u hamamu među
kadunama:
„Sagradiću kulu na
Brankovcu,
i na kuli sahat od
čelika!
Nek se čuje po cijelom
Mostaru,
kada kucne sahat od
čelika!
Još da nije te Velež
planine,
čulo bi se ravnom
Nevesinju,
čulo bi se Fazlagića
kuli,
čuo bi ga Ibro
Fazlagiću!
Po kucanju sata od
čelika,
on bi čuo kucaj srca
moga!“
Zabranjeno nam je da idemo dalje od dvorišta
škole. Tajna o putu treba ostati među nama. Sama činjenica da smo ovdje govori
o odabranom pravcu, a sami još i ne znamo kad tačno polazimo, iako mislim da ne
treba biti previše pametan pa skontati kako će to biti sutra večer, pa mi je
ovakva Admirova odluka nejasna. Ipak, do akšama izdržimo nekako, a tada će i
janjci na ražanj.
Do akšama ćemo odmarati, dosađivati se. I
izmišljati načine da nam nestrpljivost bude što neprimjetnija.
Neko je u školi našao i vagu. Bez puno nagovaranja,
svi smo stali u red. Avdo se prvi izvagao, a njegovih su devedeset kilograma, s
obzirom na niži rast, mnogima izgledali nestvarno. Da otkloni sumnje u tačnost
vage sljedeći je stao Musa, potvrdio je svojih devedest i tri.
Njih su dvojica ostali uz vagu, te naglas
očitavali.
Ono što mi je na kraju bilo interesantno, mislim
da niti jedna slična grupa, u prosjeku, ne teži više. Najlakši je Sova sa
svojih sedamdeset i pet kilograma, dok smo potom išli Mirso Komar i ja sa po
osamdeset i tri. Tako smo mi proglašeni „parcima“, što nam posta usputna
zabava.
Prisjetih se i samog polaska iz Ljute. Inače sam,
a kako se znalo da ću nositi prcovku, još u Lukama uspio da mađaricu ponovo
zamijenim za istočnonjemicu. Bilo je onih koji nisu puno vjerovali tim malim
puškicama. Razumio sam ih, ja bih puškomitraljez teško doteglio na Zelengoru, dok
je moja istočnonjemica u njihovim rukama izgledala haman kao pištolj.
Razliku je vaga pokazivala. A ono što je pokazala
nagna me da misli vratim ponovo na odabrani pravac:
- Ne znam, nije mi baš jasno da se neki prijaviše
za ovo a toliko im žao poginuti – najbliži mi je bio Bećo, te misli htjedoh
podijeliti s njim – zar ne bi bilo bolje da smo proučili bismilu, stisli zube,
izdržali šest sati straha... I eto te, sve brige prebrino. I ovuda, ako nas
primijete, kao da nas neće prvo upustiti.
- Znaš šta, sasvim se slažem, ja sam zbog toga i
glaso za Obalj – Bećov ton je, kao i uvijek, imao onaj jasni prizvuk iskrenosti
– ti ćeš me možda razumjeti, kako je meni bilo sinoć kada se tražilo da se
odustane. Ja sam najstariji, znam ja šta nas čeka, ne samo da se plašim da ću
ja izdržati, nego mi je i zbog vas, da vama ne budem teret. Osjećam da će mi
faliti malo snage za ovoliko dug put, ali još manje snage imah da odustanem!
Riješio sam izdržati, makar ruksak bacio, makar gladovo tamo.
Vjerovao sam mu. Ni ton u glasu, ni njegove oči
nisu lagale. A i usuđujem se reći da sam ga već dovoljno upoznao.
Par puta bijahosmo zajedno na Trebovoj, i u
Dragomilićima bi prilika da se družimo, posebno me dojmio kada idosmo prema
Trebeviću, sve smo nastavili i u Lukama, a iz Ljute smo stalno blizu jedan
drugom. Imamo dosta toga sličnog, bez obzira na one svima jasne razlike, koje
će se i večeras očitovati. On jeste hodža, ali nisam ni ja nevjernik. Ja se
radujem večerašnjoj rakiji koliko i janjadima, ali i Bećo cijeni one koji se u
alkoholu znaju ponašati.
