Pjevaj Maro, jagnje
moje malo;
pjevaj zlato, dok si
neudato!
20 - 24. juni 1993.
Pomanje ćeš, kad kod
mene dođeš,
na um će ti padat djevovanje.
Djevovanje, tvoje
carovanje;
Tad nijesi ni car ni
đevojka!
Mir se vraća u logor. Diverzanti, ili kako ih se
sada zove jurišnici, izolovani su, pa se većinu sve manje tiče šta i kako rade, pripremaju se. Mala smo im smetnja
nas desetak, koji smo na spisku a nismo s njima. Da se sve glasnije ne priča
kako je naš zadatak otići na Zelengoru i izvidjeti situaciju tamo, kako bi se
poslije i svi prebacili, bili bismo još izloženiji raznoraznim komentarima.
Spisak koji je načinjen, tek je istrpio nekoliko
izmjena. Edhem Hajdarević Dedo je želio ići, čuvši da bolničara nema, ali je
procjena kako njegove godine nisu za puta koji nas očekuje.
Još je brisan i Jasmin Kršo Buljan, isključivo
pritiskom njegove braće i rođaka. On je
jedan od desetoro djece Redža Krša, za kojeg se vežu mnoge predratne anegdote a
kojega je jednostavno predstaviti. Ne toliko teret godina, koliko nikad lahki
seoski život izvukli su priličan broj bora na njegovom licu, gdje opet niti
jedna nije ona koja će prekriti dobrotu kojom to lice od rođenja zrači. Jedan
je od nas koji živimo život koji nam je dat, a koji se, ma koliko često trpili
napore došle s njim, nikada na isti ne žalimo. Uz sve to, Redžo se neće
naljutiti ni kada se njegova dobrota ismijava. Ni na to što se njegov prirodno usporeniji
govor, prepričavajući dodatno sjecka.
Takvim ljudima je sudbinski da prožive mnogo
sitnih događaja koje drugi pamte. Vjerovatno i da postanu akteri nekih priča
koje nisu doživjeli, koje su izmišljene.
I da bih sudio nisam u mogućnosti, pa u dnevnik
upisujem neke od interesantnijih. Neka ostanu zabilježene, a istrpiće i moja
duša što prenosim kako sam čuo.
Jednom je tako, na pitanje jesu li sva djeca u
avliji njegova, odgovorio „Je-esu, što-o
pitaš, ho-oćeš da ti u-ufatim je-edno?“
Osim toga, kada mu je jedno dijete bilo bolesno,
pričalo se kako je rekao da mu je lakše praviti drugo, nego to liječiti.
Za dnevnika su dovoljne i te dvije predratne, uz posljednju,
sigurno istinitu, a koja će ga potpunije predstaviti nego opis bilo koga ko ga godinama
poznaje. Slučajno se desih dok je Šeks razgovorao s njim:
- Redžo, vidiš li šta ti sinovi rade – Šeks je s
njim došao popričati, a baš po nagovoru starijih mu sinova – sva četvorica se
prijavila. Hajde što idu Suljo, Ramo i Safet, ali - što Buljan!? Nego, de ti s
njim porazgovaraj, neka odustane.
- Što-o, šta-a mu fa-ali? Ne-ek ide i-i on!
Šeks je odmahnuo rukama, a svi što bijahosmo u
blizini glasno se nasmijasmo. Iza tog smijeha je bilo i ponosa i divljenja, ali
i punog razumijevanja. Šeks je pokušavao sam ubijediti Buljana, istim je poslom
Redža posjetio i Admir, ali je rješenje nađeno na sasvim drukčiji način. Redžo
nije, ali jesu se braća međuse dogovorila. Uz Buljana, odustao je i Suljo. Njih
će dvojica neki drugi put, biće još diverzantskih akcija.
Od novih, na spisku je jedini Salko Čorbo. Samo
je jedan dan podržavao neraspoloženje većine Trošnjana, poštovao što je
komandir tog voda. Njegova
želja za Zelengorom je jača od svih principa, a i svi znaju da se njega ne
vrijedi odvraćati.
***
Nestrpljenje je ono što postaja sve jače. Spisak
je konačno zaokružen, ukupno nas je trideset i tri. Neki će reći premalo, drugi
previše, ali što duže razmišljam sve mi se više čini kako nas je - taman. Samo
da čim prije krenemo.
Načini prekraćivanja vremena su različiti,
snalazi se kako ko umije. Jurišnici su svjesni da će se iz dana u dan priče o
njima ponovo aktivirati, pa su osmislili da predoče kako su izdvojeni da bi
lakše uvježbavali preživljavanje, pri čemu je jedini razlog što nismo i svi
tamo - smještajni kapacitet.
Jedne se prilike, dvojica od njih Zunđa Muamer i
Tahto Ahmet prošetaše Lukama, demonstrirajući nešto od „uvježbanog“. Pred
jednom ovećom grupom su povremeno iz džepova vadili pomalo sijena, i jeli ga.
Niko ne vjeruje da tamo doista tako
rade, ali i ako je asocijativno - nije im za pozavidjeti. Ako je i samo šala,
simpatična je.
- Koje ste vi štetočine – Remzija Čorbo je prvi
reagovao – ljeto nastalo, a vi trošite sijeno. Hajdete sad pasite, a sijeno
ostavite za zime.
Lahko se da pretpostaviti kako ono što nas na
Zelengori čeka nikako neće biti zabava i uživanje, ali i ne zamišljam da bi
moglo biti baš tako sumorno. Zato sam i predložio Salku da se i nas dvojica
pridružimo u tim preživljavačkim pripremama, bar onima koje su podnošljivije.
I mi smo dobili sljedovanja nekih neobičnih boca.
Izgledom su podsjećale na jogurt, a meni se najmanje dopadalo što je jedan od
sastojaka bio vrganj, zbog čega sam nekoliko dana i oklijevao s probanjem. Ni
dalje nisam vjerovao u njihovu moć koliko su kazivale priče, koje se odnekud
pojaviše, ali je sve izvjesnije da ćemo ih nositi na Zelengoru. A kada je već
tako, onda i jeste bolje što prije se početi privikavati na njihov, zasigurno
betan ukus.
Do polaska su nam na raspolaganju po dvije manje
i jedna veća boca. Manje odmjenjuju jedan obrok, a veće su dovoljne za cio dan.
Tako, bar pričaju.
Ono za šta priče nisu bile potrebne, to su
„normalne“ konzerve. Dobili smo i njih po nekoliko, ostali nisu trebali za njih
da znaju, a i sami smo žalili ovdje ih trošiti. Na Zelengori će dakako biti
potrebnije. A radije ćemo se, ako bi nam bilo teško nositi, osloboditi neke od
onih boca.
Doručak je bio uobičajeno tanak, ali ovoga puta i
poslije prilično mršave večere. Idealan dan da oprobamo one visokovitaminske i
visokoproteinske boce. Ispili smo ih, upravo kao jogurt. Iskapili. Deset minuta
je bilo dovoljno da ponovo osjetimo glad, još jaču.
Sasvim dovoljno i da samo jednim razmijenjenim
pogledom se razumijemo. Salko je iz ranca već vadio „slovenca“ - narezak od 400
grama.
- Vala, Učo, ja ću ga mahnuti. Čast kalorijama
kojih je ova boca puna, ali ja još uvijek puno više vjerujem u meso!
- Potpuno si u pravu. Baš nešto kontam, ako nam je
tamo suđeno da gladujemo, nije ovdje!
Zelengora,
Ploče
