Ja sam lovac
meraklija, sva me zemlja zna.
Nema staze ni bogaze,
kud ne prođem ja.
Bilo kojom planinom,
ili dolinom,
odjekuje puška moja
k'o nebeski grom.
2 - 5. april 1993.
Puška grmi, perje
leti, do pred samu noć.
Vuk lisicu, jelen
srnu, zovu u pomoć.
Perkice ću za šešir,
divljač na tanjir,
i komšiji biće časti, za
svadbeni pir.
A kada se lov završi,
zna se običaj:
Iće, piće i sijelo,
lovački je raj.
Kad zasvira moj jaran,
a ja zapjevam,
djevojaka tu se sjati,
broja im ne znam;
o medenim poljupcima,
da i ne pričam!
/Jozo Penava/
Da bismo proveli što smo zamislili, ja ću po
drugi put na položaj poslije odmora od svega tri dana. Ako, važno je da idemo
svi skupa. Predvođeni Salkom. Tačnije, samo nas je deset. Uz Dževada, Redža i
Saja, i Salem je otišao diverzantima. Latif je među kuharima, njih je ukupno
četiri, pa ne može uvijek nas pratiti. Nekada je to, kao i ovaj put, još i dobro, mi idemo gore, on silazi i čuvaće nam i održavati vikendicu.
Proljeće je stiglo, ne možemo se žaliti ni da je
poranilo, niti okasnilo. Uglavnom, osim oformljivanja kuhinje na samom
položaju, donijelo je i veću opasnost od mogućih četničkih napada. Iako se to
po našim ponašanjima, još uvijek ne da do kraja osjetiti.
Iz Zenice je došlo
još ljudi, već nas je blizu sto i pedeset, ali se broj smjena i ljudi na njima
ne povećava. Eskiviranja, izbjegavanja položaja, kao da postaju prijelazna. Čim
se jedni pravdaše bolešću, prehladama, drugi to uzeše simuliranjem. Oni
najpošteniji, s pravom negoduju. Kao da se i nesvjesno vraćamo onom starom
bataljonu.
Od vijesti koje doniješe tek pristigli, najviše
se priča o ponovnim sukobima s HVO, koji su na pomolu, odnosno već i krenuli.
Poslije ovih, teško će za dugo vremena još neko proći kroz Kiseljak.
Mi smo s većim zanimanjem propratili vijesti o
Džou. Jedne su donijeli ovi, a druge se same počeše širiti. Još uvijek je tamo,
u Prokosu kod Fojnice. Nakon što je još u samom početku zaustavio ustaške
napade, sada je krenuo u vraćanje izgubljenih teritorija. Junaštvo njegovo, kao
i desetak momaka što su pošli s njim, te još Prokošana koji mu se pridružiše,
odjeknuše tako i do nas. Sama ta jedinica je već i poznata pod tim imenom
„DŽO“.
Što se našeg bataljona tiče, osim što ljudstvom
počinje podsjećati na onaj stari, što smo logistiku sasvim popravili, što su
diverzanti ponovo spremni, značajno je i to da još jedino manjkamo u
artiljeriji. S Grepka su nam sada date svega dvije šesetke. Dovoljno za
odjeljenje, u kojem je za mene bilo mjesta, gdje sam bio i planiran. Ponajprije
jer drugih računača više nema. Još jedna teška prisjećanja.
Oks je otišao onda, da zbrine sestru. Zbrinuo je,
ali se iz Hrasnice nije vratio. Slično je i Zaim odlučio, ostavši u Zenici.
Zaboravio je bataljon, minobacače, nas Trošnjane, Admina rahmetli.
Admin je poginuo na obroncima Jahorine. Uspio sam
sačuvati uspomenu na njega, a možda mi se zbog njega sada i ne da ponovo uz
minobacač. Računači i nisu neophodni, Sutko je sasvim dovoljan. Tu su i Latif
Kršo i Ahmo Bešović, obojica odlične nišandžije. Uz njih su tu i Sajo Muslić i
Salja. Nema straha da neće odgovoriti zadatcima, kada ih bude.
Možda sam im se mogao pridružiti, da raskomotim
ostale Trošnjane. Neka nisam, suđeno je i ono što čovjek sam bira. U
Mojkovićima sam između Trošnja i minobacača, birao minobacač i - tjeskobu.
