Rogoj se mogu braniti još samo do noćas. Brzo je pričao, pa smo iz njegovih riječi
da je na Rogoju ranjen i komandir čete, sami zaključili da je riječ o našemu Fahri.
Grebović se više bavi opštom situacijom. Iako se
pomoć iz Sarajeva tražila konstantno, sve je izvjesnije kako je neće biti.
Tačnije, premalo je. Nakon onog Tašinog voda, pomoć je uputio i Fikro,
komandant Hrasničke brigade. Četiri strijele s posadama!
Jesu li to rekli ovi, dopunio neko od ostalih,
ili sam to ja procjenjivao, tek glavom mi se zavrtje brojka od šesnaest ljudi.
Možda je to vod strijela, kao što smo mi minobacački vod, ali je to tek pola
pješadijskog. Mi imamo osamdesetdvojku, i šesetku, mirnu situaciju pa držimo da
smo još od koristi. Mina imamo toliko da bismo našem bataljonu mogli biti
podrška jedan dan žešćih napada.
U silini napada na Grebak, naslušali smo se šta
je artiljerija. Razaznali smo nekoliko javljanja naših, brigadnih artiljeraca,
putem veze čuli da su bili od značajne ispomoći. Poznato nam je i s koliko su
oni otprilike mina raspolagali, jednocjevce bacače smo i čuli samo prvog dana,
pa na ovu Fikrinu ispomoć ne gledamo ni kao odmjenu za nas artiljerce, kamoli
za ozbiljniju pomoć hrabrim pješadincima. Koji ginu, ranjeni su, premoreni, od danas s desetkovanjem se krenulo i preko dezerterstava.
A kad je tako, onda je i jedino što je preostalo,
ispomoć tražiti između sebe. Linija na Varizima je ona koja nikako nije ozbiljnije
napadana, ako ništa tu su oni koji su najodmorniji. To je razlog Grebovićeve
posjete Ćuzi.
Znao sam da se neće baviti, jedino sam tako
objašnjavao što ispomoć nije dobio vezom. Ćuza ga je odbio, vadio se time da je
već pokrio Pošćenje. Iako se Grebović uzdao u direktni razgovor, Ćuza nije
promijenio mišljenje.
Pokušali smo odgonetnuti ko je mladić koji je bio
s Grebovićem. Neki su, a shodno izgledu, uvjereni da se radi o čovjeku pod
nadimkom Brada. Neko ga prepoznaje kao načelnika veze...
Ko god da je, svoje uvjerenje pružamo dotle da su
njih dvojica još i jedini koji pokušavaju ovo spasiti. Izrazi lica, kada su
dolazili do nas, nakon razgovora vezom, pa povratkom s Variza, ponovnim
sjedanjem u automobil, bili su sve razočaraniji.
Ostalo im je da još pokušaju i na Grepku, ali smo
vidjeli manje optimizma nego kada su dolazili.
Ipak su ostavili neki utisak ohrabrenja na nas,
lijepo je znati da bar neko nešta pokušava. Isto tako, iako je to sada bilo
sasvim nebitno, godila je prijatnost s kojom je oba puta razgovarao s nama.
Nije rekao, ali se očima složio da je nas taman koliko treba za dva minobacača.
Ono stida što je bilo nestalo je, nismo mi krivi što nije bilo potrebe da
djejstvujemo, da dokazujemo da nismo slučajno tu gdje jesmo.
Slutili smo kakve ćemo ih vidjeti nakon što se
povrate i s Grepka. Zbog toga smo mi ćutke provodili to vrijeme.
Očekivali smo da se neće zaustavljati kraj nas.
Jurili su tolikom brzinom da je to izgledalo i nemogućim.
Misli su im bile popunjene cjelodnevnim brigama, vozilom
su samo pratili cestu. Na nas su bili i zaboravili, vidjevši nas ipak su
prikočili.
Izašao je sam Grebović. To više nije bilo
razočarenje, bile su to suze. A u tim suzama puno više onog što se ne vidi. Žal
zbog svega što je već bilo, za svim poginulim i ranjenim, briga nad onim što
dolazi. Od Grepka je dobio koliko su mogli dati, jedan vod je poslat na Rogoj...
Napola je samo bio izašao iz automobila. Prije nego
je ponovo sjeo, još jednom je pogledom obuhvatio sve nas. Siguran sam da to nije
bio pogled koji sluti da se gledamo posljednji put. Tu su bila posljednja dva žala
koja je podijelio s nama. Doimali smo se kao rijetki koji ga shvatamo, razumijemo,
a bilo nas je toliko malo.
Rogoj,
pogled prema Trnovu
