Kiša ide, trava raste,
zlatna godina!
Imam momka crna oka,
baš mi dodija!
Da ga hoće u soldate,
baš bih voljela!
Stiže knjiga, uzeše
ga, ostah žalosna!
pred kraj aprila 1993.
Ostade mi fesić-kita,
ja mu kitila!
Ostade mi
sat i lanac, ja mu kupila!
Ode dragi Banja Luci,
jonluk noseći!
I ponese zlatnu burmu,
na lijevoj ruci!
Vrbas-vodo, čuvaj
dragog, kad po tebi plije!
Od Omera, na svijetu,
niko ljepši nije!
Četnici su povratili najveći dio izugbljenih
linija, ali smo na vrijeme izvukli osvojena sredstva. Dio je, bez obzira što u
svemu nismo najdirektnije sudjelovali, dodijeljen i nama.
Posebno se inžinjerci radovaše, jer su mrudovi -
protivpješadijske mine usmjerenog djejstva, ono što će dodatno ojačati našu
liniju na Varizima. Prije njihovog postavljanja, iskorišteno je da se održi i
koji čas obuke.
Čvrsto riješen da konačno nešto i iz ovoga
naučim, vrlo se iznanadih da se postavljaju suprotno mojim očekivanja.
Polukružnog oblika, izgledaše mi prirodnijim da se unutrašnji dio okreće
neprijatelju. Dervo jednostavno objasni, a i logički je da se to radi s
vanjskim dijelom. Djejstvo jeste usmjereno, ali se širi, kako bi pokrilo što
širi prostor, što samo već potvrđuje priče o njihovoj stvarnoj efikasnosti,
odnosno značaju, i baš za položaje kakav je na Varizima. Ne znam, možda se i
njihovo postavljanje da naučiti, ali meni jednostavno neće u uši.
Jedno drugo dodijeljeno sredstvo je izazvalo tek
punu pažnju svih. Žaljela se održati obuka na brovingu, potom i odrediti posada
na njemu. Ali, u cijelom se bataljonu nije našao niko toliko vičan da rukuje s
njim. Liči protivavionskim mitraljezima, dolazili su neki pokušati, poput Zija
Loja koji su i služili na sličnim oruđima, ipak dovoljno drukčijim i dovoljno
poodavno, pa ni svi zajedno nisu uspijevali složiti sve kockice.
Na kraju
je doveden neki Trnovljak, koji je za nekoliko sati uspio našu
trojicu-četvoricu da dovoljno, i potpuno poduči. Sve i ne bi ostalo u tolikom
sjećanju svima nama, da se ovo ne iskoristi da se ponovo okrene ona priča kako
je bivša JNA znala za rat koji dolazi, i pažljivo gledala da mi Bošnjaci vrlo
rijetko dolazimo na neka specifična oruđa. Nismo brojali, ali neko reče da
bismo istog časa mogli pokrenuti preko dvadeset tenkova, toliko je među nama
onih koji su u toj JNA bili tenkisti. Na kraju, još se ču i - znala je JNA da
mi tenkova imati nećemo.
***
Ovi se događaji poklopiše s još jednim. Iz
Korpusa je došla naredba po kojoj svi oni koji nisu služili bivšu JNA budu
upućeni u nastavno-regrutne centre naše Armije, radi obuke.
Zuhdija je tragao za imenima, pravio spisak, naredba
je naredba. Proljetno sunce je grijalo iznad logora, ali ga je sivilo ovakve
naredbe zaklanjalo. Nije tih momaka mnogo, njihov odlazak ne bi bio veliki
problem bataljonu. Problem bi bio za njih. Problem, i poniženje.
Koga bismo god od njih u lice pogledali, vidjeli
bismo jake tragove ove naredbe. Njih proljetno sunce ne dotiče.
Razumjeti, suosjećati, u ovakvim situacijama nije
lahko. Da li se može pomoći?
Nije to bila moja briga, pa valjda nisam ni
razmišljao dalje od toga da je jedina opcija oglušiti se o naredbu. Drugi su
naprednije razmišljati, i odlučilo se pokušati.
Zuhdija je bio sumnjičav, ipak se na kraju složio
s prijedlogom, na kojem je Eko Džamalija najupornije insistirao, te poslao
odgovor u kojem je objasnio da smo sami sposobni, i u mogućnosti adekvatno
doobučiti naših desetak momaka koji bi podlijegali toj naredbi. Obrazloženje je
bilo to, a naša logika vrlo prosta, i logična, skoro sve su to momci koji su od
početka rata s nama, koje sad, a poslije godine ratovanja, glupo je i nepošteno
slati negdje tri ili četiri mjeseca, da uče što su već dokazali da itekako
znaju.
Koliko sam razumio, ako je u početku bio
sumnjičav, dalje je Zuhdija bio odlučan. Odgovor nije čekao, već sutradan je, u
dogovoru s Muratom Fulurijom, dao otkucati pozive, koji su i uručeni našim
borcima, koji idu na odsluženje vojske, ali - u naš bataljon!
Samo uručenje poziva je bilo svečarsko.
Primijetno na licima tih odraslih mladića.
Neko se još prisjeti da su to nekada bili posebni
dani za svakog momka, da je to predstavljalo trenutak u kojem se počinje
smatrati muškarcem, ozbiljnim čovjekom, potpuno spremnim i sposobnim za
ženidbu...
Među nama Tošnjanima, danas takvih ne bi, ali u
najbližem komšiluku imadosmo trojicu. Preteklo nam je još onog brašna, ulja i
šećera. Požurismo nešto od toga razmijeniti za rakiju, a kada su već Salko i
Memo, baš noć ranije, i to iznad samih Kerleta Luku konačno ustrijelili jednog
srndaća. Zapeći će se mesa, i logistika je odobrila nekih konzervi, a biće i
bureka, sirnice i zeljanice...
Veza sa selima okolo je u usponu, posuđena je i
jedna harmonika.
Naše četiri vikendice su tu noć skupljene u
jednu, napravljen je zajednički ispraćaj za tri regruta: Samira Kurtovića,
Muniba Komara i Seada Peza.
Slično je bilo u još par vikendica. Proljetno sunce
je odmaralo, ali je mjesec uživao u posebnoj noći iznad Kerleta Luku.
Malo se zamezilo, malo i popilo, zapjevalo kao
uvijek na takvim sijelima.
Novac je davno izgubio svaku vrijednost, ali se
svako od nas pobrinuo da nečim daruje regruta. Adet je adet, nije bitno da li
su to debele čarape, ručna bomba, konzerva, jabuka ili jaje...
MRUD-F3, postavljen
