Sinoć meni dolazio
dragi,
baš na vrata, i dva i
tri puta.
Ja ne smjela na vrata
izaći,
jer je babo zatvorio
vrata,
od njega se zatvorila
rajska!
sredina aprila 1993.
Dragi hoda ispred
bijela dvora,
i pogleda sahat iz
njedara.
Sahat kuca, moje srce
puca,
a zaludu ne smjedoh
izaći.
Kako se vrijeme promijenilo, to je i život u
logoru bio interesantniji. Između ostalog, i zahvaljujući Zuhdiji.
Polahko, ali i promišljeno, sve više postaje
blizak s nama. Ono što smo o njemu čuli, već pomalo odbacujemo. Tačnije,
pripisujemo nekoj sasvim drukčijoj situaciji. Od ove, u kojoj smo sada svi
zajedno. I Zuhdija je, ipak, rodio se i rastao ispod Zelengore i kraj Sutjeske.
Ne odustaje od onoga s čime je počeo, još se
postrojavamo, čitamo zapovijesti, izvodimo obuku, uveli smo i stražu oko
logora. Međutim, što je bitno, ni u čemu se ne pretjeruje. Zuhdija je našao
idealnu sredinu između formalnosti i stvarnih potreba.
Nije moranje biti na postrojavanju, ali je
vrijeme podešeno pred doručak. Često izađemo ranije, kako bi koju prozborili s
onima s kojima se otprilike samo tu i srećemo.
Zapovijesti su, upravo takve, sasvim na mjestu.
Na njima se čita ko će na položaj, koga je na stražu. Ali se stalno pišu i dopune,
više niko ne vjeruje da će uskoro na smjenu tačno oni sa spiska, prehlađenih
uvijek ima, ali i spremnih da takve odmijene.
Zapovijesti najavljuju i obuku, odnosno izvođače.
Vodi se računa da su ti tu u logoru, lahko je bilo primijetiti kako se raspored
obuke i pravi „dan za dan“.
Ni ovdje prisustvo nije obavezno, ali neko uvijek
bude. Svi znamo čime malo slabije baratamo, šta nam može ustrebati, pa se prema
tome i ponašamo. A niko ne može ni reći da je naporna, tek po četiri časa
dnevno, i uvijek samo po dvije teme.
Ja sam sebe isplanirao, redovan sam na predavanjima
o minama. Za to je zadužen Dervo Rahman, i inače inžinjerac, a ima i pedagoškog
šlifa. Vjerovao sam kako ću sad, ako ikad, o pješadijskim i protivtenkovskim minama
podosta toga naučiti. Na trenutak mi se njihovo postavljanje i razoružavanje
učini i ne baš komplikovanim, ali me i iznova počnu pritiskivati neki osjećaji
nesigurnosti, tako da ću se vjerovatno i dalje držati prvog, davno naučenog da
je mine najbolje zaobići, eventualno pozvati nekog ko se bolje razumije.
Od ostalih časova, najrađe sam išao na one iz
Pravila službe. Nešto se promijenilo od onoga što smo još na Trebovoj čuli,
mada se tih nekih naredbi nismo ni držali. Opet ću reći kako se mi držimo ratnih,
a ne vojnih pravila. Ipak, sa zanimanjem se trudih naučiti raspoznavati i
vrednovati, sad naše činove. Nisam bio jedini koji je ranije čuo za kaplara a
mislio da je to puno jače od bivšeg desetara. Najljepše na našim činovima su
mi, naravno, bili sami ljiljani, iako su me malo zbunjivala obšivanja, odnosno
različite ploče ispod njih.
Iako sam se opredijelio za Trošnjane, nekada sam
i određivan za izvođenje artiljerijske obuke. Sa Sutkom sam se smjenjivao na
temama topografije, i uopšte orijentacije na zemljištu, dok su Ahmo i Lato
zaduženi za nišanjenje i opsluživanje artiljerijskih oruđa. Moram priznati da
je na svim časovima bilo prilično ljudi, ali i da su me neki slušali kao ja
Derva.
Izvođenje obuke nas je, na neki način i
podsjećalo da rat traje, odnosno da nećemo sve do njegovog kraja, samo čuvati
Varize.
