Oj djevojko, ne
namiguj na me,
jošte nisu tvoje oči za me.
9.
juli 1993.
Kada budu tvoje oči za
me,
onda nećeš ni gledati
na me.
Duga noć bi. Možda i ne bi toliko, da je ja ne
sijekoh stalnim buđenjima. Uvijek ponešto preživljavajući od onoga što je Mahir
preživio, odnosno što nam je ispričao. Borač, mezar, koliba, Munja, ovca,
tespih, homora na Igmanu...
Izvjestio sam Ćuzu o Mahirovom odlasku. Nije
komentirao, naši su problemi ovdje. Naše brige se zovu Varizi i Pošćenje,
Grebak, Rogoj, Crna Rijeka...
Ne znam koliko je Mahirova priča uticala, ali sam
jutros bio spremniji za napade i na našu liniju. Počelo je žestoko, opet oko
Grepka.
Bili smo nervozni, činilo nam se kako je ovo
najžešći napad do sada. Češće nego prije tjerali smo Šabana da se raspituje.
I dok je iznad Grepka grmilo, ispred je ponovo
bilo mirno. Viđeni su njihovi izviđači, razmjena vatre je izostala, ne i njihovo povlačnje na sigurniju udaljenost.
Ćutao sam, brigom za Grebak. Ponašanje četnika
ispred nas djelovalo mi je kao siguran znak da od Grepka neće odustati.
Navikli smo da četnici pauzu prave u vrijeme
ručka, danas su bili brži. Pretpostavljasmo da je u pitanju novo
pregrupisavanje, veselimo se vijestima da je napad odbijen. Nema informacija o
poginulima među našima, ali je registrovano povlačenje neprijatelja.
Naš potok je ponovo u tišini. Bez problema svi
možemo slušati Šabanove razgovore. Kritično je na Rogoju, a dolazi informacija
o otpočinjanju četničke ofanzive i na Goražde.
Brigu za Grepkom preturam na onu za Goražde. Još
se jednom prisjećam svoga nedavnog razgovora s Fadilom Barlovom, našeg dogovora
da se javimo u prvu sljedeću grupu koja tamo bude nosila municiju. Dobro se
plaća, a čovjek nikada ne zna gdje mu je opasnije. Osim toga, trudimo se da
shvatimo šta sve to znači tim ljudima tamo, sami se divimo onima koji su išli
već i nekoliko puta. Nije nas strah, mene pogotovo - sad poslije Mahira.
Goražde nije dalje nego su to Borač i Zelengora...
Razmišljam o ovome sada, a ne znam zbog čega.
Samo osjećam da sve mora imati i neke veze s Mahirom.
On je rekao da mu ja vjerujem, meni se učinilo da
sam počeo, nakon današnjih radosnih vijesti s Grepka sumnjam više nego na
početku. Vijesti stigle s ručkom, ne kolebaju me ponovo, ali me vraćaju ranijem
pitanju - kako se radovati na ovom vaktu.
S Rogoja dolaze vijesti da je i tamo naša linija neprobojna,
ali je popraćena i opisivanjem nekih herojstava. U jednom te istom rovu, onom
najisturenijem, najvažnijem, do podne su poginula već trojica. Ali opet, nije
ostao nebranjen. Ušli su u njega braća Ušto, Abid i Halil, dokazavši kako ih
nećemo pamtiti samo kao dobre vodiče!
Ako nema mjesta radostima i tugama, čemu ima?
Pitam se, a odgovor znam. Mi smo u miru ručali, prekinuti smo telegramom kojim nas
se poziva da budnije pratimo šta se dešava u pravcu Crne Rijeke, gdje je trenutno
najsnažniji četnički napad. Heroji se još drže, ali...
