Kad ćeš, Aljo, u Sarajvo?
Hej, Aljo,
moje mi zlato,
Hej, Aljo,
Alija?
Šta ćeš meni donijeti?
Hej, Aljo,
moje mi zlato,
Hej, Aljo,
Alija?“
kraj aprila 1993.
„Donijet ću ti zlatan prsten!
Hej, Hajro,
moje mi zlato,
Hej, Hajro, Hajrija!
Zlatan prsten i minđuše!
Hej, Hajro,
moje mi zlato,
Hej, Hajro, Hajrija!“
Upisali smo veliki plus Zuhdiji, pa ga još i
podebljali s obzirom da za onih desetak momaka i nije bilo posebne obuke.
Nastavljaju raditi što i dosad, što i svi mi, samo će im, kada tome dođe
vrijeme, biti upisano da su i, zvanično odslužili vojni rok.
Još jedan način je smislio Zuhdija, kako da nastavi
pridobijati neophodno povjerenje. Izašao je iz Sarajeva, uvidio jednu, s jedne
strane vrlo bitnu razliku. Tamo je vojska dobijala cigarete. A to sljeduje sve
jedinice Korpusa. Zapravo je jedini problem kako ih doturiti. I sam je prešao
pistu, put jeste opasan, međutim vidio je kako među nama ima spretnih, vještih,
hrabrih.
Volje nam najmanje nedostaje. Vidio je to Zuhdija
brzo, ima nešto što je naučio izvan grada. Tamo su kutija cigareta, ili kesa
duhana vrijedne i cijenjene. Kao ovdje jedna cigareta, ili samo dva-tri dima.
Znao je on, čuo za to, tek se uvjerio. Ponio je sa
sobom i cigareta i duhana, nije trebao razmišljati hoće li i u kojoj mjeri
dijeliti s nama. Brže se navikava na nas, nego pesimisti pretpostavljaše.
A i kako ne bi. Od kada stigosmo sa Trebove i
Vučeva, i dok nas se priprema za pokušaj deblokade Sarajeva, duhana se nekako
nalazilo i za nas. Mudrost, ili inat koji pokazasmo na Igmanu, ili nešto treće,
vrati nas unazad. Ta sljedovanja se više i ne pominju, iako svakodnevno
svjedočimo kako bi trebala.
Prođe pokraj našeg logora neko te neko, s Grepka
ili na Grebak, negdje prije ili poslije logora ispuši ciagretu, baci opušak.
Sem Zuhdije, još je par onih koji imaju nešto zaliha, koje nastoje razvlačiti,
pa i ti noću izšetaju, ispuše cigaretu, da ne gleda previše nas. Previše je
nas, njihovih zaliha premalo da bi ih sasvim dijelili.
Mi se zadovoljavamo nađenim ćikovima. Od
Grepčana, ili naših, svejedno. Skupi se par tih ćikova, smota se nova cigara. I
ona se podijeli s onim ko to jutro nije imao sreće.
Među ćikovima ima razlike, neki izmame širok
osmijeh, neki se tužno bace nazad, koji su ispušeni do filtera.
Među njima
ima razlike, među nama nema. I rijetki nepušač shvata ove, i patnju i ćeif.
Kako jednome od njih oči i usne zadrhtaše gledajući i Derva Rahmana među nama
koji smo uranili u potrazi za ćikovima. Bivši direktor, i vječiti dobričina,
nije to zaslužio.
Nije niko od nas. Zbog toga je Zuhdijin prijedlog
prihvaćen s tolikim oduševljenjem. Rizik koji ovaj zadatak nosi ostaje u
ispražnjenim ćikovima.
Svaki zadatak hoće rizika, a pobjede s rizikom su
slađe.
Za prenijeti jedno polumjesečno sljedovanje su
dovoljna i dvojica dobrovoljaca. Ni sva prijavljivanja nisu bila gotova, odabrani
su Alija Muhović i Jasmin Mrki Ožegović.
Dok su oni bili na prvom zadatku, uz nestrpljenje
ostali smo se i dalje prijavljivali.
Najvažnije je da su njih dvojica uspjeli, odnosno
da smo blizu rješenja tog trenutno najvažnijeg problema.
Njihova priča o iskustvima s pistom nisu bila
drukčija od onih koje smo već slušali, obavezno je pokušati dva-tri puta.
