Šta bi bilo s đuzel
đula
da mu nije biser rose?
Šta bi dragom altun
čelo
da mu nije kesten
kose?
Šta bi bile usne rujne
da im nije alem sjaja?
Šta bi bila ljubav
prava
da joj nije uzdisaja?
Šta bi, draga, sa mnom
bilo
da te nisam upoznao?
Šta bi moje srce znalo
da te nije sevdisalo?
/Mustafa Đelil Sadiković/
Otkočili smo puške, i krećemo kako nam Liman daje
znak. Polazim odmah iza Remzije.
Uvođenje je drukčije nego na Trebeviću, sada
znamo da nismo sami. Pogledom sam otišao desno, livadica je tek blago
uzdignuta, ali slijedeći ove ispred ni ja se ne saginjem. Tako, do piklića.
Je li me iznenadilo, ili sam očekivao, bio
spreman na to, na pikliću zatičem desetak ovih što su išli prije. Tu su u
nekakvom došaptavanju s par diverzanata, a pokušavajući da i sam nešto čujem,
puzajući ih obilazim.
Jesam li trebao ili nisam, nemam vremena
razmišljati. Pogled mi se inertno spustio dolini s druge strane.
Četvorica diverzanata su u borbenom rasporedu, pa
mi je manje jasan položaj ovih gore. Ipak vidim da Fadil, Ferid, Selćo... prema
uputama ispuzavaju do same ivice piklića.
U iščekivanju da krene Remzija, opet pogled vratih
lijevo. Poznajem Šefu Kovačevića, vidim da mi rukom maše, da me poziva.
Prekidam razmišljati zbog čega i oni nisu uz samu
kosu, a procjenjujem da do njih mogu i dotrčati. Nisam obraćao pažnju što su mi
ostala trojica diverzanata pokazivala da bih trebao puzati, a na Remziju sam
sasvim zaboravio.
U momentu kada sam se bacao pored Šefe, još sam
mislio da mi ima samo nešto kazati, poslije čega ću se i ja opet naći na onom
pikliću.
- Tu su oni odmah pod kosom – Šefa je imao drugo u
planu – slobodno je drži stalno pod vatrom, naravno ne previše, municiju dakako
moramo štediti. Ipak, sada ćeš malo češće pucati, ja moram ići jednog momka
izvući. Ne znam je li mrtav ili ranjen, pao je...
- Gdje je? – pitao sam ovo načinom da smirim
zbunjenost, prikrijem strah koji se javi.
- Tamo je na livadi, ali ti o tome ne razmišljaj,
tvoje je samo da im držiš pažnju – Šefa je govorio brzo, ali sasvim mirno, s
uvjerenjem kako je iza mene bar desetak sličnih situacija – svaki minut da
ispališ po jedan-dva kratka rafala.
Otpuzao je. Ostavlja me previše zamišljenog. Sinoć,
i jutros, sve do sada, straha imao nisam. Straha od borbe.
Neizvjesnost me jeste mučila, a pored Šefe je i
ona bila iščezla. Dok mi je govorio šta ću da radim. Razumio sam ga, shvatio,
pa opet me nešto muči. Hoću li uraditi sve kako mi je rekao?
Jedino što sam odmah znao je da uperim pušku u
rub kose ispred sebe, i pritisnem obarač. Ruke su mi drhtale, čelo se znojilo.
Oči nisu mogle upratiti kud su moji meci otišli. Niti uši, koliko ih ispalih.
Šefa je rekao da sljedeći put pucam tek za pola
minuta - minut, te to vrijeme koristim da pripremim sve okvire što imam.
Želivši da ovaj odmah i dopunim, vidjeh da sam prvi put ispalio najkraći rafal,
tek dva metka. Ne znam zašto, ali me to ponovo umiri, te već prst spremah kako
bih sljedeći put ispalio četiri ili pet metaka...
Odmah ponovo dopunjavam, mijenjam okvire, kanim
tako sve dok je u pitanju pokrivanje Šefe. Kada bude prava borba, želim imati
svih sedam punih.
A poslije trećeg rafala, krećem za otkrivanje
dijela nejasnog mi.
Šefa je ispuzao na sredinu livade, već je i on
okrenut četnicima, sada puže naprijed. Jasnije mi zašto je ta cijela livada
prazna, svoje dužine od preko sto metara, ali dok se Šefa ne vrati neću saznati
šta je taj neko radio na njoj, odnosno naprijed, prema gdje Šefa sad puže. Sreća
da je trava visoka, može se i u nju uzdati.