Sada, biram Trošanj, i - opet tjeskobu. Lijepo mi je bilo u Mojkovićima, spavah
na dječjem krevetcu, lijepo će mi biti i sada. Jeste da sam izabrao - viseću,
platnenu ležaljku.
Niko se u našoj vikendici ne osjeća prekomotno,
ali se niko neće ni žaliti da mu je tijesno, ili ružno. Na raspolaganju nam je
jedna poduža sećija, komotna za dnevno sjedenje, ali je noću četvorica moraju
dijeliti. Memo i Selćo s jedne, te Nail i Latif s druge strane. Odmah su
osmislili obavezan ritual pred spavanje, čija je prva epizoda bila noć pred
polazak. Dugo će se „tući“ nogama, kako bi se zamorili, i slađe zaspali. Ispod,
na spužvi spavaće Salko i Remzija, s nadom da se nikad nekome od ovih odozgo
neće omaći i da neće u žaru onakve borbe i pasti. U manjoj sobici, na kauču i
jogiju, tek da prespavaju mjesta ima za Fadila i Ferida, odnosno Senada i Adu.
A svi zajedno imaju zadatak i da zapamte da uz sami izlaz ja namjestih svoju
viseću ležaljku, koju danom i sklanjam, da ne smeta.
***
Ako je u Kerleta Lukama i potijesno, na Varizima
je još uvijek prekomotno. Nikako da se načudim onima što uporno izbjegavaju ići
na položaj. Bar dok se još uvijek oko nas ništa posebno ne događa. Još uvijek
su na smjenama Kokići i Palavre, i još uvijek nije neka razlika biti jedni ili
drugi.
A bez obzira što se vrijeme popravilo, što
proljeće sve više samo na sebe liči, nama je naređeno da se još ne oglašavamo,
ne pucamo s linija. Da ne otkrivamo gdje smo tačno, sve dok utomah i tek
povremeno prebiraju artiljerijom.
Usput štedimo i municiju, ali ne i po svaku
cijenu. Dolazak proljeća je otvorilo i sezonu lova na sve vrste divljači.
Posljednje dvije smjene su ustrijelile po
srndaća, od prošle je ostalo i nešto dokaza. Zapravo je Redžo Fisović
već prvi dan sastavio sjajan srneći gulaš, bez obzira što pretekle količine i
nisu bile velike, i ostale su samo zahvaljujući tome što je Latif bio njihov
kuhar.
Imao je Latif vremena misliti o nama, da nam ovaj
jedan ručak bude bolji, i kuhari su se konačno izborili da na položaju imaju i
pomoćnika. Nije bilo lahko pokretnu kuhinju dva puta dnevno prati, snabdijevati
je vodom i drvima, još teže najveći dio dana provoditi sam. U našoj smjeni uz
Redža Fisovića je Zajko Muslić.
Ukus srnetine, odnosno gulaša, izvukli su iz
Nedžiba Kovačevića protivljenje onima koji su tvrdili kako Redžo Fisović i nije
neki kuhar. Kako ne bi bio, kad je debeo, ili kao što Nedžib reče „jebeš
kuhara, koji nije debeo“!
Ukus gulaša je bio dovoljan razlog i da Salko
lahko ubijedi Mema da mu se pridruži u okušavanju naše sreće, odnosno da i sami
pokušamo obezbijediti sebi još koji bolji ručak.
Dvije noći i dva jutra su njih dvojica išli, ali
se uvijek vraćali s istom pričom. Tragova ima, znači i još srndaća, ali ih
nešta kao plaši. Kako rekoše, njih se dojmi da su sami shvatili kako im je ovo
područje postalo preopasno, te da su mali izgledi da će ih se narednih dana
dati uloviti.
Ne toliko zbog njihove priče, koliko iz dosade,
zadnjeg se jutra Remzija i ja odlučismo prošetati. I njemu i meni je ovo prvi
put da idemo u lov. Za prvi lov smo smatrali dovoljnim to da znamo kako četnici
ne rane, a srndaći bi trebali, ako ih je još ovuda, to im i jeste najidealnije
vrijeme za ispašu.