Prije nego su janjad bila gotova obavili smo još
jedan bitan zadatak, podijeljeni smo u 4 grupe-odjeljenja. Samo na malo prije
je odustao i Salko, tako da će u jednom odjeljenju biti jedan manje. Međutim,
potrefilo sa da cio raspored bude logičan, odnosno da su se odjeljenja prosto
napravila sama.
Diverzanata je bilo taman šesnaest. Iako su u
njenom sastavu Admir i Ejub, jednu grupu predvodi Šeks. Ovo je meni zanimljivo
jer je poslije ostanka Ćuze, čuveni trio skroz razdvojen.
Drugu grupu diverzanata vodi Šefa. Neki je
gledaju nejednakoj prvoj, ja bježim od takvih poređenja. Zašto sumnjati u,
recimo Zunđu i Tahta, a vjerovati Cigli, Ciroliju ili Dževadu Muhoviću, bez
obzira što bih ja uvijek volio uz rame Šeksu.
Ja nisam diverzant, i moje je mjesto samo
određeno. U grupi sam iz Lučke čete. Komandir nam je Musa, što je opet došlo
samo od sebe. Ipak je on jedno vrijeme bio i komandant bataljona, pa je njegovo
opiranje bilo kratkotrajno. Iako i iskreno. Rekao nam je kako je naša grupa i
jedina - kojoj komandir nije ni potreban. Bio je u pravu, ljudima poput Beća,
Lehe, Hamda Kovača i Fuda Kovačevića je najlakše komandovati. Isto mogu i ja za
sebe reći, kao što će i Mirso Komar, odnosno Sova za sebe. Možda je naša
najveća prednost što smo uglavnom svi iz različitih sela, pa nikakvih
unutarnjih izdvajanja neće biti.
S druge strane su Ćurevci. Kao što me dio srca
vukao Šeksovoj, tako sam dijelom osjećao i zov Ekove grupe. Pad Zelengore i
Vučeva dočekah s njima. Dževad Vejo, Koja i Pohara su oni na koje je Eko sasvim
navikao, a tek sada sam sebi objašnjavam prisustvo Nijaza Humića i Asima
Nezira. Nije njihova hrabrost upitna, samo se malo baš ne uklapaju... Sem što
tek s njima i njih ima taman za to, najmanje odjeljenje.
Sentimentalnosti se ne mogu skroz precrtati, ali
to nije bila svrha pravljenja odjeljenja. Tamo ćemo neke zadatke dijeliti, pa
je dobro na to biti spreminiji. A i tokom puta će nam biti lakše ako uvijek
svaki budemo znali svoje mjesto.
To za večeras ne važi, sjeli smo kako se
potrefilo. Ali, kao i na svakom sijelu i mijenjali smo mjesta. Janjetina je
bila jednako pečena, bilo ju je sasvim dovoljno. Što se baš za rakiju i nije
moglo reći. Bar smo mi neki tako razmišljali, vidjelo nam se po facama - a kako
ju je nestajalo. A nestalo ju je prije jedanaest, kada nas je Admir skoro i
otjerao na spavanje.
Taman „načet“, što bi Redžo rekao, jedva nekako
zaspah. Zapravo, rekao bih da sam bio na pola puta do sna... Čuo sam da nas
Šeks budi, ne shvatao zbog čega.
Tek je par minuta bilo prošlo pola noći.
Ponovo smo sjedili za stolovima, a
najneraspoloženiji je bio Admir. Razlog za njegovo neraspoloženje je što svi
nismo nađeni u krevetima. Isto, baš kao i prisustvo Šemsa, odnosno Ismeta,
jasno potvrđiva kako nismo buđeni zbog - tamo nečijeg hira.
Admiru je trebalo samo par minuta da se izgalami
zbog neozbiljnosti nekoliko pojedinaca, tačnije Ekove uže grupe, uz šta je
istakao kako nećemo nikoga čekati, niti tražiti.
Poslije je
izvadio veliku smeđu kovertu. Bio sam dovoljno blizu i jasno sam vidio naznačen
današnji datum, odnosno da je treba „otvoriti tačno u ponoć“. S kovertom je
samo brzo, i ponosno prošetao ispred nas, pokazujući kako je pečat na njoj
čitav. I pored toga, većina nas će ostati u uvjerenju da je on, na neki način,
već upoznat sa sadržinom.
