„Moli Boga, lijepa
djevojko,
što se junak nisam
pridesio,
kad si jutros prošla
ispred dvora!
Ja ne bio sin u majke
svoje,
ako tebe ne bih
uhvatio,
i bijelo ti lice
obljubio.“ 4. juni 1993.
Odgovara lijepa
djevojka:
„Ja ne bila kći u
svoje majke,
kad te ne bih mlada
dočekala!
Otišla bih u goru
zelenu,
u gori bih ovca
postanula!“
„Ja bih mrki vuče
postanuo,
pa u gori ovcu
uhvatio!“
Nisam više mogao biti bezobrazan, nakon skoro
mjesec dana moradoh ponovo na Varize. A zapalo me - s bacačlijama. Putem sam
razmišljao o onome između Salka i Remzije, prihvatajući kako neke stvari jedino
sam život može izrežirati.
Varizi me dočekaše malo drukčijima nego ih zadnji
puta ostavih. Hem je nas sada gore više, hem su zemunice dorađene, posebno
rovovi. I tranšeji su iskopani.
I adeti su se izmijenili. Sad je ljepše biti
vani, na rovovima, nego unutar zemunica. A i noću su po dvojica uvijek tamo.
Kao šef donje grupe, bespogovorno sam se uklapao u sve novitete.
Tako sam posljednje jutro, pred smjenu, dozvolio
Seju Prazini i Muju Salčinu da ponovo oprobaju sreću u lovu. Inače je Sajo
vrijedan momak, a osim toga ga je Bog još obdario i prijatnim glasom. Sada kad
Tito nije tu, on je bio zadužen da povremeno otpjeva koju sevdalinku za moju
dušu.
Uz to, Sajo je bio jedan od rijetkih, poput i
mene, koji su se odlučili zadužiti, kako ih mi zvasmo, mađarske kalašnjikove.
Jesu malo teži od ruskih, ali ih druga, ručka naprijed - čini stabilnijima.
Kada već ne mogoh doći do moje istočnonjemice, ja se nisam puno dvoumio, a čudilo
me da ih većina izbjegava.
Po dogovoru, njih su se dvojica vratili pola sata
prije smjene. Bez ulova, ali taman na vrijeme da smjena bude izvršena prema
planu.
Kao i uvijek, povratak je veseliji od izlaska.
Kad je ovako lijepo vrijeme, uopšte nam se i ne žuri. Gotovo svaki proplanak
koristimo kako bi malo zastali, uživali u prirodi. U Lukama ionako nemamo
aktivnosti prije večere.
Na jednom se zaustavljanju baš pokrenu priča u
vezi razlika među kalašnjikovima. Ja sam odmah priupitao zbog čega se mađarice
toliko izbjegavaju.
Za odgovor se kompetentan nađe Fuad Fućo Kršo. On
je bio desetak dana na nekakvoj obuci u Trnovu, poslije čega je u našem
bataljonu i postavljen na dužnost oružara, pa se može reći kako je na položaj
izlazio onako, iz dosade, mladalačkih zanosa, patriotski, jednostavno zato što
je mislio da treba..
Po njemu su ove mađarice vrlo sklone zakivanju,
odnosno zahtijevaju puno više brige i pažnje, nego ostali kalašnjikovi. Kako ja
nisam bio poznat kao neko ko baš previše glanca i lacka svoje oružje, to sam
tražio preciznija, stručnija pojašnjenja.
- Evo, lahko ću ti to objasniti – a Fućo je bio
poznat kao neko kome ništa nije bilo mrsko, teško uraditi – samo mi daj tu
svoju pušku.
- Ne branim – odmah mu je pružih.
- Je li, možda, metak u cijevi?
- Nikad! – samouvjereno, i uz lagani smiješak
pokazah i svu ozbiljnost.
- Ozbiljno pitam. Ako si siguran, da ne provjeravam
džaba!
