17 Nov 2016

4 Ne vele nam konak

S one strane vode Sane,
platno bijeli dilber-Sajma.

U ruci joj hamajlija,
s njom se Sajma zaklinjaše:
                                12/13. juli 1993.                                                                        
„Jest, tako mi hamajlije,
neću ljubit jabandžije.

Već komšiju najbližega,
srcu mome najdražega.“





Zadnji metri su najteži. Najlakše se podnose, zbog osjećaja da je cilj za metar bliži od gubitka posljednje snage.
Tako, skoro iscrpljeni ulazimo u selo. I u trenutku kada ti osjećaji bivaju smjenjeni drugima. Radost nije kakva bi trebala biti, suviše je tiho. Razočarani smo, očekivali smo življe selo, neke vedrine u njemu.
Proteklih sam sati previše razmišljao, više mi se neće. Žurno nas vodim u dvorište prve od kuća. Gdje rukom ustavljam Salju i Peza, sam idem, a prije nego bilo koja vrsta straha stigne da nas pritisne, pokucati na vrata.

-       Koji ste? – na selam nam pitanjem odgovori čovjek za kojeg smo sigurni da ga ranije nismo viđali, a što je potvrđivala i njegova jednaka iznenađenost.
-       Ćurevci – mučih se da smislim kako da objasnim što jednostavnije – malo smo lutali, a rečeno nam je da se skupljamo u Ledićima.
-       Ovo su Dujmovići – čovjek pokaza kako može biti još odbojniji.
-       Kažem da smo zalutali. Mrtvi smo umorni, jednostavno ne možemo dalje. Nego, da nam je bilo gdje malo drjemnuti, odmoriti.
-       Žao mi je, gužva je i ovako.
-       Je li i štala puna? Nama ne treba ništa drugo, samo da se negdje sklonimo da ne puše.

Ja sam držao miran ton, sada već spreman da ponovo dobijem negativan odgovor. Ono što nisam očekivao, to se desilo - nisam dobio nikakav odgovor.
A pred zalupljenim se vratima počeh znojiti jače nego preko močvare.
-       Šta je bilo – Salja je čuo tihu lupnjavu vrata, te mi odmah priđe.
-       Ništa, ovdje nam ne vele konak! – ovo sam namjerno izgovorio malo glasnije.
-       I bolje je – Pezo nam se također primače – bolje je da produžimo sad dok smo zagrijani, nego ujutro kada se ohladimo.
-       Možda bi bilo bolje, kad bih ja mogo – još sam držao nešto jači ton – ali, ako bih ja ovakav noćas produžio do Ledića, ujutro ne bih bio ni za kurac. Da bar nisam gladan...
-       Šta ćemo? – skoro uglas me pitaše.
-       Na štalu. Samo nek ne puše, ja ću zaspati ko janje.
-       Reko sam da ovdje nemate gdje! – ona se vrata još jednom otvoriše, i još jače zalupiše.
-       Idemo. Polahko ćemo – Salja je bio sasvim ozbiljan.

Kako, ja noge jedva da osjećam!? Prođoh naprijed, i zastah i kod naredne kuće.
Nisam se osvrtao na njihova negodovanja, kucao sam.
Malo topliji doček. Istina, ovaj sam put samo i pitao za dopuštenje da se do jutra sklonimo na štalu.
Iako sam očekivao da će nam žena što je otvorila vrata ponuditi sama neki kutak u kući, nisam bio razočaran što se to nije i desilo.
Kad je čovjek pospan, gladan, iscrpljen, još uvijek sav razapet između stalnih smjenjivanja osjećaja straha i vjere u vlastitu srećnu zvijezdu, te kada uz sve to pokušava još da zaboravi utiske kako je i varan, lagan, iznad mećuću svoje nenamjerne pogreške, i kada umjesto konačnog zadovoljstva treba da prihvati i razočarenje, teško i da može o bilo čemu razmišljati sem o bilo kakvom odmoru. Tako, dok uz pomoć domaćice dođosmo do merdevina, usput joj se zahvaljujući, ja smišljah šta ću reći pred spavanje.
-       I, mi treba ovo da branimo!? – to smislih, rekoh odmah pošto se popesmo, a neće me biti stid isto i u dnevnik zabilježiti.
-       Šta si ti očekivao? Budi sretan i na ovome – Salja je govorio kao da razumije ponašanje mještana – nema nigdje naroda kao što je naš. Nije ovima drago što smo došli, oni misle da smo svi trebali izginuti na Rogoju i Grepku. Vidio si da ni iz Hrasnice, iz Sarajeva, sad ima tunel, nije niko, haman, došo da branimo Grebak. Jedino, može neko izaći da goni nas, da idemo vraćati...

Pričaće Salja i Pezo još neko vrijeme. Mene je počela tresti blaga groznica, zatvarao sam oči a gledao neke kolutove koji mi lebdješe ispred očiju. Podsjeti me to na moju bolest, alergiju na sunce, ovo je vrijeme kada me najviše napadala.
Boraveći u Visokom uspio sam zbaviti kutijicu beviplex tableta, nosio sam ih preko Visočice i Neretve, bez potrebe da ih koristim. Tada sam osjećao kako mi ruke i noge pomalo bride, čega sada nema.
Vjerujem da mi se kolutovi pričinjavaju zbog groznice, te zamolih da legnem u sredinu. Koliko će još Salja i Pezo pričati o današnjem danu ne znam, ja sam tonuo u san razmišljajući popiti tabletu ili ne.

                               ***
Probudio sam se bez kolutova. Povjerovao sam da su se ova dvojica nekoliko puta budila, nisam siguran je li mi trebaju zavidjeti što sa mnom ne bješe tako, a provjerio sam - kutijica je još nekorištena. Odmahujem glavom, kao što se odmahuje nad nebitnim mislima, sretan da se osjećam sasvim dobro.
Još bolje, nakon što vidjeh kako naše ustajanje nije bilo i iskradanje iz sela.
Ženi se, svakako, zahvalismo na svemu. Gorak čaj koji je iznijela pred štalu, nije bio vrijedan toga, ali informacije jesu. Nećemo u Lediće, nego u Ledićke Luke - tamo su svi Fočaci!
Peza je čudilo kako je ova žena znala ove informacije, a Salju - kako sam odolio da ne išćem doručak. Propustio sam njihovu noćašnju raspravu, pa prvome govorim da je razumljivo što su ovdje svi zainteresirani za dešavanja okolo, a drugome da sam jutros, budeći se, tako sebi obećao: neću iskati ništa, ali ni išta odbiti.

Svu trojicu nas je zanimalo kako se desilo da smo i iz potoka promašili i umjesto u Lediće izašli u Dujmoviće, ali o tome ćemo usput. Prije toga podijeliću misao koja me je ispratila, ma kako to bilo ružno s moje strane, neću plaho žaliti ako uskoro ovo padne.


Dujmovići  
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...