***
Manje se, tako, iznenadismo kada se logorom proču
o početku naše ofanzive. Razloga da brinemo nismo imali, dopade nas zadatak
koji se nije puno razlikovao od ovog što smo navikli, samo smo pojačali
motrenje na Krbljinu zvijezdu, odnosno kompletan taj pravac.
Jedino su diverzanti kušali pravu borbu, trojica
su lakše ranjena, ali su i pomakli četnike. Ubili su nekoliko četnika, među
kojima i jednog oficira. Možda bi to prošlo neopaženije, da nisu donijeli i
njegovu ličnu kartu. Stanovao je u istom ulazu kao i Zuhdija Ožegović.
Kijevljani su, također, imali sreće. Oni su
napali dvije četničke zemunice, u kojima su bili neki odvažniji četnici. Niti
jednog nije bilo ispred, a čuvši da im se neko približava, iz jedne su
bezbrižno otkrivali vjeru kako se radi o njihovim susjedima, te se nekoliko
puta čulo „ko to 'oda oko kuće, ja brez puške!“ Naravno, pošto je ispaljena
prva zolja, kada su i shvatili ko su „gosti“ - za mnoge je bilo kasno.
Ostala je uzrečica „ko to 'oda oko kuće, ja brez
puške“ - koja nam se dopala, i koja će
se narednih dana toliko puta čuti i na našim Varizima.
Fahro Nikšić opet nije bio miljenik sreće, u
bitci za Rogoj naišao je na žestok otpor, jedan borac mu je poginuo, trojica
ranjena. Sve je uzrokovalo da se dio njegovih ponovo vratio nama, oni su
procijenili kako je on ambiciozniji nego li se za Zuhdiju priča.
Ovo je dovelo i do nekih razmirica između
Trnovskog i našeg bataljona, odnosno njihovog komandanta Godinjaka i našeg Zuhdije.
Fahrovi su bili peta četa u tom bataljonu, ali najnovija osipanja, za što se,
eto, i mi dijelom optužujemo, sve više je približavaju vodu. S druge strane
Zuhdija Godinjaka direktno ističe kao glavnog krivca što mi i dalje imamo svega
dvije čete. Mi vojnici se samo čudimo, pitamo jesu li potrebne, i uopšte moguće
ovakve situacije.
Svi zajedno smo već dva dana kasnije prisiljeni
da zaboravimo na nesporazume. Četnička kontraofanziva je ponovo nas zaobišla,
ali je Fahro pretrpio još gubitaka. Bilo ih je i na Grepku, a jedan je poginuo
i od Vujnovljana.
Ipak, najdramatičnije su vijesti stizale iz
četvrte Trnovske čete, tačnije iz rejona Ljute. Zapravo bi taj rejon pao, da u
ispomoć nije stigao Ismet Paćariz sa svojim Bjelimićanima. Tako se ovih dana u
Kerleta Lukama više priča o tome momku, nego o Zuhdiji, Fahru i Godinjaku
zajedno.
Četnici su domalo povratili veći dio izgubljenog,
kada je stradalo nekoliko Kijevljana. Zapravo, krenuli su na smjenu, smijeniti
Trnovljake, koji nisu bili baš strpljivi. Četnici su to motrili, samo su
uskočili u prazne rovove. Kijevljani nisu slutili ništa, ostaće ubilježeno da
su još i dobro prošli.
U ovih sam desetak dana ispunio nekoliko stranica
dnevnika, s dobrim i lošim vijestima. Kada se sve smirilo, prelistavajući ih
vidjeh dae gotovo ništa nije promijenilo. Nekoliko poginulih i tamo i ovamo, mi
bolji za par zemunica, te nešto sredstava.
Čak je i u nemarima bilo izjednačeno, jedan prema
jedan. Što su Trnovljani poranili prije smjene nije nam novo, tek shvatismo da
nisu tačna naša razmišljanja kako je među četnicima uvijek sve pod vojnički,
sve „po PS-u“. Pokaza se kako i kod njih ima njihovih „Kokića i Palavri“.
Ta njihova zbilja, koja neke od njih života
košta, prijeđe tako kod nas, u vidu šale. Uz nadu da neće imati reprizu. Stvarnu.
prijevoj
Rogoj, jedan od ključeva odbrane Trnova
