Doboš kuca Šamcu na
pijaci,
prodaju se šamačke
djevojke,
među njima Ismihana
mlada.
25 i 26. juni 1993.
Nju kupuju do tri
mušterije:
Dvije su joj dva
dilbera mlada
a treći je starac
Emin-aga.
Više daje starac
Emin-aga
neg što daju dva
dilbera mlada.
Zakukala lijepa
Ismihana,
dadoše je starcu
Emin-agi.
Kamionom smo ugodno stigli do na Bjelašncu. Da bi
se dalje truckali. I, dotruckali.
Do rejona Ljute. Čujem od drugih. Čujem i da ćemo
se ovdje zadržati neko vrijeme.
A odabrano selo je Polje. Nadam se i da nije bez
razloga. U okolini je još sela.
Narod mi se ne doima nikako dobronaklon spram
nama. Njihovi su pogledi sumnjičavi, puno više nego samo radoznali. Na njih
nismo smjeli, ali ni znali odgovarati. Jedino smo i mogli, skloniti se.
Tako se, nekako i dogovorismo. Umjesto da ovdje
noćimo podijelićemo se u grupe i grupice, te otići u neko od Tušilskih, od
Šemsa predloženih sela. Imena tih sela slabo da šta mogu reći, ali ja svojoj
grupici predložih da mi idemo u Žiliće. Znam zbog čega su mi zvučali
privlačnije nego Sinanovići, Ozimine ili Pervizi. Iz razloga što imam tetku
sličnog prezimena.
Dok se penjasmo našem zaselku tražim odgovor na
iskazanu nam neprijatnost u Polju. Čuli smo za nedavni napad na ovaj kraj, čuli
da ih ranije nije bilo mnogo. Poznato nam je, a i i vidmo da ova sela nisu
toliko velika koliko prostor koji pokrivaju, računam da su ovdašnji mještani
vrlo ponosni na svoje borce, koji još uvijek brane cijeli rejon, bez iskrenog
razmišljanja da su četnicima trenutno zanimljivija druga područja, na koja tek
napadaju žešćom silinom. Sem toga, nešto mi se doima i sasvim logčnim. Vidjeti
bataljon ili četu pristigle vojske, još bi i djelovalo ohrabrujuće, dok grupica
od tridesetak boraca nosi više sumnje nego ohrabrenja.
Ako smo Žiliće odabrali napamet, to ne važi i za
kuću u njima, mada ćemo domaćinima nastojati i to takvim predstaviti. Ulazeći u
samo selo, i pomalo se diveći njegovoj ljepoti, makar to dolazilo samo iz
razloga što tamo kamo idemo ništa slično nas ne čeka, ne mogosmo ne zapaziti
još ljepote u selu. Jednako prirodne, samo još privlačnije. U avliji smo vidjeli
tri djevojke, nimalo teško pretpostaviti i - sestre. Sve mlade, sve lijepe, kasnije
ćemo čuti i sve neudate. I sve, ovdje skoro slučajno zadešene. Otac im je
odavde, živjele su u Hrasnici, za Bajram su došle posjetiti deda.
Dedo je popravio sav dojam iz Polja, smatrao se
od Boga počašćenim što smo prvo zakucali na njegova vrata. Nije nam dao ni da
pitamo ima li mjesta za konak, jesmo li na smetnji...
Sigurno da nećemo žaliti što baš ovdje
noćijevamo, bez obzira što je premalo vremena da bilo šta više o djevojkama
saznamo. Prijatnost i brižnost domaćina i njegovih unuka vrijedni su dugog
pamćenja. Nismo htjeli lagati da smo umorni, a šta god da nas sutradan čeka
izdržaćemo. Bilo je ugodno sijeliti do iza ponoći. Poštovati gostoprimstvo
domaćina, uzvraćati muhabet, povremeno se krišom diviti djevojačkim ljepotama, koje one nisu mogle
skriti, a koliko se one diviše našoj hrabrosti, makar ni mi sami ne znali kamo
tačno idemo.
Neka bude da smo svjesno potaknuti da se
raštrkamo u sva četiri zaselka, neka bude da neko misli da zamećemo kao
tragove, nama bješe malo i žao što rano moradosmo ponovo biti svi na okupu. Na
dogovorenom mjestu, u Polju.
***
Žalismo još više, kad vidjesmo da nećemo odmah
dalje. Imamo još dva zadatka za ovdje obaviti. Onaj prvi je ljepši, rješavamo
se viška brašna i šećera. Ovdje ćemo za njih uzeti tri janjeta, i ne znam
koliko rakije. S tim ćemo sami sebi priuštiti poseban ispraćaj, tamo u
Bjelimićima.
