Rekli su nam doći
Jajčani momci.
Na debelim konjima,
na srebrnim sedlima.
Jadi moji pečeni,
šta ćemo im večeri?
12. juli 1993.
Mala koka – malo je.
Malo janje – žao je.
A pita – sramota je.
Nabrat ćemo kopriva,
posut ćemo mekinja,
eto njima večera.
Mamiti ih hoću,
poći im neću!
Babo me daje
tri godine dana.
Babini dukati,
mamini sanduci,
šehini jagluci;
Hej, moja lipoto!
Rijeka Željeznica, most na njoj, trenutno ne
spajaju nego dijele. Prošlost ostavljamo, preko je naša budućnost. O kojoj ne
znamo ništa, osim da nam prvi koraci ka njoj vode preko mostića.
Čim sam ja za Seadom Pezom prešao, svi skupa smo
pojurili niz polje ispred. Treba se što prije hvatati šume s ove strane!
Kao da smo jedni drugima govorili kako bi sada bilo
baš glupo poginuti. Osmjesi koje pritom međusobno dijelismo zamjenjiva osjećaj
da smo konačno uspjeli.
Prije uvlačenja u šumu, uđosmo u jedan voćnjak.
Još je vrijeme tmurno, možemo već sada odmoriti.
Šaban objašnjava da bismo ubrzo trebali izbiti na
put koji vodi prema Bjelašnici. Htjedoh reći - prema Igmanu, pošto mi se misli
ponovo dotače Mahirova slika, ali odšutjeh.
Gdje god da nam je, sad je opet moje biti
naprijed. U potoku je bilo lahko komandovati, na Bosanskoj međi heroja glumiti,
svoju stručnost s busolom i kartom ne pokazah, a onoj homori vrha ni pogledom
se ne usuđivah vidjeti, dok je i preko ove ćuprije Šaban morao prvi.
Ustajem, i krećem kamo je Šaban pokazao. Radovalo
me što iza leđa opet osjećah Peza. Preko njegove glave bacih još jedan pogled
na onu stranu. Iako kroz tmurno nebo, vidio sam kako se jedna homora jasno
iscrtavala. Odavde i nije izgledalo strašno, ni daleko, ali na tren
zamišljajući Šabana pod njenim vrhom učini mi se kako nam i ona maše, želi da
se čim prije dočepamo Bjelašnice...
***
Sudbina uvijek ima spremnih iznenađenja. Tek što
smo izašli na put i njime krenuli, ispred se ukaza selo. Živo selo! Bacili smo
pogled za onim što smo čuli, da shvatimo da je ova strana rijeke toliko
drukčija od one. Selo je čitavo, muslimansko, i - puno vojske!
Nije prva misao da smo uspjeli, to smo osjetili
čim smo mostić ostavili iza sebe, nego da je ovo mjesto gdje bi se trebale
postavljati te neke nove linije. Bjelašnica i Igman će još da sačekaju.
Bez više razmišljanja, spuštamo se i mi, tražimo
neku komotnu kuću. Pomalo se čudimo i što odmah uskačemo u jednu sasvim praznu,
ali naše čuđenje ne traje dugo. Ma koliko da je straha ostavljeno na onoj
strani, moglo ga je još ostati, bar toliko da se izbjegava odmarati u prvoj
kući.
Nisam od ostalih tražio da me slijede, za Peza
sam bio siguran da hoće. Ipak me radova što vidjeh da se svi ugurasmo unutra.
Kao i činjenica da su prije nas ulazili mnogi, što se vidjelo po neredu, ali
što je bilo i znak da kuća ne bi trebala biti minirana.
Udobno se zavalismo na kauče, razmišljajući i
dogovarajući se kako se rasporediti da neko uvijek dežura, da budemo u toku
svih informacija. I onih koje smo propustili, posebno novih koje budu dolazile.
Te nas misli ne proganjaše dugo, brzo shvatamo da
to neće biti potrebno. Svakih minut-dva je neko prolazio pored kuće, poneki bi
i svratili, uglavnom da se napiju vode. Neke smo poznavali, neke i prvi put
viđamo. Bilo je tu i naših, i Fahrovih, Trnovljaka, Grepčana, onih Ibogovaca...
Jedino, neko reče, nema Kijevljana. Kijevo i jedino nije palo, do maloprije su
se otuda čule borbe.
