12 Nije bilo načina

Ko je, srce, u te dirno,

što si tako sad nemirno?

Kao ptica u zatvoru,

za milim te želja mori.

Nije u svijetu nebo tvoje:

Miruj, miruj, srce moje.

                                15/16.juli 1993.

Ne udaraj boli jako,

razbit možeš prsi lako.

Preslabe su, izmučene,
pa da puknu bez koprene.

Bile bi – sve rane tvoje;

Miruj, miruj, srce moje.

Znam ja, ti bi mah na vrata,

poletjelo – tvoga zlata.

Nije mili tvoj sad više,

sve za drugu on sad diše.

Druga ljubi zlato tvoje;

Miruj, miruj, srce moje.

    /Petar Preradović/

Umor je učinio svoje. U nekim drugim okolnostima ne bi bilo moguće zaspati, uz sve što se okolo čuje, dešava.

Neki nisu ni ovako mogli, koji jesmo učinili smo to labava sna.

Prenuh se, razabirem kako se neko nama obraća, pita ko smo i šta ovdje radimo. Ne baš prijatnim tonom.

Leha je ustao, u jednoj rečenici pokušava objasniti i ko smo i kako smo ovdje dospjeli, a prije nego znatiželjnik to sam upita.

Ali, ko je on u stvari!? Otkuda mu pravo da nam se ovako obraća, da Lehu prekida u po rečenice? I drskost - da tek tako traži da odmah krenemo pomoći ovima što se bore?

Znamo, razumijemo i mi da je svaka puška noćas bitna, ali bi se i nas moglo razumjeti. Nemamo snage!

Ali, moramo. Ili će biti belaj!

Ustajemo, polazimo, ali nam se u glavama iste misli viju. Žalimo se unaprijed na ovaj potez sudbine, mnogo bolje bi se osjećali da idemo ka našima. Jednom smo pogled pružili lijevo, u pravcu Igmana, sada ne iščekujući Zećira, već s pitanjem kakva će njegova reakcija biti kada uskoro dođe i vidi da nas nema. Hoće li neko njega naći, i nekamo odvesti?

Odvojili smo se od Krnja, pa Zećira, čeka li nas još sličnoga? Je li u ostatku bataljona bilo ovakvih dešavanja? Je li u ovome danu, u ovoj noći, sve ovakvo? Zašto se nije prethodnih petnaestak dana ništa organizovalo, nego se sada ovako pokušava? Kako se gdje koja puška vidi, tako se i šalje u nastale rupe.

Gdje puška ide, ide i onaj ko je nosi. Osim toga, zar nisam do maloprije imao želju da se prošetam ovom kosom!?

Želja mi se ispunila. I djeluje. S ove strane mraka nema. Puščani meci, bombe i trombloni, granate iz ručnih bacača, poneki i minobacački projektil, sve to osvjetljava bojište. Godina je rata, prvi put ga doživljavam u ovakvom svjetlu.

Navikavam se brzo. Sve je isto kao pri dnevnoj svjetlosti, samo s više uzbuđenja. Uzbuđenja, koje raste uz svaki zvuk koji prave naši neustrašivi borci. S oružjem smo slabiji, ali je sve drugo na našoj strani. Napadnuti smo, branimo se, srčano, glasno, s manje žala ako se pogine. To je uzbuđenje koje vraća snagu, razbija strahove.

Još ne znam koja je ovo jedinica, ali jedva čekam da stanem uz njih...

                                 ***

Prevareni smo, nismo zovnuti da s puškom idemo na kosu, već da nekakvima pomognemo prenijeti minobacač i mine. Neko bi rekao da je to bolje, ali je to ono što će nas dodatno uništiti.

Srećom, momci kojima pomažemo, brzo shvataju u kakvom smo stanju te nas ograničavaju da prenesemo samo po turu mina. Samo da ode Nihad Bojadžić, kako predstaviše galamdžiju koji nas je podigao ispod onog drveta. Svi smo čuli za njega, uglavnom kao za drobrog komandanta i borca, pa žalimo nad situacijom u kojoj ga upoznajemo.

I ovi momci hvale Nihada.

Hvale i nas Fočake. Druženje s njima koristimo i da saznamo više o ovome što se trenutno dešava.

Nihad predvodi Zukinu grupu što je došla u ispomoć, najzaslužniji je što četnici već nisu na Bjelašnici. I njegovo je razmišljanje da je jedino bitno noćas izdržati, da će sutra već biti lakše, u tom pravcu je i postavljanje ovog minobacača, koji neće djejstvovati prije ujutro, a odakle je i njihovo neinsistiranje na našoj pomoći.

Ističu Nihada kao najzaslužnijeg, ali znaju i da je tu negdje i naših.

Jedno ime su dobro zapamtili, Osmo Đuderija je heroj dana. On je uništio prvi četnički tenk. Jednako je divljenja vrijedno - na koji je to način izveo. Kineskim topom, s ramena!

Nisam to najbolje razumio, ali jesam šta znači - iz jedinog raspoloživog pokušaja. Da je promašio, tenk bi raznio i njega i sve oko njega.

Nije razmišljao o tome, nije se plašio smrti. Nije, da mu ruka ne bi zadrhtala!

Bio je on vješt s kineskim topom, ali uvijek onako kako je predviđeno s njim da se gađa. Iz položaja, i na mete za koje je namijenjen. Danas je morao poslužiti za nešto drugo, kad bi bilo načina!?

Tenk je išao direktno na naše najisturenije borce, koji ga nisu imali čime zaustaviti. Komandant bataljona Dževad Hanjalić je tada upitao Osma gdje mu je top. Razgovor njihov je trajao kratko, ako ga je i bilo. Vrijeme nije čekalo.

