Bosa Mara Bosnu
pregazila,
na vitu se jelu
naslonila.
„Vita jelo, ti visoko
rasteš;
Što te pitam, pravo da
mi kažeš:
Je li mi se oženio
dragi?“
„Jeste, Maro, već
godinu dana,
oženio i sina dobio!“
Petnaestak dugih minuta nas četvorica prekraćujemo
pokušajima da pričamo s Musom. Dobro smo ga zaklonili, uz njega smo, svi
zajedno se nadamo kako ono što ćemo uskoro čuti neće biti puno drukčije od
prvih informacija.
I kada ti je muka, imaš se pravo nasmijati. U
sebi. Nas četiri smo i jedini u situaciji da razmišljamo, u pauzama
razgovaranja Muse, odbijanja njega od njegovih misli.
Sve je ovo sudbina. U momentu eksplozije bi
neprijatno što baš nas zadesi da nosimo, sada to izgleda kao poklon sudbine.
Dok se ovi naprijed bave onim što nas je zaustavilo, ostali budno motre da se
ne desi još gore, mi samo čekamo. Svako je čekanje teško, ali unutarnjim
osmijehom uvjeravam sebe kako je to sada i najbolje što nas je moglo zapasti.
Hoće li se to tačnim pokazati, ovisi od vijesti
koje dođu. Spreman sam odmah ustati, nastaviti s nošenjem sve dok me noge drže,
samo da nastavimo naprijed. Kada god mi misli pođu u nekom drugom smjeru,
okrenem se Musi i nešto ga priupitam. Zbog sebe, njemu je dosta lične muke.
Naše su oči odmarale, mozak i jezik smo
naizmjenično trzali, uši su nam te koje su sve vrijeme uključene. I koje
prekidoše sve drugo, ustavljajući nam i dah, u momentu kada registrovaše kako
čekana informacija žurnim koracima stiže.
Dževad je taj koji se vratio. Olakšanje je
najavio svojim glasnim, grubim približavanjem, ali tek poslije njegovih riječi i
odahnusmo:
- Poskočna mina, spojena s poteznom... Zelena žica,
ali poodavno postavljena, „jebo majku“ ni malo se ne razlikuje od ove trave, a
baš sam se i čudio da bi Ismet mogo na poteznu da naleti. Fala Bogu, dobro je,
malo mu je ruku okrznulo. Gore je prošo ovaj drugi, što je bio do njega, njega
je zakačilo po zadnjici. Ali, kako veli, moći će sam... Ono što smo pregledali,
ne bi se reklo da ih ima više, još je jedna bila, koju smo razoružali. A i
„jebi mu mater“, sad više nemamo izbora, naprijed moramo, pa šta nam Bog da.
Dževad je u pravu. Naprijed nam je, s vjerom u
Boga i sudbinu. Ako znamo da je rat, na ovo danas se ne možemo pretjerano ni
žaliti. Dvije mine, niko poginuo!
Musa će
preživjeti, ovaj nastavlja na svojim nogama, a Ismetu je već previjena ruka.
Kažu - spreman je za borbu, iako se svi nadamo kako je biti neće.
Ostalo, ništa se ne mijenja. I dalje je Ismet sa
svojima na sto metara ispred, mi se smjenjujemo po četvorica.
Jedino, nama same oči zvrljaju okolo, teren je
takav. Počinjemo zazirati od svake duže travke, svaka stabljika se čini podesna
za - za se privezati poteznu...
Počinje nas plašiti i noć. Prikrivaće nas od
četničkih pogleda, ali ko nam garantuje kako mina nema i na drugoj strani.
Zapravo, već sada ih zamišljamo svugdje. Ako četnici znaju za gaz, a znaju
sigurno, onda nam ni prijelaz preko Neretve nije siguran.
Musa je posebnog raspoloženja. Njemu se, valjda,
već desilo najgore što je moglo, ali je teret i što zna da je ovo što sada
radimo, isključivo zbog njega.
- Ostavite me negdje... sakrijte... pa se
vratite... – glasno koliko može šapće, čuju ga oni što ga nose, ali - ne
prenose dalje.
Ako uspijemo, to neće biti bez Muse. A uspjećemo,
dok je Ismet ispred. Siguran sam, nije on tek tako samo okrznut. Sudbina o
svemu vodi računa!
Pratimo ga, istina sve teže, sve sporije. I
slušamo iste odgovore, nemamo još mnogo do Neretve.
Možda i jeste tako, ali mi sve manje imamo snage
i za toliko. Još manje je reda u nošenju Muse, smjene su pojedinačne. Kako ko
zajadi. Srećom, još uvijek je dovoljno spremnih da priskoče.
