56 Od Boga išaret

Djevojka je nafilu klanjala,

dvadeset sedme noći Ramazana.

Na almazu mlada šućurala:

„Dragi Bože, na svemu ti hvala!

                                                                                                   

Daj mi, Bože, šehri rahmeta,

i ovoga i onoga svijeta.

Daj mi, Bože, daj mi suđenika,

da mu budem jordamli dika!“

           /Omer Pobrić/

Nije žurio s pričom. Sem što se brzo uvjeravamo koliko je čudak, shvatamo i koliko je tabijatli. Skoro pa da ne vjerujem da takvi ljudi postoje, ljudi koje tek rijetki imaju sreću da upoznaju.

Zna i pričati, polahko ali s tačno odabranim detaljima. Najvjerovatnije da nećemo imati potrebe za usputnim pitanjima. Ni vremena, kada bi htjeli sve čuti noć bi morala duže trajati.

Krenuo je od četničke ofanzive na Zelengoru, za koju je on znao! Vidio je, predosjetio, učeći, klanjajući... Nešto je Mujo i o tome govorio, upoređivao ga sa starim hodža-Merdanom. A i vizije su im se otprilike poklapale. S tim da će biti kako je Mahir istihare klanjao još koji put.

Pred ofanzivu se povukao u planinu više Borča, u srce Zelengore. Gdje je skoro sve već bio pripremio. Tek je poslije iznosio još nekih stvarčica, uglavnom dopunjujući, dorađujući zamišljeno. A i bio je planirao duži boravak, duži od ovih osam mjeseci!

Kolibu je detaljno opisao. Pri tome je uživao. Razumijem ga, ipak se radilo o velikom remek-djelu, na koje je s razlogom i ljubomoran. Prije svega, koliba je bila takva da su bez ikakvih problema u njoj proveli izuzetno tešku zimu. Njih troje, baba je ranije sahranio.

To navodi i kao glavni razlog što se na ovo odlučio, vidio je on i babovu smrt. Želio je ostati uz njega, ispuniti mu tu želju da umre u blizini rodnog ognjišta. Tek kada ga je povrh sela pokopao, sasvim se posvetio svojoj kolibi.

Napravio ju je od najkvalitetnije daske, lično pripremane. Vrlo komotnu, unutra opskrbljenu sa svim nužnim. Sve je bilo ručna izrada: kreveti, ormar, vitrina, sto i stolice...

Ističe o čemu je sve vodio računa birajući mjesto gdje će koliba biti sagrađena. Gdje i koliko je bilo guste vegetacije, drugih prirodnih zaklona, u kojem pojasu je bila rjeđa, naglašava uharmoniziranost ambijenta kao prilagodbu smjenama godišnjih doba, i funkcionalnost i sigurnost i u početnoj jeseni, neizbježnoj i teškoj zimi, ranom i kasnom proljeću.

Ni snažni vjetrovi, jake kiše, eventualne lavine, ništa nije moglo nauditi tome što je danima i mjesecima smišljao, gradio, dopravljao. Stepen naše pažnje podiže na najviši nivo kada govori o akustičnosti predjela u mjeri normalnog života tu, i potrebne odsječenosti od okruženja.

Pričao je Mahir o svome kutku Zelengore, kao da ga je riječima crtao. Unoseći na sliku sve one crte koje joj pripadaju, a kako bismo ga mi mogli pratiti, razumijevati.

Naše uši upijaju podatak koliko je puta silazio selima, vremenom zanavljao zalihe, pa i posuđe mijenjao. I pedantan, i vrijedan, i oprezan i promućuran.
            I za televizor se može reći kako je poluručne izrade, sastavio ga je od tri neispravna. Zahvaljujući njemu, bili su u toku svih dešavanja, informiraniji od bilo koga nas. Gledali su sve dnevnike, vijesti, ostale emisije.

Problema sa strujom također nisu imali, kolibu je smišljeno pravio na jednom planinskom potočiću, na njegovom najskrovitijem dijelu. Tu je napravio i malu hidrocentralu, više nego dovoljnu za televizor i jednu sijalicu.