Stid je, ono što niko od nas deset ne treba da
skriva. Navodim priču na to, predlažem da bar maskiramo našu bajtu, da nas ne
bi vidio ako bi još ko slučajno ovuda naišao. Smiju mi se, ponavljaju kako
pričam gluposti, kako mi radimo ono što se od nas traži. Čak mi požuriše
prigovoriti da samo koristim situaciju kako bih izigravao junaka, heroja. Ne
dajem im za pravo, objašnjavam da su heroji na linijama, da se svakodnevno
bore, ginu.
Samo jedan ćuti. Ćuti jer je najmlađi, ali je
meni dovoljno što vidim šta Sead Pezo osjeća. Nekima zasmeta i to.
Salko Bajrović! Valjda i zato što se to od njega
najmanje očekiva!? Izađe, stade ispred mene i ostalih, još glasnije ponovi da
je najvažanije da slušamo naređenja. Jednako kao što smo i spremni ispuniti
svako koje bi eventualno dobili. Poče čak i nabrajati šta bi sve on bio u
stanju izvesti ukoliko mu bude naređeno...
Dok on zaneseno priča o svome junaštvu mi ga
slušasmo jer nam bi zanimljivo a i nemasmo pametnijeg posla, iako mu niko nije
ni djelić vjerovao. Naša uvjerenja su išla ka tome da on situaciju koristi više
nego ja, da ovako priča iz samo jednog razloga, što je apsolutno siguran kako
mu ništa od nabrojanog ni u snu niko nikada neće narediti.
Međutim, njegova priča je Latu dala ideju kako da
se nešto kasnije još zabavimo. Ideju je odmah prenio Šabanu, a poslije njegovog
pristanka se lahko dalje proširila i do nas ostalih. Ako niko nije protiv, ne
vidim zašto bih i ja bio.
***
Sačekali smo da Šaban primi dva prava telegrama.
Poslije je, u najpogodnijem momentu odglumio još jedan.
Bilježio je šifre, na očigled svih. Nije
zaboravio ni ono obavezno „O'kej sedam-tri“ na kraju. Ja sam već bio uz njega
kada je otvorio razgovornik da dešifruje telegram. Odmah su krenuli i ostali, a
ni Salko nije mogao biti izuzetak. On nije imao kad se sjetiti Šabanove moći
pamćenja brojeva, dok smo mi znali da bez toga - svega ovoga ne bi ni bilo.
Šaban je primanje telegrama vršio napamet, dok nam je sad tobože pomoću
šifrarnika dešifrovao isti. Riječ po riječ: „Crna Rijeka je pala. Četnici
napreduju dalje. Jedan tenk je krenuo prema ovamo. Odmah uputiti jednog borca s
RPG, da ga uništi!“
Iako smo znali šta „piše u telegramu“, i svoje
smo uloge odigrali jednako dobro kao i Šaban. Izgledali smo iznenađeni i
uzbuđeni.
Salko - onakav kakvog ga i očekivasmo. Već je
grizao sebi jezik, kajao se za svaku maloprije izgovorenu riječ. Ipak, prvo što
mu je trenutno padalo na um je ćutanje, odnosno čekanje naših reakcija. Ali, i
one su bile dogovorene.
Malo se i mi „bunismo“ zbog toga što se ovaj
zadatak nama povjerava, bez obzira što je to i logično pošto smo najbliži. Ne
samo da je bilo logično, nego je bilo i moguće, realno. Zbog čega bi nam se još
u Lukama dodijelilo jedno takvo, protivoklopno sredstvo?
Ja neću izigravati ni heroja, ni komandira, daću
prijedlog da sve riješimo izvlačenjem slamki. Latif, čija je sve ovo i zamisao,
prvi se javlja protiv. Javno „priznaje da se ne osjeća sposobnim za izvesti
nešto slično“. Odmah se na isti način izjašnjava i Šaban, pa Sejmen. Da bi se
onda javio Ahmo s novim prijedlogom. Pitao se zbog čega su nam slamke potrebne,
kada među sobom već imamo čovjeka koji će se dobrovoljno javiti!
Slažem se s Ahmom i naređujem Salku, odnosno dajem
mu mogućnost da se izjasni.
