Dvije su se zvijezde
zavadile,
Preodnica i Danica zvijezda.
Preodnica Danici
govori:
„O, Danice, jadna
ležakinjo!
Ti preleža s večer do
zorice,
ja prijeđoh zemlju i
gradove.
I ja odoh na
Hercegovinu,
a pred dvore
Hercega-Stjepana.
kraj maja 1993.
Ali Stjepan veselje
provodi,
sina ženi a udaje
kćerku,
pa je babo kćerku
sjetovao:
Kada budeš niz polje
široko,
pusti konju čohu do
koljena,
od koljena – kite do
kopita.
Gledaće te malo i
veliko...
Lehini brčići su iz dana u dan rasli. Vens-Ovenov
plan je na Palama odbijen, iako su oko nas događaji nastavili biti kao da
primirje traje.
Na drugim ratištima i nije tako, čak je s
ustašama žešće nego ikad. Prema tome se ravna i diskusija u logoru. Optimisti
još vjeruju, pretpostavljaju kako četnici hoće da pokažu kako trebaju dobiti
više nego im mir nudi, dok se ustaše po običaju žele usputno okoristiti.
Vijesti s radija, koje javljaju kako ni jednima ni drugima ne uspijeva u
nakanama, navode te optimiste da žive u nadi kako će ubrzo ići nova mirovna
konferencija, sa žešćim pritiscima, i sa shvatanjem ovih kako niko ne može
dobiti koliko želi...
Dok je stanje oko nas ovakvo, sami se snalazimo
za događaje koji će nam popuniti mjesta u sjećanju. Proizvodimo interesantne
dogodovštine, koje ćemo zvati anegdotama samo zato što u njima rata i ne bi
previše. Ne prođe niti jedan dan a da se sutradan nešto iz njega cijelim
logorom ne prepričava, a nadalje će svako uglavnom pamtiti one u kojima sam
sudjelova.
Zuhdija je tražio svakome u bataljonu mjesto na
kojem će najviše doprinijeti. Slušao je savjete drugih, što će mu se od mnogih
i zamjerati, što ga kasnije možda može nekako i koštati, jer to neki i
zloupotrijebljavaju.
Sutko je bio uporan da se ja vratim među
bacačlije, opet očekuje neke osamdesetdvojke, Zuhdija je odmah pisao naredbu.
Meni se od Trošnjana nije išlo, ali sve manje i na Varize.
U Lukama je vrijeme sada jako lijepo, obuka brzo
prođe pa ostane vremena za igrati fudbala. Toga na Varizima nije bilo, pa kada
dođe vrijeme da Trošnjani idu na smjenu, objasnih im kako se naredbe trebaju
poštovati bez obzira sviđale nam se ili ne.
Ali, ne odoh ni s bacačlijama njih smijeniti,
tamo sam objasnio kako je meni važnije ono što sam sam u srcu odlučio - od ma
kakve naredbe. Isto sam ponovio i kroz tri dana, tako da je Huso Alibašić,
samozadužen za statistiku bataljona, jedva dočekao da me upozori:
- Mogo bi se ti, Učo, već jednom odlučiti!?
Huso je bio sasvim u pravu, ali se ni ja ne
stidjeh puno više od onih što položaj izbjegavaše na neke druge načine. Čak sam
se pravdao i „objašnjenjem“ kako je u logoru puno zanimljivije nego na
položaju, te da sam tu i potrebniji, kako bih sve to i ubilježio u dnevnik.
Pri tome ne mogoh nijekati Husovu memoriju, bez
obzira što ga nedavno, uz pomoć Murata Pejkovića, prevarih za onih par kutija
cigareta. Ne pominje to Huso, ne vidi se ali vjerujem da u njegovoj glavi kod
tog događaja još uvijek stoji veliki upitnik.
Ne prigovara mi ni ovo glasno, zna on da je
Zuhdija svjestan moga vrdanja. Zna i razloge zbog kojih i Zuhdija šuti.