A i Musa tek ponekad zajauče, kada posrne jedan
od onih što ga nose. Ali i on stisne zube, čim se taj pridigne.
Više i ne pitamo, Neretva i taj njen gaz nikako
ne mogu biti daleko...
Kako samo divno huči. Ljepše nego noćas. Zove
nas. Da nas spasi.
Skupljamo se uz njenu obalu. Nemamo puno vremena,
sad je najbolja za prijelaz. Ni puno dan, ni previše noć. Samo da Ismeta
poslušamo, snage će već biti!
Preko Neretve se nećemo moći smjenjivati. Zato
treba odmah odrediti četvoricu. Najjačih, i najvisočijih.
Ja nisam. Želja nije dovoljna.
Prvi je Nedžib. Tu su odmah Sajo i Šeks, još
kipte od snage, a visine su dovoljne. Traži se četvrti, koji će s Nedžibom
naprijed.
Ja ne mogu, a isto priznaje i Redžo. Mora biti od
njega viših, od mene jačih. Neko će se već javiti...
Leha. Svaka mu čast. Visinom je idealan, valjda
izdrži. Nije najjači, ali jeste trenutno. Siguran je u sebe, svoju volju,
odlučnost. Svega toga treba, i to je Ismet napomenuo. Širina gaza nigdje ne
prelazi više od par metara, kolona se ne smije prekidati, za nekoga bi moglo
biti kobno.
Naprijed su uvijek Ismet Pačariz i njegovi. Odmah
iza su sada ova četiri najhrabrija. A dalje, kako se ko usudi zagaziti. S tim
da dangubljenja nema, treba pratiti prethodnog, pokušavati stajati nogom na
isto mjesto. Još ako uspjednemo i puške sačuvati da se ne skvase...
Imamo sličnih iskustava, to ne bi trebao da bude
problem pred kojim ćemo se puno razmišljati.
Sačekaću da uđe njih još nekoliko, i krećem
odmah. Eko, Dževad Vejo, Fudo, Hamdo Kovač, Čop... Dosta, i nema bolje prilike
da krenem. Za Čopom, on je najniži.
Ismet je i to pripomenuo, posebno moramo računati
s dubinom. A kuda Čop prođe, ja ću bez ikakvih problema.
- Komšo, to ti ode!? – čujem Redža iza leđa.
- Šta ću, ovamo mi se ne ostaje!
- Ja ne smijem do zadnjeg – tonom koji je govorio
odavao je da se sada on sam sa sobom šali, nema kod njeg takvog straha, samo je
umor izraženiji.
- Ma, meni je ovo pjesma. Mene je bilo strah preko
onog mosta...
Nisam lagao, noćas je mene doista bilo strah. Još
više, što idoh ispred Čopa.
Čudno li je, kako sudbina brzo zamijeni uloge.
Sada nemam nikakvoga straha, a i ono malo nervoze odbijam tako što idem iza
Čopa!
Lagano čujem kako zagazuju i ostali, raspoznajem
različite osjećaje. Posljednji put se prisjećam mosta, jeze od čudne sile koja
me je htjela oboriti. Sada ne priznajem nikakvu silu, osjećam u sebi snagu koja
bi mogla koračati i površinom rijeke!?
Ubrzo - malo mijenjam opšte mišljenje, shvatam da
je za svakoga svaki novi korak novi uspjeh. Posebno za Čopa, imam osjećaj kako
on na prstima hoda kako ga Neretva na bi ugušila. Ponekad se zagrcne, da se i
ja sav stresem. Odvuče i mene Neretva ponekad ustranu, osjetim je i ja pod
grlom. Još bolje razumim Čopa, on se s njom i hrvati mora...
Stižem na mjesto gdje se mogu još i okrenuti.
Vidim još dvojicu-trojicu koji tek trebaju ući. A ja već u pola rijeke, eto mi
nove snage da lakše uspijem.
Iako, nije baš lahko, Neretva je prepuna skliskog
kamenja. Neka prednost i od ovako teških rančeva. Da su lakši, neko bi možda
već...
Ismet je prešao. A po ovima što nose Musu, vidim
da dubina konačno opada. Spreman sam da potrčim, čim mognem.
Nikada više vjere, samo da se svi skupimo. Dovde
smo uspjeli, odavde - moramo!
Za predah ćemo ko zna kad, upravo nam Ismet otkri
još nešto. Tu odmah je par kuća, trebalo bi da je bezbijedno, ali četničke
linije nisu daleko. Mine su sigurno čuli, pa moramo biti maksimalno oprezni.
Zadržaćemo se koliko da se napijemo vode, tek malo odmorimo, provjerimo da
možemo dalje. Do kose lijevo od Zabrđana, tu su te naše linije.
dubinu
Neretve treba poznavati