Nije imao puno vremena, što mu je i bio najveći
problem. Postojala je mogućnost da poklekne uprazno, ali je s druge strane
mogao i puno dobiti. U košmaru tih misli, traži osjećaj koji će mu reći kako je
ovo ipak samo nekakva naša šala, bez obzira na našu ozbiljnost koja traje i
koja mu stalno razgoni te nade. A njegovo ponašanje bi takvo da se već moglo
tumačiti kao pristanak.
Počinjemo ga hrabriti, donosimo erpege. Ahmo mu
daje osnovne upute u rukovanju, Šaban se ponosi što mu je baš on najviše
vjerovao, Sejmen se izvinjava što je toliko sumnjao, Lato mu ukazuje gdje je
najbolje da čeka - druga stijena od raskršća, ja ga požurujem, savjetujem da,
ako se boji - prizna, kako bismo odredili nekog drugog... On se bori sa znojem,
osjeća strah ali ga ni svaka nada nije napustila.
Kad mu Ahmo i Lato počeše malo još dotezati
odijelo, i Salko konačno prelomi. Činilo mu se da je već prekasno, da ako ništa
- makar mora otići! I sam se počinje dotezati, sav se počinje ponašati kao
junak, kao neko ko će doista za nekih pola sata, iza jedne stijene sam samcat
da čeka tenk.
Ma koliko da je pomalo odugovlačio, nije se
vječno mogao spremati. Ubrzo dođe vrijeme da se pozdravi s nama, vrijeme za i
posljednju priliku da se nešto promijeni. Iako sam bio među onima koji bi se
kladili da on neće izdržati, zbog čega mi ga je postajalo biti žao, nisam bio
ni od onih koji će pripomoći da mi budemo ti koji ćemo popustiti. Uzaludan je
bio i Salkov posljednji, molećivi pogled. Skoro dirljivo je zazvučalo kada je
zatražio halal, za slučaj da pogine.
Krenuo je. Koracima dosta sporim, ali bi se teško
iko kretao brže.
Pogledom ga pratimo, shvatam da se neće okrenuti.
Srce mi gura jezik da ga pozove, ali je dogovor da čekamo sve dok ne zamakne za
krivinu. Još nekoliko koraka...
Gledajući za njim držasmo uši za očima. A iza
leđa i njemu i nama, stizao je automobil!
Bibićev zamjenik, brzo ga poznasmo. I pozdravismo
ga, na momenat potpuno zaboravljajući na Salka. Zapravo, mi smo se sklonili
kako bi nastavio svojim poslom, a nama ne kvario predstavu.
Sa svime se jedino Salko nije slagao. Nije se okretao,
ali je u pravom trenutku skoro skočio na haubu.
- Šta je bilo? – Bibićev zamjenik hitro otvori
vrata.
- Tenk... četnici... Delijaši... nemojte, ne
smijete... tenkovi... – Salko je skoro galamio, jedva hvatajući dah, pri čemu
je izgledao i više nego ozbiljno.
I Bibićev zamjenik i vozač su u sekundi bili
izvan vozila, uslijedila su pitanja, provjera da li je Salko svjestan šta
priča. Sve je sad bilo tako da smo mi morali reagovati bez odlaganja. Skoro smo
u čoporu strčali do njih.
Ahmo je bio najbrži, te je on u nekoliko riječi
ovima objasnio da nema tenka, da je sve samo šala, odnosno da oni mogu bez
ikakvih briga i zadržavanja nastaviti dalje.
A pošto oni odoše, mi već morasmo Salku otkriti
cijelu priču. Nakon koje je on odahnuo, istakavši osmijeh kakav vjerovatno nije
imao još od djetinjstva. U takvom je raspoloženju prihvatio i oba naša
izvinjenja. Za šalu, a posebno za sumnje.
Na kraju se svi skupa složismo kako je i bolje
što će se ovo pamtiti kao jedna velika šala, nego da je sudbina htjela da se
pamti kao kakva uspomena.
Balbašići, širi rejon Delijaša