Svaka je nogometna utakmica donosila nešto novo,
ali u mom će sjećanju ostati jedna. Zapravo, njen uobičajeni produžetak.
Inače su se ekipe mijenjale, jedino su se oba
golmana znala. S jedne je strane uvijek bio Zuhdija, a s druge ja. Nas dvojica
smo to i gledali tako, kao da igraju moji i njegovi. Bio sam zadovoljan svaki
put kada bi moji pobijedili, s obzirom da sam odmah dočuo kako je Zuhdija,
prije nego će se zaposliti u bivšoj JNA, dugo aktivno trenirao nogomet. Moje
takvo iskustvo je znatno bljeđe, svega sam šest mjeseci proveo u FK Kolini.
I iz tog perioda sam rado prepričavao dvije
anegdote. Prilika da debitujem, i to kao
lijevo krilo a ne golman, propala mi je jer nam prijevoznik nije na vrijeme
obezbijedio autobus, tako da nismo ni otputovali na Dobrun. Debitovao bih jer
nas je i bilo došlo svega dvanaest, od čega - sva tri golmana. Kako je Džomba
bio prvi golman, ja sam zadužio dres s brojem jedanaest. Radost malog djeteta
pokvario je neobzirni prijevoznik.
Drugu priliku za debijem sam imao nešto ranije,
dok još nisam ni bio registrovan. U
gradskom derbiju protiv Miljevskog Rudara, sjedio sam na klupi kao rezervni
golman, na tuđe ime. Rano smo primili tri gola, pa sam se zagrijavao punih
osamdeset minuta. U međuvremenu smo i mi postigli dva, pa me trener nije
uvodio. Malo razočaran i zbog toga, a više činjenicom kako je sudija kraj
odsvirao skoro pet minuta prije vremena, pritrčao sam i prigovorio mu. Ja još
nisam znao da se karton može dobiti i nakon završetka meča, a kada mi ga je
sudija pokazao, tek mi bi žao što ne bijah registrovan. Poslije ovo
prepričavah ne kao propuštenu šansu da debitujem, već kao ispuštenu jedinstvenu
šansu da uđem u Riplijevo Vjerovali ili ne. Da
mi je registracija stigla na vrijeme, bio bih jedini igrač na svijetu koji nije
odigrao niti jednu jedinu utakmicu, a jeste zaradio žuti karton.
Nečim sličnim se mogu „podičiti“ i iz druženja sa
Zuhdijom. Neosporno je da je njegovo iskustvo bilo iznad moje mladosti, tačnije
je u prednosti bio utoliko što su meni falile prve godine treniranja, kada se
golmani uče padati. Još su mu penali bili specijalnost, pa je volio poslije
utakmice ostati i odigrati „penala“ sa mnom. Nije vrijedno pamćenja koliko je
bio uspješniji od mene, kao jedna naša igra koja je riješena tek u dvadeset i
šestoj seriji. Ni to ne bi bilo neobično, da do tada rezultat nije bio 0:0. Tek
je on postigao jedan jedini gol, a pošto smo prethodno zajedno promašili
pedeset i jedan penal. Svi su imali pravo reći kako smo loše šutali, ali i mi -
da smo odlično branili.
Inače je nogomet bio zabranjen u čizmama. Tek
rijetki su sa sobom donijeli patike, dok smo se mi ostali snalazili za debele
čarape. Ja sam ih samo iz Visokog donio sedam-osam pari, pa sam ih derao
nemarno. Ponekad mi se činilo kako neki iz publike, poput Safeta Madeška,
uzdahnu svaki put kada bih se pojavio u novima.