- Ama, sto-posto. Slobodno je u mene okreni! Nego,
da i ja tebe nešto usput naučim, da ti jednu pametnu dam. Nikada ne nosi pušku, s metkom u cijevi! Ovako, zamisli da si u koloni, grupi, idete nepoznatim terenom,
nalijećete na zasjedu... Sad, kontaj šta ćeš raditi ako znaš da ti je metak u
cijevi, a šta ako znaš da nije. Logično, po inerciji ćeš, ako je napunjena, da
odmah otvoriš vatru. Šanse da te četnici pokose - ogromne. U drugoj varijanti,
ako znaš da puška nije napunjena, i tvoja će podsvjest sasvim drukčije da
reaguje. Prije nego bilo šta drugo uradiš, bacićeš se na zemlju. Tek onda ćeš
uzeti da otkočiš pušku, ubaciš metak, a to vjeruj nije toliko dugo koliko misle
oni koji nose pušku napunjenu. U svakom slučaju, ovako su ti šanse da preživiš
znatno veće.
- Znam ja to. Ali, rekoh, da nisi slučajno...
- Ama, ni slučajno!
- Da ja, ipak provjerim?
- Ama, kad ti ja kažem, okreni je meni u glavu,
nanišani i slobodno povuci obarač. Tako ćeš je najbrže provjeriti. Jedino, ako
nisi ti mađioničar, pa da si je ti napunio!?
- Ja je, Boga mi, nisam ni diro.
- E, onda, slobodno mi gađaj čelenku. Čuo sam i ja
onu, iz bivše JNA, da prazna puška jednom godišnje puca. Ali, ja ti jamčim, ovo
nije taj put!
Bio sam sve samouvjereniji, čak sam se
poluukočio, spremno dočekujući kako Fućo okreće pušku ka meni. Nisam treptao,
ali zato njega poče neki lagani znoj da probija.
- Šta se pravite ludi – tišinu pekinu glas Fehima
Gliba – zar je toliko teško provjeriti.
Ove njegove riječi dođoše kao olakšanje Fuću.
Naglo obori pušku zemlji, otkoči je, izvuče osigurač.
Mene, sad obli hladan znoj. Jednako kao i Fuća,
Gliba i sve druge koji su ovo pomnije pratili.
Brzo svi postasmo svjeni onoga što se nije
dogodilo. Nekoliko sekundi nam trebaše da se povratimo od šoka.
Ja to i neću sasvim uspjeti sve dok se ne
dosjetim kako se moglo desiti da se u ovoj pušci, ipak našao metak u cijevi.
Vrtio sam glavom, ali prije nego se sav dam da to otkrijem, zatražio sam da
Fućo da ono objašnjenje.
On je to učinio s nekoliko riječi, ali mi se čini
kako ga gotovo niko nije ni čuo, samim tim ni razumio. Osim toga, i njemu se
žurilo da mi čim prije vrati pušku.
I dok je Glibo, s pravom, bio najglasniji u osuđivanju
moje tvrdoglavosti, ja sam svoj prvi komentar podijelio upravo s Fućom:
- Valahi, Fućo, da kojim čudom ti bi na mom, a ja
na tvom mjestu, ti bi sad bio allarahmetile.
***
Muklo je kolona nastavila. Osjećao sam da sam u mislima
svih. Znao sam i da sam tu jedini krivac, da je Fućo zahvaljivao Bogu i Glibu, više
nego ja, koji sam uporno krivca tražio u nekome drugom.
Da su posljedice bile kakve su mogle biti, uzroci
bi bili nevažni. Ovako sam, nakon šutnje i mučenja skoro do samog ulaza u
Kerleta Luke, tu konačno uzdahnuo duboko, kao da ću krivicu doista prebaciti na
nekoga drugog.
Tu mi mahinalno pogled ode ka broju na mojoj
pušci. Po drugi me put obli hladan znoj, hladniji nego prethodni.
Odmah se žurno približih Saju Prazini:
- Sajo, drug put kad budeš išo u lov, ili se vraćo
iz njega, nemoj slučajno da bi zamijenio puške!
Sajo mi mirno, uz osmijeh, vrati moju pušku uzevši
svoju. Na tome se to i završi, niko drugi ovome ne dava značaj koji bi mene ikoliko
pravdao.
kalašnjikovi
s ručkom naprijed, bili su rijetki u Armiji BiH
