Sve jezero zeleno,
krajevima pozlaćeno.
Što je krajem
pozlaćeno,
to je kolo đevojačko.
3. juli 1993.
Od cara mi ferman
dođe,
od vezira buruntija,
od kadije tri tapije,
da se oko desetkuje:
Sve od kola po
đevojka,
da se žene momčad
mlada.
Ostali smo na okupu. Odmarali se, pripremali.
Nismo jeli sijeno ni travu, ali jesmo sve ono što
smo vratili. Salko nije bio u situaciji da se rješava boca, a jeste da ih sa
mnom bratski dijeli. Opet smo imali i zajednički zaključak, da i nisu toliko
loše, između obroka.
Jedna nevažna pričica nas je dočekala i ovdje.
Pojačano špartanje ljudi prema, i s Grepka, navede i nekog poznatijeg. Pomenuše
jednog takvog, kojeg bi kao trebalo da i ja znam, barem nadimkom Poštar. Nije
mi poznat, ali cijenim što je vidjevši natpis na našoj vikendici odvojio
vremena da svrati, upita se s onima koji su bili tu.
Jutros je i nama pogled često išao tom natpisu.
Danas je tačno godina. Tužna i duga godina, tužna i strašna prisjećanja.
Drugi pominju sutrašnji datum. Ranije je to bio
praznik, dan kada je maleno Tjentište bilo centar velike Jugoslavije. Prošle
godine obilježene dolascima većine od nas koji smo preživjeli napad na selo.
Ove godine su sve to samo prisjećanja, uzdisaji.
Ništa što se u logoru dešavalo nije slutilo da bi
današnji, ili sutrašnji dan imali i neko drugo obilježje. Male slutnje daje
pojava Šemsovog džipa.
Očekivali smo mi njega, ali ne tako brzo.
Pogotovo, ne da će nas posjetiti drugim razlogom. Mi, još manje da će se to
potrefiti s godišnjicom pada Trošnja. Godišnjicom, koju sam se nadao kako ćemo
je obliježiti tamo, negdje između Zelengore i Vučeva, i na način koji bi se
približno jednako pamtio. Ipak, kada god mislima odem u tom pravcu, dio ih
prošeta do Muse. Za koga stalno slušamo kako je dobro, zbog čega mi je drago da
smo se vratili, zbog svega drugog mi je žao.
Svejedno, od jutros su mi se misli i prisjećanja stalno sudarali, a pojava
slutnji se razvodnjavala na dobre i loše. Odgovori su bili u džipu...
Postrojeni smo. Prvi put od Ćuzinog komandovanja
i našeg povratka.
Šemso je jedini govorio. Ali, Zelengoru ni
pomenuo nije, osim - da će pričekati!?
Uvod poduži. Sigurno, ne bez razloga. Manje nas je
zanimao dio u kojem se osvrnuo na trajuće političke pregovore u Ženevi, o novom
primirju, mogućem završetku rata. Na neke prethodne slične informacije još je i
bilo onih koji bi kao povjerovali... Interesantija nam je trenutna situacija na
drugim ratištima. Po prvi put slušamo statističke podatke. Ne trebamo u njih
sumnjati, poznajemo Šemsa. Prvi dojam, obavezuju!
Na desetine hiljada je poginulih. Prednjače dvije
opštine: Prijedor i Foča!
Ovo je dio Šemsovog govora gdje on nije kanio
praviti pauzu. Učinili smo to mi. Obaranjem glava. Jesmo li to znali,
pretpostavljali. Neki uzeše učiti fatihu, svi uzdigosmo glave.
Nismo o ovome razmišljali ranije, sada jesmo razumjeli
Šemsa. I on je nas. Nastavlja svoj govor.
Boraca, rođenih u Foči, samo je u Sarajevu do
sada poginulo više stotina. U i oko Goražda, također. Desetine nas je izginulo
oko Zenice, isto tako i u Tuzli, imamo poginulih i u Travniku, Mostaru,
Konjicu, Jablanici, čak i u Krajini!
Zamišljeno slušamo i o brojkama dobivenim od
naših ambasada. Nema zemlje u Evropi koja nije prihvatala izbjeglice, a u
svakoj je i Fočaka. Kao primjer je navedena Kraljevina Luksemburg, od ukupno
pedeset prihvaćenih izbjeglica - dvadeset pet je naših. Polovina.
Onda, ni ne čudi da nas je u Bosni, u svim
krajevima. Još manje, a što Šemso i iznese kao pojašnjenje, što nam je brigada
kakva jeste. Od dvanaest hiljada vojnosposobnih Fočaka, već je poginulih preko
dvije hiljade. Pretpostavke kazuju da je isto toliko u inostranstvu. Nekima je
ljepše u Goraždu, Sarajevu, Zenici... Odatle nas je sada - ovdje manje od
hiljadu i po.
Ali, ma kako nas i ova informacija u trenu
zaboljela, nadjačaće je odmah jedna druga, usputna činjenica. Ako nas je samo
hiljadu i po, bar znamo da smo, na neki način, i - probrani. Protrešeni smo
kroz sva rešeta, dakako je ono najbolje ostalo. Najmanje ćemo mi sumnjati u
svoju snagu, ali...
Ima Šemso još statistika. Zajedno s Trnovljacima,
Kijevljanima, četom iz Ljute, računajući svakog čovjeka, člana Komande i
kuhara, ovdje nas je tek negdje oko dvije hiljade i stotinu. A linija koju
zajedno branimo, nekih sto dvadeset kilometara. I ne bismo mi uzdahnuli, da ovo
Šemso ne uporedi sa, za primjer uzetom situacijom u Visokom. Što jedan naš
čovjek pokriva, tamo je na raspolaganju sedam ljudi!
Sada je Šemso napravio pauzu. Bez potrebe da
ijednu riječ ponovi.
Dovoljno, i sasvim jasno je taj podatak iznesen,
da može lahko prijeći i na glavni dio svoga govora. Uz još jednu napomenu, za
mene iznenađujuću, dosad nepoznatu, i mi imamo svoje „kosovce“! Od njih je
došla vijest da četnici spremaju širu ofanzivu na ovim prostorima. Isto
potvrđuju i naši obavještajni podatci, već su i uočene povećane koncentracije
četničkih snaga.
Ono što se ne zna, osim tačnog dana početka, jesu
i tačni pravci napada. Iako se donekle mogu pretpostaviti, jedino sigurno je da
utvrdimo sve linije.
Sada se moraju zanemariti još neke došle
okolnosti. U vrijeme dok mi pokušavasmo se probiti Zelengori, stotinjak je
ljudi otišlo na odmor. Među njima i sam komandant Fehim Bibić. Potrefilo se
tako, ovo mu je prvo odsustvovanje. Majka mu, koja je u Jablanici, teško se
razboljela. Sudbina, uvijek ima svoje pravce, svoje datume...
Svejedno, plan odbrane je, dakako - jedan jedini.
Svo ljudstvo će morati izaći na liniju. Prvih se dana očekuju najjači napadi,
najbitnije je njih odbiti. Poslije se, možda mogne i manevrisati. A i vratiće
se ovi s dopusta.
Komandanti bataljona, pravaca, odmah kreću s
realizacijom plana odbrane. Danas i noćas, pekare će raditi punim kapacitetima.
Hljeba se mora napeći za nekoliko dana, a odmah krenuti i s izmještanjem i
kuhinja i pekara.
Ne znamo koliko će trajati četnička ofanziva, ali
znamo da smo od ujutro svi na Varizima. Svi, od Ćuze do zadnjeg pozadinca!
Ženeva,
grad u kojem se u više navrata pregovaralo