Misli me sada vode tamo. Prvo se prisjetih Džoa,
uz znanje da nije tamo, a onda odoše ka onima za koje sam znao da jesu, ili su
trebali biti. Eno Andelija, babo mu i sestra... Toliko se kanih otići, vidjeti
ih, možda upitati za Enovu drugu sestru... Ali mi je igranje fudbala uvijek
bilo preče. Valjda su još uvijek svi dobro!?
Ne vjerujem da će se i Kijevljani sami dugo
držati, zato sam siguran da se što prije trebamo uvezati s njima. Zbog toga mi
se ne dopada svaki minut koji nam ovako prolazi.
Od ovih što prođu, napiju se vode, čujemo da su
sve Komande skupljene u jednoj kući. To smo i sami mogli pretpostaviti, ali ne
razumijemo zašto ti dogovori toliko traju. Zar je toliko važno gdje će koji
komandant povesti svoj bataljon, zar nije važnije da se odmah uvezujemo!?
Mi smo i do sada uglavnom radili kako se drugi
dogovaraše. Tako će i sada biti, a do tada bismo se mogli pozabaviti nečim za
šta nam je dovoljna naša volja.
Da je strah sasvim prošla shvatio sam naglim, i
nikada snažnijim osjećajem gladi. Prekorih se zbog toga što sam žurio sa onim preostalim
proteinskim bocama, prvi put shvatajući koliko su stvarno djelotvorne. Malo i
zbog betnijeg ukusa poredih ih s vještačkim đubrivom. Znam da tako ide s
njivama, dok ih se đubri vještačkim đubrivom rađaju kao nikad, a kada prestane,
za par godina se dobije - ledina. Takve su i one boce, valjale su, davale snagu
organizmu, ali i navikle ga na se. Sada kada ih je nestalo, crijeva mi krče kao
nikad. Imao sam osjećaj - kao da nikad u životu ništa jeo nisam!
Šaban se odmah složi sa mnom, drugi niko ne bi protiv,
pa svi krenusmo u pretraživanje kuće. Prvi koji su izlazili vani vratiše se s
jednom ne baš radosnom viješću, mada je još daleko da se sasvim smrači daju se
vidjeti grupice koje napuštaju selo, dalje prema Bjelašnici. Iako se još može
govoriti kako se radi o manjini, slutivo je da oni idu kako bi ubrzo napravili
većinu.
Šaban je presjekao naša razmišljanja o tome, ako
se snađemo i nešto pojedemo, još ćemo i moći hodati...
Prava je umjetnost bila pronaći bilo šta, a
zavirivali smo u svaki kutak, osim u halu. Šta je god ko nalazio donosio je, a
Šaban bi uvijek iznova protrljivao ruke.
Važno je bilo da je jestivo, da se može jesti, i
završavalo bi u velikoj tepsiji. Koja je na kraju u peć ubačena skoro puna.
Podmazana s kašikom nekakva stara masla, unutra s četiri cijela krompira,
komadićem ribe iz nepojedene konzerve, nekoliko zrna graha, šakom riže, negdje
prosutim komadima pilava, zrnevljima kukuruza, jednom većom i jednom manjom mrkvom, s tri obične paprike, i jednom pravom pravcatom feferonom, ali
i s jabukom izrezanom na četiri kriške, krompiri su preljeveni domaćim ajvarom,
ili džemom - nije uopšte bitno... onaj komadić loja koji lično nađoh zagrabiće
najsretniji među nama, a niko neće naći niti jednu zamjerku za bilo koju vrstu
zelja, od nekoliko koje nađosmo, ili ubrasmo, opet nevažno - što nekima ni ime
ne znasmo, važno je da se našlo dovoljno brašna da se sve i pohuje, odnosno
sirćeta koliko bi jelo bilo kakva-takva ukusa!
Vatru smo jurili koliko smo mogli, da se bar
zapeče. Skoro i jeste, kada Pezo utrča u kuću:
- Bog me ne ubio ako nismo još jedino mi ovdje!
- Neka smo. Ja ne idem dok ne jedemo – Šaban je
servirao tepsiju, koja pečena i nije izgledala toliko ružno.
- U pravu si – Salja se već hvatao kašike – sami
smo dovde i došli!
Zajednička sofra, sinija i tepsija s bezimenim jelom.
Nas desetak, s istim saburom. Svi smo gladni, niko više nego drugi. Jedemo bez komande,
u ritmu zajedničke nam sudbine.
Ne žurimo, iako znamo da bi bilo glupo sada poginuti. Pametno ne bi bilo ni gladan ostaviti jelo oko kojeg
dasmo toliko truda, ako osjećaj kazuje...
Nešto znamo, u nešto vjerujemo.
Željeznica