Koliko su vunene čarape značile znamo s
Trebevića, koji ih imadoše, još više koji nemasmo. Neke su imale posebne
vrijednosti, poput onih što iz Turske stizaše. Ne upratih je li Dževad uspio
stići na Grepku one koje je njegova majka plela, s porukom za njega. Sada se
više priča o ovima koje sa zadnjom pošiljkom stigoše u naš bataljon, u jednima
bi poruka Selime Barlov. Dupli uzdah, s nama u jedinici više nije nijedan za
koje je ona pitala.
S Dževadom sam imao poseban gušt šaliti se.
Remzija i ja smo, za vrijeme zajedničkog boravka u Tarčinu, od Sulejmana Pekasa
čuli zanimljivu priču po kojoj Dževadovi i nisu pravi Ćerimagići. Po toj su
priči iz Lastve došli kao Korijenići, tek u Trošnju uzevši naše prezime. Nismo
puno vjerovali u njenu istinitost, više nam je vuklo kao paralela o tri različita porijekla Barlova, sem „pravih“
navodno su jedni Memići, drugi Balahe, odnosno što i u Pekasima bi „nepravih“ a
koji se nekad prezivaše Išćije. Prisjetćao sam se i da je neko navratio malog
Elvina da Sulja rahmetli zove Ičagom, bilo je jasno da je to ovoga ljutilo,
ipak se s djetetom sporazumio tako što su se dogovorili da po heftu budu jedan,
pa drugi - Ičage. Kakav je taj Ičaga bio nikada nećemo saznati, a sve i da je
bio Korijenić nije nam se činilo nekih valjanih razloga da ovi mijenjaju u
Ćerimagić, svejedno nam se cijela priča vrlo dopala, posebno takvo to ranije
prezime. Za razliku od Mema koji je sve shvatio samo kao šalu, Dževad se
spremno pubunio. Time je sam doprinio da iz kratkotrajne šale, sve prijeđe u
dugoročnije zaboravljanje njegovog imena, čak su i neki diverzanti, vidjevši
koliko ga to nervira, sve češće Korijenić koristili kao njegov nadimak.
Ja sam od ranije na tome da se kod sličnih
situacija ne treba buniti, jer ovako duže potraje.
Sve vremenom prođe, tako će i to. A i druge šale
koje jedan drugom spremasmo, ma koliko se činile i neprimjerenim.
Ja se uvijek samo nasmijem kada od nekog čujem da
će mu djeca ići u školu koja će nositi moje ime. Uz spremnost da na svaku šlu
uzvratim kada god mi se ukaže kakva prilika.
Kada su stigle prve kompletne maskirne uniforme,
bilo ih je jedva za sve diverzante i nekoliko članova Komande. Htjeli ne
htjeli, izgledalo je kako se diverzanti u njima šepure. Neću priznati da me je
to nerviralo, ali je malo ljubomore moralo biti. Bez mogućnosti da bilo šta
promijenim, jedne prilike dosadno i upadljivo zagledah jaknu na Dževadu.
- Šta je toliko zagledaš – Dževad brzo reče ono što
sam i čekao – zar ne vidiš odoka da ti je golema!
- Rođak, baš to i gledam. Nije golema, nego taman.
Mislim, kad uračunam da ću je kratiti, da bih zakrpio dvije-tri rupe koje će
ostati.
Sem Dževada, posebna mi je inspiracija bio Fadil
Barlov. Jednog izuzetno lijepog i sunčanog majskog dana, umjesto uobičajene
obuke Zuhdija je predvidio usiljeni marš na obližnju čuku. Nije to ono što me
iznenadilo, jedan sam od onih koji je prihvatao kako će nam to samo prijati,
previše smo se i uležali. Mene je iznenadila jedna stavka u naredbi koju je
Zuhdija napisao, a Niina pred strojem pročitala.
Razmišljajući o tome, a u vikendici dok se
spremasmo za marš, opet se upadno pretvarah da nešto računam.
- Šta li to ti, sad računaš? – nije ko sam
očekivao, ali je bilo važno da neko upita.