- Bosna i Hercegovina; Vrhovna Komanda; Odbrana
Republike; Naređenje, strogo pov, broj... – i bez obzira što čita kao da je i
sam nestrpljiv.
A čitao je i sasvim tiho. Ali sam, i pored toga,
imao utisak da bi ga čuo bilo ko da je sad negdje uz zid škole - toliko ga mi
još tiše slušasmo.
Naređenje nije bilo dugo. Ni jednog jedinog suvišnog
slova. A sadržaj jasan.
U širi rejon
Zelengore, na najveći slobodni prostor Fočanske opštine, uputiti grupu od
dvadeset boraca. Sa zadacima: Izviditi prostor, odnosno mogućnosti da se u
narednom periodu na taj prostor ubaci kompletna Fočanska brigada. A ukoliko
situacija dopusti, jedan dio te grupe upotrijebiti za rušenje mosta,
odnosno drugi na zarušavanje tunela na putnoj komunikaciji Gacko-Tjentište.
Naredba jasna, da ne može biti jasnija. Ono što nam sada nije
jasno, neće nikada ni biti!
Pošto je put već dug, imaćemo kad razmišljati,
nagađati.
I do otvaranja koverte se pričalo. Svašta.
Prvo o tome koji je most u pitanju. Jedni tvrde
da samo veliki, na Tari ima smisao, drugi se smiju pominjući kako je zarušavanje tunela
besmisleno, a rušenje velikog mosta nemoguće. Nekog manjeg bi bilo izvodivo,
ali i njegova popravka također. I opet se vraćaju tunelu, već smo ga dva puta
zarušavali...
Neki se pridružuju onima koji su odranije uvjereni
da je sve ovo samo iz Admirove glave, da je željan slave, zbog čega mnogi nisu
pošli, a pojedinci sumnjali.
Neki će još više da sumnjaju. Ja neću, ako ga je
i povukla želja za slavom, izabrao je težak put. S puno rizika, koji ćemo i mi
dijeliti s njim. Ne zbog njegove slave, onoga što ona nosi, već dobrovoljno!
Most na Tari! kako to samo jako zvuči. Ako ćemo
dijeliti rizik, neće ni slava biti samo njegova.
Spremamo se za pokret, pretvaram se kako sam
miran. Ne vidim na drugima nemir, ne nagađam pretvaraju li se oni. Zvuči jako,
pitam se koliko i logično i realno. Nema logike, koliko znam taj most je u
Crnoj Gori. Ako prihvatimo činjenicu da nas preko tog mosta već godinu
napadaju, dovoženjem ljudstva i tehnike, namakao bih logiku. Ostaje pitanje
realnosti.
Prve korake pravim još jednim vraćanjem nazad.
Sad i ja postajem uvjeren kako je Admir za ovo znao ranije. I da je bio u vezi
sa Šeksom. Tako, tek shvatam ulogu našeg pokušaja rušenja mostića na Bistrici.
Sam mostić nije imao vlastiti značaj, sem što je trebalo provjeriti neke od
nas.
Nije me strah da ćemo na Tari zakazati. Ne
vjerujem da nas neko upućuje, a da se prethodno nije sa stručnjacima dobro
raspitao za slabu tačku.
Ni eksploziv nam ne smije biti problem. Ne nosimo
ga sa sobom, ali ga je tamo jesenas ostalo sasvim dovoljno.
Most na Tari! Ako budem imao priliku birati, ne
interesuje me tunel. Cijelim ću putem sanjati kako leti u zrak.
Prije nego počnem sanjati, raspitujem se. Bećo je
od onih koji znaju kako taj most izgleda. On je siguran da se ne radi o tome
mostu. Za njega treba više i opreme, obezbjeđenja. Samo srce nije dovoljno.
Ne znam koji je u pitanju, ali ja sam siguran da
smo to kadri izvesti. Još samo da utvrdim i hoćemo li!?
Ako i ne izvedemo, bit će to zbog stavke u
naredbi koja pominje dopustivost situacije. Bitan je glavni dio zadatka.
