Rosna livada, trava zelena.
Tu je djevojka biser nizala.
Biser nizala, dragog čekala.
Zulumćari joj dragog odveli.
Gdje je nizala, tu je zaspala.
Trajalo je duže nego nam se činilo, ni umor nije
bio manji. Neki smo jedva stajali na nogama, zbog čega i sjedosmo.
Zvuk bolničkog vozila, njegovo zaustavljanje,
neuspjelo ubjeđivanje da se okrene, sve što se ovdje dešavalo, držalo je našu
pažnju. Toliko da smo zanemarili ono drugo što se čulo, ne toliko daleko.
I još smo zaokupljeni onim što nas je ovdje
dovelo. Ono vozilo je izgledalo kao poklon sudbine, uz sumnju da bi uskoro
moglo naići drugo.
Nada je došla sa svješnošću koliko je ovdje, na
prilazu Bjelašnici živo. Mnogo življe nego je donedavno bilo na Grepku i
Rogoju!
Jasno nam je da nije moralo, nije trebalo biti
tako. Da je bilo življe gdje, i kada je trebalo biti, vjerovatno da Fahro ne bi
ni bio ovdje. I ne bi gledao u nebo, tražeći odgovore koje mu mi ne možemo
dati.
Nisam stigao sračunati koliko nam odmora treba,
da skupimo snagu i pokušamo ga nositi dalje, Igmanu, zabrujalo je novo vozilo. Ovo, iz trećeg pravca. Džip, koji se zaustavio tek toliko da onaj sa suvozačeva mjesta nešto priupita
Lehu, koji je, skupa sa Zećirom, stajao na sredini ceste, kraj Fahra.
Jedva nam je Leha dobacio da se uvezuju linije
podno Bjelašnice, da ih je on uputio naniže, jurilo je novo vozilo. Ovaj put,
sanitetsko.
Uspjeli smo ga zaustaviti. Ustao sam, vidjevši da
je sada razgovor trajao kraće, sa sretnijim ishodom.
Zećir je otišao s Fahrom. Toliko je bilo mjesta u
vozilu, šura će do Igmana pješke.
Vozilo se okrenulo, i prije sljedeće krivine
ponovo se zaustavlja. Negdje je i Zaim smješten, a Halim se povraća do nas.
Dok čeka novo vozilo, sanitet ili bilo koje drugo,
iako nije ranjen i njemu je potrebna lakša pomoć ljekara, prepričava nam nešto
od onoga što se izdešavalo, kako reče, u - njemu najtežem danu u životu.
Cijeni i poštuje Zaima, zbog čega je pristao biti
mu u pratnji pri uvezivanju linija dolje. Bili su pošli presresti Trnovljake
koji su se počeli povlačiti, vratiti ih i ponovo uvezati s Kijevljanima, a
potom Fočake i Jahorince, odnosno ako bi bilo potrebno i naš bataljon. Ipak,
bili su prekratki u vremenu.
U magacin su svratili da se odmore, još ne
znajući šta se dešava - odmah ispod. Taj magacin ih je i spasio, intuitivno je
Zaim pogledao kroz prozor i vidio vod četnika koji je razvijen u strijelce
upravo prilazio mu.
Dok Halim priča, izraz njegovog lica potvrđuje
koliko im je trebalo sreće, te dobre procjene da u početnim metrima povlačenja
koriste ugao koji je magacin pravio. Prema četnicima, koji su prilazili sve
opušteniji, uvjereniji da ih tu niko nije smio čekati.
Magacin nije dugo mogao biti zaklon. Od trenutka
kada su viđeni šanse da se živi izvuku nisu bile velike, imali su još stotinjak
metara čistine, koje su morali prijeći pretrčavanjem, i to na cik-cak.
Padali su i prevrtali se, ali su i uspjeli. Zaim
je lakše ranjen u ruku, dok je Halim samo dobro izgruvan.
Podijelio je Halim s nama dva trenutna osjećaja,
da Zaim jednostavno izaziva smrt, a što je i uzrok da će sam drugi put dobro
razmisliti prije nego mu bude pravio društvo na nekom sličnom zadatku.
Imamo i mi svoje osjećaje. Žalimo što se ne
možemo pridružiti ovima koji se bore, jer nas sve doima kao historijska bitka,
u kojoj će i najvažnije biti izdržati ovu prvu noć. Ako su Grebak i Rogoj pali,
Bjelašnica i Igman ne bi smjeli, ovo je i noć u koju više vjerujem nego u
Mahira...
***
Nakon što i Halima ispratismo, bi nam
vrijeme da se sklonimo s ceste.
Izabrali smo jedno veliko drvo, s malo proplanka iza. Moramo se odmoriti, planirali smo - do povratka Zećira. Tek tada bi
se mogli početi raspitivati za naše.
Ako smo od mraka i bili malo brži, od četnika
nismo. Razgovaramo o tome, biće da borbe sve vrijeme traju, da ih naša
oslobođena čula tek sada doživljavaju stvarno.
Nekoliko minuta slušamo, borba postaje sve
snažnija. Ne bi nas to toliko čudilo, da do sada nije uvijek bivalo suprotno.
Obično je ovo bilo doba kada su četnički napadi jenjavali.
Nije teško zaključiti razloge ove promjene,
procijenili su da smo uzdrmani, da se nismo imali vakta ponovo dobro uvezati,
pa žele to iskoristiti, da nas pomjere po drugi put u istom danu.
Ipak, sudeći po ovome što razabiramo, neće sve
ići ni kako su oni zamislili. Kroz noć najglasnije dopiru zvuci njihovih
topova, ali se daju čuti i naši ratni pokliči. Bolnička vozila jesu stalno u
pokretu, ali povremeno prođe i neko drugo. Nekamo je prošla jedna haubica,
stiglo je dva kamiona pojačanja, a i džipovi svjedoče kako se ove linije
namjeravaju odlučnije braniti.
Drvo nam omogućuje dobar pogled na cestu,
raskršće gdje iščekujemo Zećirov povratak, ali i nudi mir koji nam je potreban.
Odmaramo se, razgovaramo, razmišljamo.
Imali smo zadatak, koji nismo izvršili. Tako je
dok ne saznamo šta je s Krnjom, šta s ostalim našima. Jedino se možemo nadati
da su svi dobro.
Uradili smo nešto drugo. Vjerujemo da smo u tome uspjeli,
čekamo potvrdu.
Oko nas se dešava ono što dobro razumijemo, ali smo
bez snage da u tome učestvujemo. Nadamo se, i vjerujemo da ova noć može i bez nas
proći.
Vuče me želja da se makar prošetam kosom, da jače
čujem tekbiranje naših branioca, da se još više uvjerim kako ovo neće, i ne
smije pasti.
Vuče me želja, ali snage nemam. Imam je tek da se
probam šaliti, govorim Salji kako je pametniji od Peza jer se i dalje drži
mene, dok je ovaj - sad ko zna gdje. Govorim i ostalima da se ne brinu, neće
granata blizu mene, a svi znamo ako bi ko od nas sad bio ranjen ne bi ga imao
ko nositi čak ni do nosila.
Na kraju Remziji čestitah na volji da nastavi s
čitanjem romana, koristeći pri tome slabe odsjaje od granata koje uokolo
padaju. Ja snage nisam imao ni za držati roman u rukama.
Zećir se ne vraća, umor i san nas svlađuju...
Ledići,
pogled prema Bjelašnici