- Čuo si Zuhdiju, pročita zadatak, a onda kao prema
nekim biva pravilima, na kraju iznese i „planirane gubitke“. Jeste da nema
smisla, ali ako u naredbi stoji „deset posto“, moramo računati s tim. Nas je
sada ovdje petnaest, a deset posto je najmanje jedan. Tako sam sračunao, a
pogledo sam i datume rođenja, uzdam se da je najpoštenije da bude „Bože, po
redu“.
Par sekundi su ostali zastali, prebirajući u sebi
ko je među nama najstariji. Fadil je bio posebno osjetljiv na crni humor,
iskreno mu je usna zadrhtala.
Nešto manje je bio osjetljiv na vedrije dosjetke.
Sa jedne od smjena na Varizima, a koju sam ja preskočio, došla je priča o tome
kako se Ferid uspio našaliti s njim. Ferid nije nikada pušio, a mada ni Fadil
nije bio strastveni pušač, prvi se ponudio da mu za cigaretu opere noge. Istina
je da je Fadil sve shvatio samo kao šalu o kojoj će se pričati do kraja smjene.
Nije mogao znati da će nastavak biti u Lukama,
kada će svi redom od mene tražiti da „to gore“ obavezno unesem u dnevnik.
Uzalud se pravdao, pojašnjavao da to i nije bilo klasično pranje, više pomaganje
jaranu koji se prethodno neoprezno na straži povrijedio, uzalud je bilo i moje navijanje
da to nisam lično vidio, prvi je Nail podsjetio kako sam ranije zabilježio kao sumnjivu
njegovu bolest, te još i to da je sam Fadil najgrlatiji da treba bilježiti sve
što se oko nas dešava.
Neku noć se Fadil želio revanširati Feridu, koji
je prihvatio da sad on Fadilu opere noge za konzervu. Međutim, kada me je Fadil
požurivao da i to bude zabilježeno, samo sam mu rekao kako vic nikada nije smiješan
kada se ispriča dva puta.
Ipak, za ovo vremena najljepšom ostaje anegdota s
Remzijom i Salkom. Prije svega, što je nastala kao nevjerojatna koincidencija,
ili ipak, kao dokaz kako se ništa ne događa slučajno.
Kerleta Luke noću osvjetljujemo agregatom, pri
čemu se nafte sipa koliko može izdržati otprilike do pola jedanaest navečer.
Povremeno su, te zadnje sate Remzija i Salko koristili za odmjeravanje u šahu.
Bilo je negdje oko deset i dvadeset, i zadnja
partija za tu noć. Bila je zanimljiva završnica, pa sam bio među onima koji su
se stigli približiti kako bi je ispratili. Radilo se o pješačkoj završnici,
obojica su ostali s po jednim pješakom. Moj letimični pogled je pokazivao kako
će Remzijin, za potez prije izaći. U trenutku mi se učini da je Salko svog
pješaka gurnuo dva polja.
Kao u filmovima, u tom momentu se agregat ugasio!
Dok je nađena ćuća, kako zvasmo fildžan u kojem
nam gori fitilj umočen u jestivo ulje umjesto u gas, osta sporno da li je
Salkov pješak trebao biti već na sedmom, ili tek na šestom redu. Sve ostalo je
bilo jasno, na sedmom - on dobija, na šestom - Remzija.
Sljedeće se odigralo kako je jedino i moglo. Niti
jedan nisu željeli priznati da je onaj drugi u pravu. Mi koji smo htjeli biti
pošteni, ne stigosmo biti dovoljno brzi. Ferid je, iako se sam ponajmanje od
svih nas u šah razumio, predvodio one kojima je ovo bilo s druge strane
zanimljivo, te se pojavi i grupa onih koji podržavaše Salka. Rasprava posta
zanimljivija od same partije, sve je izvjesnije kako jedna ćuća neće biti
dovoljna.
Otišlo je do iza ponoći, i dotle da se više nije
znalo ni ko je na čijoj strani, a kamoli ko je bio u pravu.