Možda smo mi otišli dalje nego su Salko i Memo ijednom
išli. Zora je, kao s nekakvom mukom jedva svitala, snijeg tek prošaran, pa da
je koznakoliko bilo tragova, mi ih ne bismo primijetili. A nismo od onih što
znamo i jezik držati za zubima, pa ako smo slučajno kraj njih nailazili, prije
su oni nas osjetili nego što bi mi njih.
Kada je jutro počelo odmicati, i mi shvatismo
kako lov nije za nas. Ali se zato obradovasmo kada u povratku, na jednom
povisokom grmenu, ugledasmo nešto što mi prepoznasmo kao divlju kokoš.
- Ako je pogodimo, dobro je, da se ne vraćamo
praznih ruku – brzo se složih s Remzijom – a ako je fulamo, reći ćemo da smo
pucali na jednog srndaća i promašili.
Remzija je bolji strijelac, on je pucao. I -
pogodio.
Veća početna radost - veće razočarenje. Ono u čemu
smo pogriješili, mi smo divlje kokoši zamišljali većima. Sad vidjesmo kako su
im golema samo perca. Da ih sve počupamo, namučićemo se. A tada bi u ruci
držali toliko mesa, da bi se morali složiti kako gledasmo i većih golubova.
- Ništa – opet sam se odmah razumio s Remzijom –
reći ćemo da smo pogodili divlju koku, ako treba nije nam se teško i zakleti, a
onda slagati da je bila daleko, i da nam se nije isplatilo ići po nju. A Bog će
nam, valjda, već nekako oprostiti zbog svega.
Povjerovali su u našu priču, s tim da je Salko
znao kako nas dopuniti, i nečemu podučiti:
- Jebo vas tetrijeb, šta biste od njega. Ja i Memo
smo mogli tri-četiri ubiti, ali je to grehota.
Da je divlja kokoš drugi naziv za tetrijeba nismo
znali, a njega smo zamišljali još i većim. Što je rijetka životinja i nije nas
čudilo, još manje zanimalo. Od svega će ostati da svoj prvi lov nećemo dugo
pamtiti.
Još sam bio i sretan što je meni red da idem po
doručak.
- Ponesi pušku – a ko drugi, Fadil me upozoravao.
- Koji će mi kurac, samo da mi je teže nositi.
- Samo se ti zajebaji, nikad ne znaš kad može biti
da se četnici ubace. Nije meni što će oni tebe ubiti, nego mi žao da te pate!
- Mah, možda bih te i poslušo, ali je sad kasno, ne
valja se vraćati.
Svikli smo mi na Fadilova pametovanja, nije
kuhinja bila toliko daleko da bih se brinuo. Ali, čovjek uvijek, kada je sam,
mora nešto da misli.
Baš u času, kad znam da iza sljedećeg grmena
dolazi kuharski šator, naglo stadoh. Nešto sam čuo. Ili samo prizirem, pa mi se
učinilo?
Nije, nešto sam sigurno čuo! Samo par metara
iznad. Četnici nisu, do sad bi već nešto sa mnom učinili. Mora da je Redžo, ili
Zajko.
Samo je jedan način da saznam.
Dva koraka u šumu, i - saznah! Na par metara
ispred mene ležala je najljepša srna koju sam ikada u životu vidio. Istina,
nisam ih puno ni vidio.
Samo je malo prilegla. Tik pokraj puta koji vodi
od naše bajte do kuhinje. Ko zna šta li ju je privuklo!?
Ja je uplaših. Diže se, i ode. Nisam siguran da
je baš pobjegla. U svakom slučaju puno mirnije nego slušah lovce da pričaju.
Prvo me pogledala umilnim očima, pa tek onda pokazala kako i ona zna biti
„hitra kao srna“.
Sve traja svega nekoliko sekundi. Dovoljno samo
da se podivim njenoj ljepoti.
I, sreći! I svojoj i njenoj. Ko zna, da ponesoh
pušku, vjerovatno bih je i pucao.
Ovako, ostaje mi da ovima što nam na smjenu
dolaze kažem kako i njih čeka bar ovaj prvi dan - miran. Gdje su životinje
noćile, tu sutradan mirisa baruta neće biti.
Pitah se, ali i samo sebe, kako li ona znade da
ja pušku neću ponijeti.
Ja i odgovorih - osjeti životinja!
tetrijeb,
gladnome borcu može biti dobra gozba
