53 Ne nadamo se prevelikoj pomoći

Poleće soko sa gore,

otrese krila od rose.

Srete ga dobra đevojka,

pa pita zorli sokola:

„Boga ti, sivi sokole,

vidje li gdjegod svatove?“

                             4. juli 1993.

„Boga mi, dobra đevojko,

eto ih ozdo uz polje,                                                               
ponosni bajrak nosahu,

vrani se konji igrahu,

gvožđali ploče bacahu,

tufajli uzde kidahu,

srmajli sedla lomahu!

Dobri se momci džidahu,

srčali puške pucahu,

svatovske pjesme pjevahu,

doći će brzo – ne brini!“

Jučerašnji dan je jedinstven. Počeo mirno, presječen postrojavanjem, Šemsovim vazom, koji jeste bio jasan, ali ja bijah među onima kojima njegova sva ozbiljnost ne bi odmah dokučiva.

Šemsovim odlaskom zabrujalo je logorom. Od početka vidljivo na logističarima, očekivalo se nešto življe i u Komandi. Prvi lični poziv doživjeh očekivanim, svaki naredni s novim valom razmišljanja. Niti jednom se ne prošetah logorom a da ne vidjeh još desetak koji su u pokretu.

Čudila me takva slika iz razloga što sam bio dojma da smo mi i bili spremni za pokret, a ono što sada gledam ukaziva na suprotno.

Tako nekako i jeste. Tek sada se iz drugog ugla osvrćem na prethodna tri, ili šest mjeseci. Koliko je puta bio problem iznaći ljudstvo za smjenu, nerijetko su bila uslovljavanja pitanjima ko će komandovati. Nikada lakše linije, a više izbjegavanja takvih odgovornosti.

Neko će Zuhdiju okriviti za to, ja sam opet spreman stati u njegovu odbranu. Siguran sam da on to nije donio iz Sarajeva, u pitanju je varljivost vremena i naša zajednička spontanost u njemu. Mi se bunili, Zuhdija nije dopuštao Nini da štampaća mašina miruje. Otkucavale su se i smjene, i postavljenja. Daleko smo ljudstvom od bataljona, praznih mjesta uvijek dovoljno. A i sve te naredbe su bile jednokratne, važne koliko dužina pojedine smjene. Dobro bi bilo da je i danas tako. Atmosfera kazuje da nije.

Do danas smo raspravljali, za ili protiv ovog ili onog komandanta bataljona, veoma bitnim držali ko je komandir smjene, odnosno pojedine zemunice, dok smo se ponašali kao da komandire četa i vodova, kao i druge članove Komande i nemamo. Od danas popodne i za to imamo vremena.

Diverzanti su i dalje izvan naših komentara, na njih gledamo kao na one čiji je zadatak da sebe poture ispred nas. Je li im sada na čelu Šeks ili Admir, ili neko treći, to je za nas nebitno.

Šta je zadatak komandira četa i vodova?

Šta god da je, još smo jedinica u kojoj ih, na neki način, sami biramo. A u takvim situacijama, dolaze i komentari poput današnjih. Otkud da je Enver Kovačević postavljen za komandira naše čete? Jedni govore da je zaslužniji Fudo, drugi da je to Leha, ima ih koji pominju i našeg Salka. Poštujem svu trojicu, ali nemam ništa protiv ni Envera. Još pod dojmovima ćutanja u vezi Ćuze, neko vrijeme i ovdje izbjegavah dati komentar. Kako nisam od onih koji znaju predugo držati jezik svezan, u momentu i krenuh s onim što je krkljalo u mojoj glavi.

-       Ja sam siguran da će Enver biti pravi komandir čete. Bolji nego što bi bio... Musa!? Komandir treba da štiti vojsku, da ne bude zavaljivana više od drugih. Siguran sam da nas Enver neće dati nigdje gdje i sam ne bude išao...

U drugom dijelu svoga glasnog razmišljanja htio sam zaobići negiranje sposobnosti one trojice. Nakon toga je uslijedilo pojašnjenje, ugrizanje za jezik, ili novo breme slutnji.

Sav pritisak slutnji osjetiće se u nastavku dana, i noći. Pripremani su, i provođeni i prvi pravi manevri. Ne ljudstvom, već sredstvima. I, zahtjevima prema Komandi Korpusa.

Mi smo, uz šesetku od ranije, sad s Grepka dobili i osamdesetdvojku. Granata je svakako nedovoljno, kao i uvijek. Ali, navikli smo.

Time je riješena i dilema oko moje angažovanosti u nadolazećem periodu. Druženje s diverzantima je prekinuto, to privremeno činim i s Trošnjanima. Dolazak osamdesetdvojke otvori onu Zuhdijinu neobičnu praksu, a koju rekordno koristismo Lato Kršo i ja, jedan drugom predavajući komadu nad minobacačkim odjeljenjem Lučke čete nekoliko puta.

Ćuza je sada napravio vod, čiji sam komandir. I biću uz osamdesetdvojku, dok je šesetka predata Ćurevskoj četi.

Hodajući po kojekakvim sastančićima, dogovaranjima, zatekoh se i u momentu kada kod Ćuze boraviše neke, meni nepoznate starješine. Dopunjavali su dopis koji će otići prema Korpusu, od kojeg se traže oba oblika ispomoći, i u ljudstvu i tehnici. Odgovor se očekuje, ne u pisanoj formi.

