Snijeg pade na behar
na voće,
neka ljubi koji koga
hoće.
A ko neće, nek se ne
nameće,
od nameta nema
selameta.
18/19. juli 1993.
Da si sretan ko što si
nesretan,
pa da dođeš u moje odaje.
pa da dođeš u moje odaje.
Velik bih ti idžram
učinila,
metla bih te među
šiljtetima,
baš ko pašu među
bimbašama.
Da ti ljubim tvoja
medna usta,
medna usta, ostala ti
pusta.
Slutnje, sumnje, nade ili strijepnje, šta je kome
bilo u glavi, vrijeme je da s tim završava. Sazvan je hitan sastanak Komande
bataljona.
Nismo ni očekivali da će nas dočekati posebno
raspoloženje. Meni se doimalo da vidim i razliku, i to suprotnu među njima, ali
i prema tome kakvi bijahoše ranije. Razumijevao sam kako je Zuhdijina ideja
bila što smo ovdje, a da je Ćuza s početka ukazivao da smo previše izbačeni. Sada
mi on djeluje neraspoloženije, zabrinutije, a Zuhdija vedrije, prirodnije.
Ćuza je rekao da idemo odavde, dok je Zuhdija
naveo kako je to naredba Komande Divizije, ukratko i pojasnivši. S Hojte će malo zalomiti Fahrovi i Trnovljaci,
kako bi se spojili s Jahorincima. Naši diverzanti su se javili, postoji prostor
koji se može pokriti, kojim mi možemo povezati Fočake i Jahorince.
Moramo žuriti, oni su stigli na pet minuta prije
četnika, i na pravo mjesto, baš gdje su četnici bili pošli. Dočekali su ih,
odbili su njihov prvi pokušaj, do večeras mogu izdržati, ali se plaše noći.
Premalo ih je da pokriju cijelo područje, mnogo je rupa kroz koje im ovi mogu
proći iza leđa.
Ono što je Ćuzu zabrinjavalo je što je Pandurica,
taj naš novi rejon, trenutno skoro prazna, veliko je pitanje hoće li i
diverzanti izdržati. Također, kako ćemo noću izvesti svoje uvezivanje.
U svakom slučaju naredba je jasna, a vremena za
gubljenje nemamo. Bilo kako bilo, već je osmišljen i naš unutrašnji raspored,
desno prema Jahorincima spajaće Eko, dok će druga četa lijevo. Eko Džamalija i
Enver Kovačević Liman su dobro osmotrili kartu, sve im je jasno, čim stignu ovi
s položaja, krećemo usiljenim maršom...
***
Nije se lahko spuštati, teren je stjenovit. Prvi
već zaostaju, a i noć se prebrzo primiče. Sve je teže voditi računa o koloni, a
jedino dobro je što su se diverzanti još jednom javili. Četnici trenutno ne
napadaju, ali se javljaju potvrđujući svoje prisustvo, i namjere. Ove vijesti
se brzo prenose kolonom, pa kako mrak pritišće to je i osjećaj da nas je sve
manje jači.
U potoku smo stali. Čuje se i da smo blizu, ali i
da smo toliko daleko da nikako ne smijemo noćas dalje. Istina teško dolazi do
većine, pa jedan po jedan počinjemo se zavlačiti u grmlje pored puta. Ono što
je pomagalo u tome je što su zatihle i borbe svuda okolo.
Teško je moglo biti sna, noć hladna, zemlja
vlažna, teška tišina. Dobro je povremeno i oči držati zatvorenim, za to je
dovoljno imati jednog pouzdanog pored sebe. Iako sam uz svoje bacačlije, nikako
se ne odvajam od Remzije. S njim uz mjesečinu na smjenu čitam romane, na smjenu
i oči odmarasmo kad mjeseca ne bi...
***
Iskreno, ni jutro nije ranilo. Od diverzanata je
ponovo došla vijest, s četnicima se jutros još nisu pucali, ali je bilo
dozivanja. Napad očekuju pošto ovi doručkuju, do kada se nadaju i našoj pomoći.
Izlazimo iz potoka, uvlačimo se u jedan procijep,
gdje se Ćuza i Zuhdija zaustavljaju. To biraju za svoje Komandno mjesto, dok
Enveru i Eku daju posljednje upute.
Enver se brzo vraća na čelo, s dvije jednako loše
vijesti. Diverzanti su na dijelu koji će naša četa pokriti, četa za koju se
sada i definitivno uvjerio da je već dala dvadesetak svojih boraca brojnom
grmenju na skrivanje. Tonom kojim je govorio o ovome drugom, pokaziva kako je
svjestan da će ih usput biti još, te svojim primjerom pokušava ohrabriti one
koji se kolebaju.
Kreće prvi, ni ne gledajući koliko će ga nas
slijediti, nadajući se što više.
Pa, ipak, meni se sve čini još kilavije nego
sinoć. Ponavljaju se sklanjanja pojedinaca, sve je više onih što ne žele biti
skroz blizu čela. Znam da smo mi krenuli na samom začelju čete, a sada umjesto
stotinu, ne vidim više od četrdesetak boraca ispred.