Ovdje moramo obaviti ono drugo, podijeliti
ostalo.
Prvo mi u oči upada da na podjeli nismo svi.
Drugo će mi zasmetati kasnije, nikada nisam volio u tolikoj mjeri princip
dobrovoljnosti. U pitanju je bila roba koja nam svima jednako treba, a brzo
postaje jasno da nakon podjele rančevi nam neće svima biti jednako opterećeni.
Ja sam već imao početno zaduženje, najteži dio
prcovke. To je bilo dovoljno da i ne bih trebao razmišljati o još nečemu, ali
vidjevši kako podjela ide sve sporije, najprije se prihvatih jedne kutije
lijekova. Potom, malo prezirući i sam sebe uzeh i kilogram soli, nekako se
bojeći da bi mogao ostati neponešen...
Vrijeme koje je sporo i mučno prolazilo ubijao
sam, u glavi premjerajući naše rančeve ponaosob. Sabirao sam koliko je ko ponio
iz Kerleta Luku, koliko je ovdje već dodao.
Prvi mi je pred očima ranac Eka Džamalije. Znam
da on, nikad i ni u jednu akciju ne ide bez puno tromblona, i municije uopšte.
O hrani i opremi je umjereno vodio računa. Dalo mi se na jednoj pauzi podići
njegov ranac, težio je četrdesetak kilograma. On je jedan od onih kome niko
nema pravo zamjeriti što se na ovoj podjeli nije pojavio.
Sajo se pojavio. Njegov ranac je do danas bio
lakši od Ekovog, ali je s dijelom prcovke, litrom ulja, i s dosta sanitetskog
materijala premašio moj i došao s Ekovim u egal.
Znam i za ranac koji je vjerovatno najteži, ali
Hasiba Ožgovića Ciglu baš i ne žalim. Kad je spisak kompletiran, pa čak i čim
je pristupio diverzantima, nekako se pitah otkud se on odjednom promijenio. Sve
ranije vrijeme se uglavnom držao logistike, a sada... Pojasniše mi kako on ima
prošlost koja ga je sasvim preporučivala diverzantskim akcijama. Ako u tome ima
istine, to nešto je baš proradilo u njemu. Ne samo da je uz jurišnike, nego je
tik uz Admira. Jeste da ima i leđa, ali mi se nije sviđalo da je uz Admira stao
tako da uz svoje, nosi i skoro sve njegove stvari. Zato mu nisam zamjerao što
podjela prolazi i bez njega, ali ga nisam ni žalio!
Saja i Eka, hoću još više. Predzadnji kilogram
soli uze Sajo, dok se za zadnji pobrinu Admir. Jednostavno ga ugura na dno
jednog od odloženih rančeva. Prepoznao sam da je Ekov... ali, prepoznali su i
drugi. Otćutali oni, pa ni mene niko ne tegli za jezik. Ostaje mi se nadati da
će leđa spremna izdržati četrdeset, imati snage i za taj još jedan kilogram.
Za mene mi se čini, da je ne bih imao. Osim, da
su i meni krišom zavirivali u ranac.
Istina je i da, izuzev Admira, niko ne nosi ispod
tridesetak kilograma.
Do Bjelimića ćemo pješke, bez obzira što se još
malo moglo onim kamionom. Prilika je da odmah osjetimo rančeve, da se
priviknemo na njih, možda bude ovo i zadnja prilika da još neko odustane.
Ne znam hoće li biti takvih, ali sam brzo osjetio
da je privikavanje - „jebeno“! Rančevi su lijegali, skoro se pripijali uz nas.
Ramena, leđa, rebra, osjećali su svaki gram tereta.
Zaustavljanja su česta, i sve češća. Još nam se
ne žuri, mada se sve više pitamo da li je sve moralo baš ovako. Potajno htjesmo
vjerovati kako za našu ukupnu sumornost udjela ima i okolni pejzaž, koji se
uglavnom sastoji iz nepreglednih kamenjara.
Tako se obradovasmo kad nakon nekoliko sati
konačno ugledasmo ono o čemu smo se sve vrijeme međusobno raspitivali. Pejzaž
se počeo mijenjati, počinjemo osjećati blizinu Bjelimića. Iza svake kose
očekujemo ugledati prve krovove.
Šemso se trudi da nam olakša posljednje napore,
ne štedi glasne žice da neprestano veliča ljepote koje nam se ukazuju. Ono što
me je bunilo, postaje mi jasnije...
Tušila,
prilaz