                                ***

Ostavljamo Kerleta Luke prazne, ne nadamo se prevelikoj pomoći, ali tinja nada da su kosovci, i obavještajci malo pretjerali. Ne nosimo svu opremu, samo najpotrebnije. Svakako smo uvjereni da se uskoro vraćamo.

Ja, toliko da odlučujem ponijeti samo borbeni ranac. U kojem mjesta ne bi ni za dnevnik. Ono što se bude dešavalo, zapamtiću. A kada se vratimo, onda to na miru i zabilježiti!?

Dok maršujemo prema Varizima, razmišljam o tome. Vraćaju mi se dobro poznati osjećaji, nakon dugo vremena ću ponovo uz minobacač. Iz više razloga, kontam da je tako i najbolje. Prošla je duga ratna godina, a ja - ni čestite borbe. Da ne bi onih dvadesetak metaka ispaljenih na Vranovini...

Ne znam, idoh, eto, nekoliko puta s diverzantima. Nikad ni metka. Ne bi suđeno. Jedni će reći da sam taličan, drugi da sam ugur. Znam i treće, koji će se usuditi da izmisle kako imam neku jaku intuiciju. A ja znam, samo idem za svojom sudbinom.

A ona me sada odredila iza Variza, u Dražin potok. Nama mrsko ime, mrska sjećanja na ubistvo Đoza Fadila, ali je i jedino moguće mjesto za naš položaj, a da bi i šesetkom mogli dobaciti do pred liniju. Znam da može biti žestoko, ali me nije strah. Granata imamo toliko malo, da mi ovo više liči na odmor. Naš najteži zadatak će biti - dobro se ukopati!

Ono što je nama najveća manjkavost je što ostajemo izolovani od ostatka bataljona. Zbog čega nam je dodijeljen i vezista. Poklopilo se Šabanu Andeliji, on je s nama bio u Zamrštenu. Znamo se dobro, pa nije ni skrivao zadovoljstvo što smo ponovo skupa.

Ispoljio je to na pomalo neobičan način. U pauzi kopanja, rado je pristao pokazati nam ono što se o njemu pričalo. Najprije smo u nizu, sasvim proizvoljno napisali dvanaest cifara, koje je on samo sekundicu obuhvatio pogledom. Bez greške je odmah izdiktirao njihov redoslijed.

Drugom nas je tačkom još više zadivio. Svi smo stali u red, i svi smo brzo izgovorili po jedan trocifreni broj. Namjerno sam stao prvi, kako bih pokušao izvesti isto što i on. Meni je uspjelo tek negdje do sedmog, dok je Šaban bez greške, i bez gotovo ikakvog razmišljanja svakome od nas u lice ponovio broj koji smo rekli.

Mi ostali nismo imali sličnih tačaka, ali smo na neki način slijedili ovaj primjer. Pričali smo o sebi, kako bi nas odmah upoznavali i ovi s kojima se do sada puno ne družismo.

Upuznajemo, tako, i Avda Biča. Ovdje kao komandira tog drugog odjeljenja. Predstavio se kao malo ozbiljniji, ali sasvim prijatan i druželjubiv. Ako je još i iskren, on je i jedini koji nije sretan što se ovdje nalazi. Inače je inžinjerac, ali neko ga je naredbom prebacio među minobacačlije.

Utješen je time da su ostala trojica već donekle upoznata s radom na šesetci: Fadil Bičo i Hako Kovač su i na taj način iskoristili ono vrijeme na Vučevu, dok je Seadu Pezu, a poslije obuke, i upisan minobacački VES. Ipak, Avdo je bio precizan, pristao je tek pošto mu je rečeno da će biti skupa s nama.

To je ono što smo mu i mi obećali. Pomoći ćemo koliko mognemo, koliko vrijeme i situacija dopuste, da njihova nepotpuna znanja postanu što dovoljnija.

Avdo se trudio da prati moj rad na karti. Nije mi bilo teško objašnjavati mu, ovaj je rejon imao karakterističnih tačaka, koje su lahko određivale naš položaj. Isto tako, linija na Varizima je išla sve kosom.

Uz sve, dobro postavljene mrudove, lahku zemlju za naše utvrđivanje, u prilog nam dolazi i Ćuzino prihvatanje Šemsovog prijedloga da se dio ispred Variza malo prokrči, razrijedi. Teže će im četnici neopaženi prići, a mi manje strahujemo da bi koja naša mina mogla pogoditi nekoga od naših. Slično je Šemso davno predlagao da se uradi i ispred Rogoja, ali su tamošnji komandiri kontali kako se time nepotrebno otkriva vlastiti položaj. Ćuzu i nas, nije strah...

I mi vjerujemo u to. Iako osjećamo ružnu noć, valjda zbog privikavanja. Prilično smo udaljeni od ostatka bataljona, a teško će ovih dana ko prolaziti ovuda.

Napravili smo i nešto što ćemo se usuditi zvati bajtom, s par grana i nešto najlona. Tek za slučaj da nas kiša iznenadi.

Više izgleda ima ona, nego četnički napad. Bar, tako osjećamo. Trudimo se biti spremni. Za oboje, iako nekako najviše vjerujemo kako ničega neće biti.

Vjera je, nekad, drugi izraz za nadu.

Čohodor mahala, jedno od uništenih fočanskih naselja