Četnici pucaju, pa je jako teško pretrčati prve metre. Međutim, kada se stigne
do sredine piste, kada nastupe unproforski transporteri, najvažnije je, a kada
unproforci primijete - potrčati u suprotnom smjeru. U tom te slučaju ne vrate,
nego prevezu u smjeru u kojem si pošao.
Kako god nama sve ne izgledalo previše mudro,
teško i opasno, i kako god bilo puno nas koji željesmo i to iskustvo oprobati,
Zuhdija se složio s onim prijedlozima koji su podržavali da tim koji dobija ne
treba mijenjati. A to je ono s čime su se složili i Jasmin i Aljo. Tako da su
njih dvojica dobili stalan zadatak, snabdijevati nas cigaretama preko piste.
I sami su jedva dočekali drugi odlazak. Ispratili
smo ih lakše nego prvi put.
***
Ono što se dogodlo, saznajemo treći dan. A dosta
toga nam je bilo jasno kada smo dočekali samog Alja. I prvi put su dobro
opisali koliko je samo prelazak piste opasan zadatak, ali su tada zaboravili
napomenuti kako je u svemu, ipak, najvažnije imati dosta sreće. Tada su je
imali, ovaj je put izostala. Tačnije, Jasminov dio.
Bilo je to u povratku, zatovareni s po dva paketa
cigareta, već znajući napamet pravac, odabrali su dio noći bez imalo mjeseca.
Trčali su na cik-cak, kao i uobičajeno što je, ali su i četnici, po svome
običaju mitraljirali utomah. Jedan rafal je dokačio Jasmina.
Unproforci su ga pokupili, vratili u grad. Aljo
je uspio, prenio je svoja dva paketa. U Butmiru je sačekao vijesti o Jasminu.
Strahovao je za najgore, mada ni ono što je javljeno nije nikako dobro. Noga mu
neće biti spašena, moraće mu je odsijeći ispod koljena.
Tužno je da i na ovaj način gubimo borce. Tužno,
da je odmah donešena odluka kako će se, ipak, do organizovanog snabdijevanja
čekati dok bude završen tunel koji se kopa ispod piste. Tunel, ono o čemu se
šaputalo i u Zenici i Visokom, ono što još niko od nas ne zna kako će
izgledati, ali čemu se svakako svi radujemo. Posebno, mi koji i u Sarajevu
imamo rodbine.
Sama njegova izgradnja nam je dodatno otvorila
oči, Međunarodna zajednica se oglušuje o nas Bošnjake. Malo je onih što još
vjeruju u njihovu neutralnost, više koji se nadaju da će tunel što prije
proraditi.
Uželio sam se brata rođenog. Čuo sam da je već
tri puta ranjen, da je opet na liniji. Radi njega se radujem tunelu, radi njega
sam želio i preko piste. Piste, koja će, bojim se, ostati moj san. Bilo bi mi
žao poginuti a brata ne vidjeti. Priča Aljo o tunelu, čuo je da se neće
zabaviti. Priča Aljo, ali ja baš nisam siguran. Opet me je strah Međunarodne
zajednice, strah me je da ga ne zabrane, ili odobre samo za civile, i humanitarnu
pomoć. Pista je, meni bila izvjesnija. Vjerovao sam u svoju brzinu, u svoju
sreću. Vjerovao...
Što se Jasminu dogodilo, moglo je i može bilo
kome od nas. Da se može mi bismo vratili vrijeme nazad, odustali od zadatka
odmah, ostali na ćikovima. Isto tako, siguran sam kako bi Mrki i Aljo prvi bili
protiv, odnosno da bi Aljo sutra ponovo bio dobrovoljac.
Zuhdija neće više da rizikuje. Skoro četiri
mjeseca je na čelu bataljona, ovo je prvi teže ranjeni borac.
Ostajemo da ponovo sanjamo cigarete. I, ko koga ima
u Sarajevu. Noć poslije Aljova povratka, sanjao sam baš to. Sedam puta sam
potrčavao iz Butmira, ganjao se s unproforcima, dok me lično nisu prevezli. A
sa mnom je bio Jasmin! Nije bilo lahko, ali sam uspio vidjeti brata. U snu.
Ne znam šta mi san predskazuje, ali vjerujem da
će mi se ispuniti. Ako sam pistu sanjao, tunel bi trebao postati java.
do
izgradnje tunela, prijelaz preko piste odnio je mnoge žrtve