Da bude gore, ne osjećam ni preostalih šezdeset
iza. Zapravo, skupa s Ekovom četom mislim da nas je jedva stotinu, koji smo
stigli na livadu koja mora da je Pandurica, a odakle bi se trebali početi
razdvajati. Ekovi će uz kosu, prema Trnovljacima, gdje je još mirno, a mi ćemo
niz kosu, diverzantima, gdje se već počelo pucati. Već se bojim da nas neće ni
ovo pedeset požuriti da ih smijeni.
Diverzanata nije više od dvadeset, radi njih se
mi koji hoćemo ne smijemo obazirati na one koji neće naprijed.
Lato Kršo se baš i ne slaže s mojim
razmišljanjima, što mi odmah, pristigavši me šapće na uho:
- Jebeš ti ovo. Vidiš da ih se viša pola krije, gura pozadi.
- Sve vidim, sve znam, sve mi je jasno, al šta
sad!? Nek nas i
četrdeset dođe, dobro je, ako je dvadeset diverzanata ustavilo četnike...
- Zajebi ti to. Mene je i strah toga, oni ih
zaustavili, sada će nas da uvale, četnicima će doć pojačanje... Nisam ja protiv toga da se trebamo boriti, evo nas, ali što da me neko
uvijek pravi budalom. Pričali smo mi i o tome, sjeti se Trebevića. I, šta bi na
Bosanskoj međi, jesu li nas bili ostavili!?
- Trebević nikad zaboraviti neću. A ni Vranovinu.
Ne ide se ni meni prvome, ali evo šta je meni. Vjeruj mi, dosta mi je lutanja.
Hoću da se držim ovih mojih, pa šta mi bude suđeno.
- Šta smo ti mi? Sad ću ti reći šta je meni. Mene
nervira ovo, mi smo trebali sinoć, zavida, odmah za diverzantima svi sići. A ne
ovako, ko ovce. Gdje je kome ćeif, tu ostane.
- Eto, i to je odlika Limanova, vidiš da nikog ne
goni. A ni vas. Ja idem, a naći ćemo se mi opet. Ko i dosad.
Mislim da je Lato htio nešto još reći, ali smo
ponovo zalegli.
Pucnjava je sada sasvim blizu, Remzija se prebacuje do onog ispred, vraća se i prenosi mi kako je Liman puzeći otišao da se uveže s diverzantima, da se s nekim
od njih dogovori kako da se smijenimo.
Pođoh isto prenijeti Latu, ali ga ne vidjeh iza
leđa. Tek na nekih petnaestak metara, pripijene jednog uz drugog, vidim Šabana,
Salka i Sejmena. Činilo mi se da i s ove udaljenosti vidim kako drhte od
straha. Zapravo, kako je jedino što ih je dovde svelo to što su ovaj put
riješili da mene ne ostavljaju.
Sabrao sam koliko je pješadinaca ostalo iza,
sjetih se Crnog i Admina, te rukom pozvah Salka Bajrovića.
Iako sam na tren pomislio da ću se ja morati
povratiti, Salko dopuza do mene:
- Reci, komandiru! – obratio mi se na način, da mi
umalo suza ne krenu.
- Vidiš, Salko, kolko je pješadinaca sklonilo se.
Reci ostalima, koji neće - neka se i oni sklone. Dok ovo prvo prođe. Neću ja,
da ikog više nosim na duši!
Klimnuo je glavom, znajući kako je najbolje da
ništa ne govori. Sem, što je onoj dvojici došapnuo onako kako sam i ja njemu
rekao.
- Šta mu ono reče? – Remzija me domalo upita.
- Šta ću, oslobodio sam ih, ostavio.
- Oslobodio?
- Šta ćeš, Remzija, nismo svi jednaki. Još noćas
sam ja vidio da je njih više strah. Nepoznatog. Nikom nije svejedno, niko ne ratuje
što mu je ćeif. Nisam ti pričo, u Potoku smo se mi malo našalili sa Salkom, to
ti je samo neka početna narvoza, išlo bi to poslije. Ja vjerujem da se i njima
zaostajalo, da nisu radi mene htjeli. Da ih nisam vratio, ne bi sami. Opet,
kontam, šta ćemo imati dolje od njih. Na početku. Ne vjerujem da bi se koji od
njih baš napuco, samo bi morali još i o njima voditi brigu. Kužiš, nekad je
bolje nemati nekoga uza se, bar znaš da si sam.
- Slažem se. Zato ćemo ja i ti skupa, da moremo na
smjenu čitati.
- Sad... Mada, i nije ti to loša ideja, još da nam
je kako javiti četnicima, odmah bi se povukli, rekli bi „Gledaj hrabrih balija,
iznad glava im zviždi a oni romane čitaju!“
Puškaranje ispred sad i nije djelovalo kao borba,
ali je svejedno bio poseban osjećaj kada smo ponovo počeli ustajati. Sada sam
pogledom dopirao skroz do Limana. A, opet, sljedeći iza se jedva vidio.
Koračamo pedesetak metara, sporo, te ponovo
zaliježemo.
Pred nama je proplanak - mala livadica.Tu je i
prvi diverzant kojeg ćemo zamijeniti, a odatle će Liman početi i nas ostale da
upućuje duž linije.
podnožje Bjelašnice
