55 Neko me posmatra!?

Dva su cvijeta u bostanu rasla,

plavi zumbul i zelena kada.

Plavi zumbul ode na Doljane,

osta kada u bostanu sama.

                                   8. juli 1993.

Poručuje zumbul sa Doljana:
„Dušo moja, u bostanu kado,

kako ti je u bostanu samoj?“

Odgovara iz bostana kada:

„Što je nebo, da je list hartije,

što je gora, da su kalemovi,

što je more, da je crn murećef;

Pa da pišem tri godine dana,

ne bih mojih ispisala jada!“

Četnici ponovo nisu nigdje uspjeli, što je najavilo kako već u toku noći mogu pokušati na nekom novom pravcu. Razlog da se i mi dodatno uozbiljimo, i po prvi put organizujemo stražu.

Noć je mirno prošla, ali je svanulo jutro žešće od prethodnog. Istina, borbe oko Grepka su bile znatno slabijeg intenziteta. Što smo mi komentarisali kao simulacijskim manevrom, kako bi se odvraćala pažnja od pravaca gdje će danas doista pokušati probiti. Znamo da napada ima i na Crnu Rijeku, na Rogoj, ali dobivamo informacije kako je danas najkritičnije oko odbrane Kijeva...

Vijesti o poginulima i ranjenima sustižu jedna drugu, imena se više ne javljaju. Linije su i dalje čvrste, s posebnim zanimanjem slušamo situaciju na Pošćenju. Odahnuli smo viješću da je tamo četnički napad zaustavljen. U ovakvoj situaciji teško je slušati provlačenje nekih imena, čak i kada dolaze iza govora o hrabrosti naših ljudi. Jesu li Ramadan, Hasib, Šefedin... samo najzaslužniji što Pošćenje nije palo, ili je neki od njih ranjen, možda poginuo...

Pred podne su četnici krenuli i na nas. Ili, nisu!? Nešto puškaranja smo i mi čuli, i već na osnovi toga slutili kako tamo žrtava nije bilo, ni s jedne ni s druge strane.

Možda su samo htjeli izvidjeti, odvratiti pažnju? Ako su kanili odvratiti pažnju, nisu uspjeli. Ako su izviđali, javili su nazad kako su Varizi prejaki. Uglavnom, sišli su do potoka podno Variza, i tu se zadržali duže od dva sata. Tada je uslijedila i ta kraća razmjena vatre. Neki od nas se dosjetiše da je moguće kako su to neki mudriji četnici, koji su trebali ali nisu htjeli napasti...

Popodne je utihlo i na Grepku. Bio nam je to znak kako se možemo opustiti, više nego noć prije. Ako jutros nisu ranili, zbog čega bi to i sutra ujutro činili. Zadržaćemo stražu, ali ćemo se noćas umjesto u tri, podijeliti u pet smjena. Diverzantske ili izviđačke akcije se nikada ne mogu i ne smiju isključiti. O samom rasporedu ćemo poslije večere.

                               ***

Kao da smo htjeli nešto doslutiti, iskupili smo se tačno na cesti. Komentarisali smo ono što je prošlo, tražili pretpostavke za ono što slijedi. Naš optimizam je išao ka tome da je ovo sredina, da će četnici ovako razvučen front moći napadati još tek dva, najviše tri dana. Tada će morati uzeti duži predah, prije svega zbog gubitaka koji su nekoliko puta veći nego na našoj strani.

Slažemo se u još nečemu, pomalo nas je stid što je jedino na našoj liniji mirno. Varizi dužinom možda i odgovaraju našem brojnom stanju, ali su i podesni za odbranu. Tako i ne čudi što su oni četnici danas odustali, dovoljno su prišli da se uvjere kako se tuda ni muha ne može provući.

Muha možda ne može, ali ljudi svakako mogu!?

Meni je naša priča na momenat prešla u besmislicu, misli su mi se vratile još jednom Ramizu Lepiru, te se bez nekog drugog razloga odvojih desetak metara. Tražio sam pogodno mjesto gdje ću fino sjesti, pogled zadržati na ostalima, ali i malo opustiti ostala čula. Tu je, u brini nastaloj kopanjem ceste bilo krivo, i malo spuštano drvo, koje mi je omogućilo da se uz njega fino naslonim, pogled držim na ostalima, a mislima šetam po svojim uspomenama.

Neko me posmatra!? Taj osjećaj mi nije nepoznat. I nije me nikad izdao. Samo, iza mojih leđa ne bi trebalo nikoga da bude! Obli me hladan znoj!