Osmo je razumio komandanta, sebe je poznavao. Probat će, makar mu to bilo i zadnje u životu.

Nije bilo načina, ali jeste Osmana! Metnuo je top na rame, nije bilo vremena, izbora. Nije bilo načina... Uradio je što niko nikad, ni u jednom ratu, uradio nije.

Ovo je historijska bitka, ovo je njen prvi dan, Osmo prvi heroj. Nije on samo uništio taj jedan tenk, nego je na bježanje nagnao i druga dva. 

I koji tek slušamo osjećamo šta je to značilo, možemo zamisliti spremnost Osma i njegovih saboraca da krenu za njima, ali su tenkovi brzi, brži kada bježe.

Osmo je pokazao da možemo, vrijeme da nije sam. Dobili su četnici još lekcija iz hrabrosti, pokušavali su još nekoliko puta oklopima. Zaustavljani su i od Nihadovih.

Zadnji put, prije samo nekoliko minuta, zbog čega i do nas dopiru pojačani pokliči. Kliče se, pjeva, juriša, i gine. S pjesmom se gine, ali Bjelašnica noćas neće pasti.

Vijesti o poginulima i ranjenima stalno stižu, za jednog slušamo ostavljajući mine. Bio je vezista u Komandi Korpusa, ili nekoj drugoj jedinici, uglavnom je po rođenju Fočak.

Uspijevam razumjeti samo prezime Granov, ali sam potresen načinom kako je poginuo. Dok je stanicom slao telegram, granata je direktno pogodila njegov rov. Kažu da se odustalo skupljati mu ostatke, za šta je potrebna dnevna svjetlost.

Noćas je najbitnije da će neko ubrzo ući u isti rov, a ja sam se već ujeo za jezik zbog priča kako je vezistima najlakše...

Ime drugog mi je poznato, Zijad Hanjalić Zakareli je komandovao artiljercima na Grepku, o njemu se moglo čuti samo najbolje, kao o borcu i čovjeku. Imao sam veliku želju upoznati ga, ali je to bilo teško, uvijek je bio uz svoje artiljerce, na položajima. Tako je, kažu, i poginuo.

Dok je Osmo Đuderija ustavljao prvi četnički tenk, Zakareli je navodio svoje artiljerce koji su vraćali četničku pješadiju. Nije bilo rovova, nije bilo osmatračnice, jedna četnička granata je pogodila stijenu na kojoj je stajao...

Također, poginuo je i Munib Korjenić Mungos. Borac, borčina. Na Grepku je uvijek trčao u rov na koji četnici napadaju, tako je i večeras bilo.

Za njega se pričalo da se ne zna povući, da rov, linija koju on brani, jedino može pasti ako on pogine. Ne znam, ne volim slutnje, ali je činjenica da je Mungos danas poginuo...

Zbog Mungosa, Zakarelija, zbog Mirsada Granova, neko reče da je razumio i ime, žalio bih što ne pitamo kuda možemo do Osma i ostalih.

Žalio bih, ali im zahvaljujem. Njihova hrabrost, na putu ka historiji svratila je do ove artiljerijske jedinice, a njeni pripadnici cijene to, uvažili su i naš mali napor, odlučili poštediti nas većih. Za noćas.

Vjetar pojačava, ne smijemo se predugo zadržavati kod šatora njihovog veziste. Njih čeka još tura nošenja, nas prekinuti odmor.

Polahko se spuštamo dolini, ponovo ćemo u isti šumerak, samo malo dublje. Prije zore nećemo tragati za bataljonom, jer nas je s kose zapratila i vijest da su četnici počeli s povlačenjem.

Bjelašnica je noćas odbranjena, ako tako i ostane moći ćemo se pohvaliti da smo dali i nekakav svoj doprinos.

Ono što nas je, međutim, iznenadilo je da smo dublje iza onog šumerka vidjeli i čuli još par nekih grupica. Oni su nama izgledali kao neki što su od svega pobjegli, ali smo znali kako i mi njima izgledamo tako nekako. Naše vrljanje je bilo s ciljem ne bi li nekoga od naših vidjeli, a kako se to nije desilo, opet smo se povukli na staro mjesto.

Malo mi je bilo krivo što smo uopšte silazili s brda, sada se i gore odmara, ali ratnički, ne ovako kao mi. Iz nekog sam razloga otišao ležati uz sam rub šume. Vjerovao sam da neću zaspati...

                                ***

Vjerovao sam da neću zaspati, ali...

-       Učo! Učo! – čuh poznat glas Murata Pejkovića, ali mi je trebalo malo vremena da razlučim da je s jave – đe ste, bolan, svu noć vas tražim?

-       Koga tražiš od sinoć? I, zašto? – otvarajući oči, iznenađujem se vidjevši da je poodavno svanulo, ali se uspijevam u sekundi sjetiti svega, gdje mi misli idoše ka tome da je i Murat u nekoj od grupa koje su zalutale.

-       Pa, vozim hranu... Znam da ste gladni, ali se ko budale svu noć ovuda vrtimo, na hiljadu nekakve smo vojske nabasali, vas nigdje. Ni među ranjenima niko naš, fala Bogu, a i tamo smo triput uvraćali... Daj, gdje ste, daj da dijelimo hranu dok četnici nisu počeli!

-       Jes, kad bi i mi znali gdje su. Nas je ovdje samo deset, i to ako nam se Zećir vratio.

Murat je mahao rukama, a mi smo gledali prema polupraznoj karoseriji. Ipak smo se više mi obradovali njemu, nego on nama.

Dejčići