Mori, puče puška
u dolini Drima,
pa udara, mila majko,
Ibrahim Selima.
Mori, ostade mu
devet siročadi.
Hljeba nema, mila
majko,
umrijeće od gladi.
7. juli 1993.
Mori, najstarije čedo
od sedam godina,
na grob kleklo, mila
majko,
pa baba doziva:
„Mori, ustaj babo
iz te zemlje hladne,
pa nahrani, mili babo,
siročiće gladne!“
Navikavamo se. Najprije na tišinu koja je nas
dočekala, koju smo prvi dan rušili jedino mi sami. Naredni, nije bila ničim
rušena. Skoro da je iz nas počela izbijati želja da se naš boravak produži za i
koji dan više.
Kada se u njima ne bi ništa događalo, bio bi to
samo divan boravak u prirodi. Utvrdili smo se, pa nam je jedini zadatak dvaput
dnevno otići po hranu. Uvijek idemo po dvojica, nije baš ugodno šumom ići sam.
Nije pominjan datum četničke ofanzive, ali su
naše želje naginjale da su - ili odustali, ili nešto namirisali. Da su i
njihovi kosovci ovih dana imali posla, pa sad rade na promjeni plana...
Jučer je bilo prvo jutro kako shvatismo da smo
previše željeli!
Probudila nas je pucnjava, praćena ariljerijskom
vatrom. Grmjelo je svuda oko nas, pa opet nije izgledalo tako strašno. Sve dok
je na Varizima mirno.
Odmah uspostavljamo vezu s našima. Spremni su,
ali četnika nigdje na vidiku. Napadnuti su Grebak i Crna Rijeka, ali prema
vijestima što otuda dolaze, četnici su spremno dočekani.
- O'kej, sedam-tri! – Šaban završava prijem
telegrama.
- Sve mi se ne da da pitam, šta ti znači to „O'kej,
sedam-tri“, šta to u prijevodu znači? – učini mi se kako bi vrijeme da ga to pitam,
odnosno da odustanem od pokušaja da sam odgonetnem.
- Ništa!
- Kako „ništa“!?
- U prijevodu, to ti je uobičajeni način završetka
razgovora. Kad jedan nema više šta reći kaže ovo, a ako ni drugi nema, i on
isto ponovi. To je znak da je razgovor gotov.
- To, za ovu akciju?
- Jok. Uvijek je tako.
- Nek ti bude, samo ja nešto opet ne kontam. Neki
dan, javljah se s Kaoca, niti ko meni niti ja kome, niti „o'kejasmo“ - niti
„sedam-tricasmo“!
- O'kej, sedam-tri! – kroz smijeh Šaban zaključi taj
naš razgovor.
Još se nekoliko puta u toku dana čuo s Varizima,
dobijao slične informacije, i uvijek je na isti način završavao razgovore.
Navikavasmo se i na to. I postaja nam jasnije
kako stanicom i nećemo dobijati previše informacija, usljed čega odlascima po
hranu dodasmo dopunski značaj. Ko ide, tamo će njuškati, čupati je li se zna
išta više od toga što se vezom prenosi.
Sinoć su, s večerom, došle i prve takve
informacije.
Od Ćuze je, a iz činjenice kako Varizi za sada
nisu napadani, zatraženo da odvoji jedan vod, u ispomoć na Pošćenje. Nije to
urađeno napamet, tamo su opet žestoki napadi, a već smo jednom ranije pomogli u
odbrani. Poslat je jedan vod iz Ekove čete.
Druga novost je ona koju od početka iščekujemo. Iz
Korpusa je upućena pomoć. Kada je to Ahmo tako prenosio zazvučalo je iskreno,
ohrabrujuće. Međutim, kada je pojasnio da se ta pomoć sastoji u jednom vodu,
situacija se učini više zabrinjavajućom nego prije. Ko god da je taj Tašo, vod
je vod.
Upućeni su na Rogoj, gdje su četnički napadi najjači. Tu je Ahmo već stao slijegati ramenima. Još važi zvanična, da među
našima još nigdje poginulih nema, ali s kim god je pričao osjetio je da bi
istina mogla biti drukčija. Jednostavno, ne podudara se s grmljavinom oko nas.
Dok je na Varizima mirno, i mi ćemo u našem
potoku uživati u prirodi, te razgovore vrtiti između informacija i osjećaja.
Sinoć smo se i složili da je nama na postrojavanju rečeno manje od onoga što se
znalo. Opet je ispalo da je i to bilo dovoljno da mi razumimo, ostaje sad
pitanje zašto to i u Sarajevu nije bio slučaj.
Jedno, ne smije biti dilema. Grebak ne smije
pasti. I zbog Goražda, kojemu je jedina nada. I zbog Sarajeva, bez kojega će i
njegova nada biti dovedena u pitanje.
To je ono iz čega je izvirala sva naša hrabrost.
Goražde nam nije u mogućnosti pomoći, očekivali smo da Sarajevo mora. Još
očekujemo, da hoće!
***
Od jutros se navikavamo još više. Na Grebak su
napadi toliko žestoki, da do nas dopiru u hukovima. Žestoki i u toj mjeri, da
će trajanje te huke i značiti da se naši još uvijek drže. Pokušavali smo
raspoznati da se radi o dvije, ili tri huke, odnosno toliko naših položaja gore
koji su pod četničkim napadima.
Četnički napadi nisu prestajali, ako bi na jednom
pravcu malo utihli, na drugom bi postali jači. Ali, navikavamo se i na to.
Vremenom više i ne pratimo kako se huke smjenjuju.
Navikavamo se i na učestaliju upotrebu njihove
artiljerije. I to na način, da prestajemo s nagađanjima koje su haubički, koje
minobacački, a koje tenkovski projektili.
Navikavati se lahko, dok je ovdje oko nas mirno.
I dok nas jedino nervira konstantno Šabanovo „O'kej-anje“!
I dugo sve vijesti govoriše o tome kako su sve
naše linije stabilne.
Dođe vrijeme, dođoše i prve vijesti o poginulima. Iako sam se
nadao kako neću čuti nijedno poznato ime, vijest da je poginuo jedan od
Vujnovljana, već je kazivala suprotno. Duboko sam uzdahnuo za Dževadom
Smječaninom, bez obzira što se s njim tamo i ponajmanje družih.
Međutim, kada domalo i s Grepka dođe jedna takva,
najtužnija vijest, skoro da sam bio potpuno nespreman za dobro mi poznata
imena. Je li bilo predodređeno da ja idem po ručak, da se trefim kada tamošnji
vezisti preuzimaše spisak. Bolno mi propara i oči i uši ime Ramiza Lepira.
Sulejman mi objašnjava da su ukupno četvorica
izginula od granate, i to pored kuhinje, preostala dvojica u pješadijskoj
borbi, ja sklonih ruke s lica i krenuh ka svojoj manijerci. Ne bi bilo ni
korektno da jedino žalim Ramiza, babova mi badženoga.
U povratku, ipak porazgovarah sa Seadom. Pričah mu
o Ramizu. Ne o tome kako ja dobar čovjek bio. Već o tome da iza sebe ostavlja tri
sina, svi maloljetni. I svi, sada negdje u izbjeglištvu. I ne samo oni. A eto, i
ja koji sam tu negdje, nisam u mogućnosti ni na dženazu otići...
Složismo se još jednom kako se potvrđuje da rat i
sudbina ne biraju. A prećutasmo, da navikavanje zna biti beskrajna kategorija.
Grebak
(put spasa), predstavljao je nadu za Goražde
