Beg Ali-beg ikindiju
klanja,
siv mu soko na
serdžadu pada.
Nema kade selam da
predade,
već on pita sivoga
sokola:
„Siv sokole, sivoga ti
perja,
jesil skoro ti od
Bosne ponosne?
Jesil skoro pod
Loznicom bio?
Igrajul se ati
Atlagića,
i paripi mladog
Fejzagića?
Sjevaju li sablje
Đumišića,
pucaju li puške
Brankovića?
Sjaje li se toke
Sijerčića,
viju li se alajli bajraci?“
Bilo je ovo drugi put kako je Mahir pravio pauzu
u svojoj priči. Prethodno, kada je majku ispratio na spavanje.
Sada je meni šapnuo što je htio, ostavivši me par
minuta u razmišljanjima. Koje potroših ne na ono što sam čuo, već na činjenicu
da on već satima priča nama, ne pokazujući znatiželju u suprotnom smjeru. Jedva
smo usputno provukli neke informacije o samome bataljonu, naših osam mjeseci je
stalo u nekoliko, još i razdvojenih rečenica. Bit će da je Mahiru dovoljno ono
što je putem radija slušao. Ili, ono što zna!?
Vraćajući se prostrijeli me pogledom. Pogledom
čudaka, na koji ću se teško navići. Opet me dodirnu po ramenu, podižući i moj
pogled ka polumračnome nebu. Već nekoliko noći ja sam i sam slično znao
uraditi, nebo mi se učini potpuno isto. S tim da sada bijah pod dojmom kako
njegove i moje oči ne vide jednako.
Iz tog razloga zadržah svoj pogled par sekundi
duže, a za koje vrijeme Mahir svojim opkruži oko nas. Nakon čega ponovi prehodno
rečeno:
- Jedino tebi i mogu reći, ovo će sve pasti!
Gledah ga zbunjeno, još zbunjenije slušah. Nisam
želio vrijeđati njegov išaret, ali mi se još manje vjerovalo u njega. A opet,
nešto je trebalo da znači to što je baš mene izdvojio.
- Ako ti do sad i vjerovah, sad više ne vjerujem –
nešto sam mu morao odgovoriti.
- Vjeruješ, vjeruješ!
- Kako da ti vjerujem, kad znam da Grebak ne može
pasti. Ovdje je preko hiljadu vojnika, ovo je jedina, kakva-takva veza Goražda
i Sarajeva. Grebak ne može, ne smije pasti!
- Vidiš, ja tebi vjerujem da je ovdje hiljadu
vojnika, ali se zapitaj zbog čega sam ja baš sada dobio išaret? Onda, kako
onako mirno iskočih pred vas? Nije vam na čelu pisalo da ste naši, pa ipak sam
znao da mi ne prijeti opasnost. I to je išaret, isti što me i digo iz Borča,
natjero baš sada. Ja dalje puta ne znam, nisam smio čekati da ovo padne, ne bih
se sam mogo Igmana dokopati. Eto, stigo sam taman na vrijeme. Zato i tebi
govorim, ovo će za koji dan sve da padne! Muslimana... Muslimanskog uha neće
biti prije homora na Igmanu! Vi radite kako hoćete, ali se ja ovdje ne
zadržavam. Mogu ja izjavu, kome treba, i na Igmanu dati!
Slijegao sam ramenima. Nisam imao vremena povezivati
hodža-Merdanovo i njegovo pominjanje Igmana, niti sam znao šta da mislim o
čovjeku koji tvrdi da mu ja jedini vjerujem.
Bi mi drago kada svoju priču o skorom padanju
Grepka ponovi i pred ostalima, ispustivši djelove koje je samo meni kazao. Ako
ću narednih dana biti zamišljeniji, nervozniji, neka bar ne budem jedini.
Ono što mi poslije svega bi najčudnije jeste brzo
slaganje ostalih s njim. Istina, nije bilo baš najjasnije je li mu toliko
vjeruju, ili ga samo navode da bude detaljniji. Ali sam tražio vezu između
toga, i moga izdvajanja, gdje nikako ne nalazih da je ikako moguće da mu ja
vjerujem više nego drugi. Zapravo, neki se inat u meni probudi, te sebe počeh
uvjeravati kako iza stoji Mahirova mudrost, kako je on samo osjetio da mu ja
najmanje ne vjerujem, a da pretpostavlja da možebiti odlučujem u ime svih...
- Sad će jacija. Izvinite me samo malo – s
iznenađenjima, Mahir nije kanio prestati.
- Bujrum. Samo, trebo si nam ranije reći, da malo
bajtu bolje počistimo.
- Akšam sam klanjo u bajti. Sada neću majki da smetam.
Mogu ja i ovdje. Na cesti.
Iz ranca je izvadio postekiju. Za koju je moralo
biti mjesta, uz tek jedan rezervni veš i nešto hrane.
Nisam prethodno išao bajti, pa sada očekivah da
će mu se Galib pridružiti. I on zna malo iznenaditi -samo se, kao i mi, skloni
ustranu.
Dok je Mahir mirno klanjao, mi s Galibom
ponavljasmo nešto od onoga što su nam ispričali. Sve je nas, posebno mene,
najviše zanimalo, i radovalo to što je Zelengora prazna, što se četnici ne
usuđuju posjećivati je. Što, najvjerovatnije, oni vjeruju kako nas tamo još
ima, i što se uglavnom drže samo onih područja s kojih mogu biti u bliskoj
vezi.
Kako nam i Galib reče, ne bi trebalo da ima većih
problema i prijepreka za otići tamo, boraviti neko vrijeme, izvesti neku smjelu
akciju...
Brujanje kamiona prekide tihu priču o ovome. Ali,
ne i Mahirovo klanjanje.
Izađoh pred kamion. Već time vozača malo zbunih,
uobičajeno je bilo da jedni na druge ne obraćamo pažnju. Oni su se jedino i
kretali u gluhija doba. A njihovi prolasci nama, odnosno pogled na našu bajtu
njima, bili su znaci da je još uvijek situacija stabilna.
- Sačekaj malo – govorih vozaču kroz prozorčić – da
ti sad ne objašnjavam... Uglavnom, mislim da će biti gotov najviše za minut.
- Ma, nije problem. Samo, nije mi nikako jasno kud
baš na sred ceste!?
- Rekoh, duga priča...
Mahir je upravo završavao, te požuri da mi
došapne da priupitam vozača da ih poveze do Trnova, ako ima mjesta. Objašnjavao
je to majčinom premorenošću, nije baš ni nekog zdravlja...
Mjesta je bilo, na karoseriji. Jeste da bih ja
više volio da nije, ili da makar vozač nije imao toliko strpljenja, još i
sačekati da Mahirovu majku probudimo, ali je presudilo nešto drugo.
To se vidjelo u momentu kada se pozdravljasmo. I
dok je Galib podsjećao da bratu mu selame prenesemo, Mahir je još jednom, ovaj
put kroz noć, mirisao havu. Sad je još upečatljiviji bio način na koji to čini,
skoro da je doslovce mirisao. Onako kako to i neke životinje rade.
Da je nešto novo namirisao, siguran sam da bi bar
meni rekao. Tako mi je čvrsto stegnuo ruku na rastanku!?
Ne znam, ako mu i ne vjerujem, može biti da
počinjem. Ko zna!?
Borač,
pogled dolinom Neretve