Prvo pojačah pogled prema ostalima, još se bave nekakvim predviđanjima svega što slijedi, a zbog čega im je čulo osjećaja još neaktivno. Nemoguće da taj neko samo mene posmatra!?

Okrećem se, s nadom da ću vidjeti - nikog! Spreman da priznam sebi kako sam počeo zazirati. Kako se to i drugima dešava, ali jednako ćute o tome. Vjerujući da je samo red na njih, kao što je na mene sada. Možda sam s takvim ubjeđenjem bio dvije sekunde, dok mi se pogled ne zakova!

Sreća pa prvo vidjeh simpatičnog, urednog, i lijepog mladića, bez obzira što ga ne poznajem. Odmah sam vidio i drugog, koji mi djelova malo poznato, ali bi bilo pitanje kako bi me dojmila njegova crna, ne naročito duga ali vrlo neuredna brada...

Ovako, samo sam bio pošao da se prepadnem. U tome me zaustavio simpatični momak, pokazujći rukom kako trebam zadržati sabur. Jezik mi je bio svezan, pa odustah da odmah pitam ko su, odakle idu, i kako može biti da se možda i poznajemo. Umjesto toga, novi stari osjećaj. Opet sam posmatran. Ovaj put od Ahma, Lata, Avda, Peza, Salka... Čudilo ih je moje ponašanje. Jednako kao i mene samog.

Ni riječi, niko. Ni ja, ni oni, ni ova dva momka. Svi ćutke dočekasmo momenat kada njih dvojica iskočiše iz šume na cestu, jedva dva metra ispod mene.

-       Mahire, otkud tebe – Latu je trebalo tek par sekundi da prepozna prvoga.

Meni ime nije značilo mnogo, a nisam imao vremena ni da se prisjećam. Već su mi prišli, te sami otkriše svoja imena. Ovo drugo ime, Galib, odmah povezah s nedavnim razgovorom s Mujom Salčinom, a sjetih se i kako sam ga već poznavao. Viđao sam ga na Trebovoj, samo je tada i on bio obrijan i podašišan. Sjetih se, Mujo je pričao da je ostao u Borču, s nekakvim čudakom. Sjetih se da je pominjao i ime toga čudaka. Drugo je što ja Mahira nikako nisam ovakvim zamišljao.

Pogotovo, ne i nadao se da ću ih možebiti ovdje negdje vidjeti. Još, sada!?

Zatvaram oči, brojim koliko je prošlo od oktobra. Nekih sedam-osam mjeseci. Ili, onoliko da ih ni Mujo ne očekuje...

-       Jeste li svi živi? – Lato počinje s pitanjima, čim se izrukovaše sa svima.

-       Babo mi je umro, majka je živa... Idi Galibe, zovni je...

Tačno, i njih je Mujo pominjao. Upravo ga je najviše i osuđivao zbog toga što je i roditelje zadržao. A svoga je brata samo nazivao još i većom budalom od samoga Mahira...

Umorni su, Mahir traži vode dok odgovara na pitanja o tome kada su krenuli, kuda su došli. Pošli su prije četiri dana, a kuda bi drugo prešli Bistricu nego na Mladom gaju.

Njih su dvojica i primjereno obučeni, dovoljno maskirnih elemenata, ali nas sve iznenađuje puno svijetlih boja na dimijama Mahirove majke. Nećemo o tome, prihvatamo sugestiju kako je njoj san prijeko potreban. Ahmo i Salko je odmah odvode smjestiti u bajtu.

Za to vrijeme Mahir sam kreće s pričom, pitanja više nisu potrebna. Međutim, brzo se na njemu primjećuje i neka nervoza, ali bar na neko vrijeme ćemo prihvatiti da je to samo jedna od potvrda da se doista radi o čudaku.

Druga je vidljiva, lovara u njegovoj ruci. Izuzetno lijepog izgleda, s kundakom ručne izrade. Nosi je sasvim mirno, kao da je nikada ne kani upotrijebiti! S druge strane, Galib je ostao vjeran svome automatu, kojeg je već i koristio. Opet je njegovo ponašanje skoro sasvim mirno, dok se Mahir iznova, i sve više osvrtao oko sebe. Kao da još nije siguran da su uspjeli, kao da ne vjeruje nama kako u blizini ne može biti nikoga - osim ako je njih neko pratio.

Mahir ne bi bio Mahir, kada bi nam odmah objašnjavao svoje ovakvo ponašanje. Zato nas neće uskratiti za priču, koja mora biti zanimljiva. Već mi je bilo drago što nije moj red da idem po večeru.

Borač, ispodzelengorska priroda