Ježim se, čujem da počinju pucati po njemu. Čujem
da i on otvara vatru. Čini mi se da je zastao, da mu je sad u glavi kako da se
vrati. Razumijem da je to i meni znak, za još jedan, duži rafal. U momentu sam
bio pomislio istresti cijeli okvir, ipak se zaustavih.
Okrećem glavu sada desno, ali umjesto one trojice
diverzanata vidim drugu trojicu, iz naše čete.
Prvog odmah prepoznajem, Enver Kečo - generacija
smo, znamo se iz srednje škole. Sjećam se ko je uvijek bio s njim, jasno mi je
da su do njega Samir Kurtović i Munib Komar.
Vraćam se Šefi, i radujem se vidjevši da još
puca.
Ne dopunjam, samo mijenjam okvir. Nešto me otjera
rubu šume. Božji išaret, upravo je Šefa počeo da se povlači. Pucam mu iznad
glave, gledam kako se prevrće, ukoso - prema šumi.
Preznojen, izgreban, potpuno bez municije, ali
zdrav i čitav stiže do mene.
- Ništa, ne miče se. Htio sam ga makar mrtvog
izvući ali me vidješe – čim dođe do daha, i objašnjava mi.
- A, ko je?
- Ibogovac. Njegovi su preko livade, s njima
vežemo. Nije imo više od dvadeset godina – ja sam uzdisao, Šefa
povraćao dah – neka krava pošla četnicima, on potrčo da je zaustavi. Uspio je,
vratila se nama. Vidješe ga. Zapucaše. On onako, s nogu odgovori. Ja taman bio kreno...
- A, livada je prazna? – pitam ovo, a odbijam
razmišljanja o kravi.
- Jeste, al to četnici ne znaju, a i ne smiju ni
oni, samo šaraju po njoj. Ipak, sad sam ja vidio, trava je visoka, mogu i oni
to skužiti, treba na livadu stalno motriti, da ne dođu s leđa. Neka tebe ovdje,
tu se samo malo pomjeri, a ja ću reći da se još ljudi spusti.
Volio bih da je odlučio još da mi društvo pravi,
s njim me nije bilo strah. Bez njega...
Međutim, on je zadnji diverzant koji je bio
ostao. Znam da ni sada neće daleko, tu će oni negdje iza, priskočiće kada
zagusti, kada se malo odmore.
A, sve miriše da će prigustiti. Dopunio sam oba okvira.
Namjestio sam se na pet metara od ruba šume, s lijeve mi strane livada prazna,
a s desne Šefino obećanje.
Vjerovao sam da je uticajniji, ipak je sve što je
uspio uraditi to što je Keča, Komara i Kurtovića malo bolje razvukao, sada smo
udaljeni po pedesetak metara.
Čim su sišli, nemam pravo sumnjati u njih. Druga
dvojica nisu bivše vojske služili, ne znam kakvi su bili na Kljunima, na
Varizima znam da nisu imali ni prilike dokazivati se. A ne sviđa mi se ni kako
ne razmišljaju da municiju treba štediti. Liči mi da je to zbog malo većeg
straha, nadam se da je zbog mladalačke hirovitosti.
Nisam ni ja puno stariji, iskusniji. Možda samo nisam
hirovit. Dok sam pokrivao Šefu vidio sam smisao puškaranja, sada mi je ovo više
trošenje municije. Trebamo se javljati, ali ne moramo često.
Osim toga, desno su njih trojica, i još bar desetak
na pikliću. Lijevo je prazna livada. Već sam zaboravio momka koji na njoj mrtav
leži!?
Gledam kosu ispred, desetak je metara do nje,
šuma ni gusta ni rijetka, a napravio sam i dobar pogled prema livadi. Ako se
otud pomole, ako se budemo morali povlačiti, potok iza i nije toliko daleko.
Ako nisam zadovoljan situacijom ispred, pogotovo lijevo,
tek donekle desno, bar ovo iza - ohrabruje. Ako budem smio, imao kad
razmišljati o tome...
Jedno ću teško ikad i sam sebi objasniti, kako se
potrefi pa ja sa sinoćnjeg začelja kolone, jutros dođoh na njen početak.
Tako mi bi suđeno. Bilo da mi je došao vakat
mrijeti, ili samo da povremeno pomislim na to!
Bjelašnica, planinska vegetacija
