S one strane vode Sane,
platno bijeli dilber-Sajma.
U ruci joj hamajlija,
s njom se Sajma zaklinjaše:
12/13. juli 1993.
„Jest, tako mi hamajlije,
neću ljubit jabandžije.
Već komšiju najbližega,
srcu mome najdražega.“
Zadnji metri su najteži. Najlakše se podnose,
zbog osjećaja da je cilj za metar bliži od gubitka posljednje snage.
Tako, skoro iscrpljeni ulazimo u selo. I u
trenutku kada ti osjećaji bivaju smjenjeni drugima. Radost nije kakva bi
trebala biti, suviše je tiho. Razočarani smo, očekivali smo življe selo, neke
vedrine u njemu.
Proteklih sam sati previše razmišljao, više mi se
neće. Žurno nas vodim u dvorište prve od kuća. Gdje rukom ustavljam Salju i
Peza, sam idem, a prije nego bilo koja vrsta straha stigne da nas pritisne,
pokucati na vrata.
- Koji ste? – na selam nam pitanjem odgovori čovjek
za kojeg smo sigurni da ga ranije nismo viđali, a što je potvrđivala i njegova
jednaka iznenađenost.
- Ćurevci – mučih se da smislim kako da objasnim
što jednostavnije – malo smo lutali, a rečeno nam je da se skupljamo u
Ledićima.
- Ovo su Dujmovići – čovjek pokaza kako može biti
još odbojniji.
- Kažem da smo zalutali. Mrtvi smo umorni,
jednostavno ne možemo dalje. Nego, da nam je bilo gdje malo drjemnuti,
odmoriti.
- Žao mi je, gužva je i ovako.
- Je li i štala puna? Nama ne treba ništa drugo,
samo da se negdje sklonimo da ne puše.
Ja sam držao miran ton, sada već spreman da ponovo
dobijem negativan odgovor. Ono što nisam očekivao, to se desilo - nisam dobio
nikakav odgovor.
A pred zalupljenim se vratima počeh znojiti jače
nego preko močvare.
- Šta je bilo – Salja je čuo tihu lupnjavu vrata,
te mi odmah priđe.
- Ništa, ovdje nam ne vele konak! – ovo sam
namjerno izgovorio malo glasnije.
- I bolje je – Pezo nam se također primače – bolje
je da produžimo sad dok smo zagrijani, nego ujutro kada se ohladimo.
- Možda bi bilo bolje, kad bih ja mogo – još sam
držao nešto jači ton – ali, ako bih ja ovakav noćas produžio do Ledića, ujutro
ne bih bio ni za kurac. Da bar nisam gladan...
- Šta ćemo? – skoro uglas me pitaše.
- Na štalu. Samo nek ne puše, ja ću zaspati ko
janje.
- Reko sam da ovdje nemate gdje! – ona se vrata još
jednom otvoriše, i još jače zalupiše.
- Idemo. Polahko ćemo – Salja je bio sasvim
ozbiljan.
Kako, ja noge jedva da osjećam!? Prođoh naprijed,
i zastah i kod naredne kuće.
Nisam se osvrtao na njihova negodovanja, kucao
sam.
Malo topliji doček. Istina, ovaj sam put samo i
pitao za dopuštenje da se do jutra sklonimo na štalu.
Iako sam očekivao da će nam žena što je otvorila
vrata ponuditi sama neki kutak u kući, nisam bio razočaran što se to nije i
desilo.
Kad je čovjek pospan, gladan, iscrpljen, još
uvijek sav razapet između stalnih smjenjivanja osjećaja straha i vjere u
vlastitu srećnu zvijezdu, te kada uz sve to pokušava još da zaboravi utiske
kako je i varan, lagan, iznad mećuću svoje nenamjerne pogreške, i kada umjesto
konačnog zadovoljstva treba da prihvati i razočarenje, teško i da može o bilo
čemu razmišljati sem o bilo kakvom odmoru. Tako, dok uz pomoć domaćice dođosmo
do merdevina, usput joj se zahvaljujući, ja smišljah šta ću reći pred spavanje.
- I, mi treba ovo da branimo!? – to smislih, rekoh
odmah pošto se popesmo, a neće me biti stid isto i u dnevnik zabilježiti.
- Šta si ti očekivao? Budi sretan i na ovome –
Salja je govorio kao da razumije ponašanje mještana – nema nigdje naroda kao
što je naš. Nije ovima drago što smo došli, oni misle da smo svi trebali
izginuti na Rogoju i Grepku. Vidio si da ni iz Hrasnice, iz Sarajeva, sad ima
tunel, nije niko, haman, došo da branimo Grebak. Jedino, može neko izaći da
goni nas, da idemo vraćati...
Pričaće Salja i Pezo još neko vrijeme. Mene je
počela tresti blaga groznica, zatvarao sam oči a gledao neke kolutove koji mi
lebdješe ispred očiju. Podsjeti me to na moju bolest, alergiju na sunce, ovo je
vrijeme kada me najviše napadala.
Boraveći u Visokom uspio sam zbaviti kutijicu
beviplex tableta, nosio sam ih preko Visočice i Neretve, bez potrebe da ih
koristim. Tada sam osjećao kako mi ruke i noge pomalo bride, čega sada nema.
Vjerujem da mi se kolutovi pričinjavaju zbog
groznice, te zamolih da legnem u sredinu. Koliko će još Salja i Pezo pričati o
današnjem danu ne znam, ja sam tonuo u san razmišljajući popiti tabletu ili ne.
***
Probudio sam se bez kolutova. Povjerovao sam da
su se ova dvojica nekoliko puta budila, nisam siguran je li mi trebaju
zavidjeti što sa mnom ne bješe tako, a provjerio sam - kutijica je još
nekorištena. Odmahujem glavom, kao što se odmahuje nad nebitnim mislima, sretan
da se osjećam sasvim dobro.
Još bolje, nakon što vidjeh kako naše ustajanje
nije bilo i iskradanje iz sela.
Ženi se, svakako, zahvalismo na svemu. Gorak čaj
koji je iznijela pred štalu, nije bio vrijedan toga, ali informacije jesu.
Nećemo u Lediće, nego u Ledićke Luke - tamo su svi Fočaci!
Peza je čudilo kako je ova žena znala ove
informacije, a Salju - kako sam odolio da ne išćem doručak. Propustio sam
njihovu noćašnju raspravu, pa prvome govorim da je razumljivo što su ovdje svi
zainteresirani za dešavanja okolo, a drugome da sam jutros, budeći se, tako
sebi obećao: neću iskati ništa, ali ni išta odbiti.
Svu trojicu nas je zanimalo kako se desilo da smo
i iz potoka promašili i umjesto u Lediće izašli u Dujmoviće, ali o tome ćemo usput.
Prije toga podijeliću misao koja me je ispratila, ma kako to bilo ružno s moje
strane, neću plaho žaliti ako uskoro ovo padne.
Dujmovići