Svjetlo nije moglo biti uočeno, napravio je i drveni zastor koji je, prije nego će svjetlo upaliti, spuštao na jedini prozor. Zato su bila dvoja vrata, s obje strane po jedna, za svaki slučaj. Zapravo, troja. Ta treća su bila na suprotnoj strani od prozora, vrlo mala i specijalne izrade i namjene. Njih je koristio četvrti član porodice, mačak Munja. Radila su na principu klaćenja, tako da je Munja sam ulazio i izlazio. Sa sjetom priča o Munji, suprotno nadanjima nije pošao za njima.

Zna Mahir da sve što priča izgleda nevjerovatno, da to što Galib popratno klima glavom nije sasvim dovoljno, odmah ponosno pokazuje i svoju lovaru. Još jednom nam kundak svojom ljepotom plijeni pažnju, predivno izrezbareni jeleni s obje strane. Tako je prekraćivao duge zimske noći, Galib potvrđuje da ih je za ovo vremena uradio sedam-osam, različitih motiva, sve jednako lijepih ili još i ljepših.

Ali, on kazuje i za nešto još vrjednije. Mahir pristaje pokazati nam tespih. Od tisovine, ali sem tog poznatog nam značenja, te već shvaćene Mahirove preciznosti, na prvi pogled se ne uočava ta neka posebnost. Ipak, spremno vjerujemo kako ga je Mahir uspio napraviti od jedne jedine grane!

To je ta originalnost, niske nisu zasebno pravljene pa kasnije spajane jedna na drugu, nego ih je Mahir direktno tako pravio - nisku o nisku. Za sve je bila potrebna ideja, mnogo sati Mahirovog strpljenja i nadarenosti, dok bi krajnje dvije i bilo ko od nas mogao spojiti.

Nisam odolio lično se uvjeriti u Mahirovu genijalnost, sam sam poželio imati nešto slično. Ja to nikada ne bih bio u stanju, ali uvijek postoji nada da će Mahir nekada imati vremena za još jedan ovakav tespih. Osim takve želje, počinjem vjerovati u zaštitnu moć tisova drveta...

Salko i Šaban su se žurno vratili s večerom, nisu čekali da im se Mujo ili neko drugi pridruži, a sve kako bi što manje propustili od Mahirove priče. A toga je bilo zanimljivo toliko, da sam u momentu priznao mu kako će, ako preživi ovaj rat - imati materijal za dobar pustolovni roman!

Slijedi još jedna priča koju nikako nećemo zaboraviti. Niko od nas nije uspio pogoditi šta se to moglo dogoditi sedme noći Ramazana. Zato svi proučismo po neko sure, kada nam reče da je to bila - ovca. Došla im sama, u planinu, blizu mjesta do kojeg su oni išli šetati, loviti. Tako, mesa su, a s obzirom na duboki snijeg, imali do kraja posta!

Kakav roman, film treba snimiti, stalno sam u sebi ponavljao slušajući Mahira.

I sve tako, do onog najzanimljivjeg dijela. Vrlo prosto nam je objasnio zašto se, odnosno kako se odlučio nakon toliko vremena ipak napustiti Borač i Zelengoru. Dobio je od Boga išaret!

Bilo mi je žao uvjeravati ga da bi ipak trebao postupiti kako je Ćuza poručio s Variza, odnosno noć tamo provesti.

On se pravdao time da je grehota majku mu buditi, dok je nama bilo sve veće uživanje slušati ga. Postajali smo uvjereni kako raspored straže nećemo morati ni praviti, odnosno da ćemo okupljeni oko Mahira i zoru dočekati.

A Mahir u trenutku pokaza kako zna biti još čudniji. Najprije je na pitanje kako i zašto je baš ovih dana odlučio iz Borča da se povuče, još jednom ponovio svoju priču: sve je to išaret. Božji išaret!

Dok je pokušavao uvjeriti nas, stalno je pogledom prelazio s jednog na drugog. Povremeno se i obrtao okolo. Da bi, na kraju, iskoristio pogodan momenat i mene odvojio malo ustranu:

-       Slušaj, ti mi vjeruješ... Treba odavde ići što prije, ovo će pasti!

Zelengora, zimski pejzaž