Sve bih dala za našu
mahalu,
za mahalu u kojoj sam
rasla.
Đe sam rasla, tu sam
dragog našla,
ja ga gledam, a majka
mi ne da,
uzeću ga, ni pitat je
neću!
30. mart - 2. april 1993.
Ostaviću otvorena vrata,
Ostaviću otvorena vrata,
otvorena, slamkom
potkočena!
Neka joj je hiljadu
zijana,
nek se bavi dok me
zaboravi!
Promjene u rasporedu smjena svi cijenimo dobrima,
ipak smo neki nehotično suočeni s malim problemom. Pola nas je prethodna tri dana
provelo na Varizima, druga polovina ide za tri dana. U srednjoj smjeni nema
niko od nas, što pokazuje važećom onu „novi dan - nova nafaka“. O čemu nismo
razmišljali prethodnih dana danas nam je.
Ona druga narodna kaže „dug je dan“, pa tako prvo
pričasmo o tome što od nas petnaest, tu smo petorica koji dobismo po vreću
brašna, vrećicu šećera i kantu ulja.
I dok Remzija Čorbo i Ferid Pekas i imaju
svoje porodice, dotle, nažalost, Salko, Salem i ja ne možemo tako razmišljati.
Ferid je rekao da se njemu ne isplati tegliti odavde u Tarčin, babu mu i majci
je dovoljno i ono što tamo dobijaju, dok će Remzija pokušati svoje nekako
prebaciti, žena samo što mu se nije porodila. Salko se izjasnio da zna kome će
svoje hise da ponese, iako je svima jasno kako iza stoji uvjerenje da će na taj
način prije na spisak, dok Salem i ja i ne žurimo ponovo nazad. Istina, Salem
je sve svoje već dao Memu, što je i razumno i očekivano.
Razmišljao sam i ja o Visokom, o tetku i tetki,
ali se uvijek prisjećah i daidža, te ostalih tetki. A nisam ni znao kad će
možebiti to vrijeme, pa zaključih kako će mi biti lakše ako se svega riješim
još ovdje. Odmah se poduzeh napraviti halvu, ponoviti ono što me Ferid
Beširević učio u Mojkovićima.
Bilo je inadžija, koji se izjasniše kako je neće
ni kušati. Tek se Remzija i Selćo Pekas ponudiše i pomoći mi. Dvije su stvari
zbog kojih u dnevnik to odlučih ubilježiti. Prvo, što se svi složiše da je
ispala jedna od boljih koju su ikada jeli, a drugo to što je Remzija pokazao da
nikada prije nije čak ni gledao kako se halva pravi. Najprije je mene i Selća
upozoravao da prerijetko umijesismo brašno i ulje, skoro kukajući kad kasnije
još i zaljevku dodavasmo, tek na kraju priznavši da mu još nije jasno kako je
moguće da je, ipak, ispala kakva i treba da ispadne.
Prihvatam i prijedloge drugih, da naredni dan
umjesto halve pravimo pitu, za šta će već zadužen biti Latif Odobašić. Baš kao
i Memov prijedlog, a pošto je i on već pridružio ono što mu je Salem dao, da
jedan dio probamo razmijeniti u nekom od obližnjih sela, gdje on imaše
poznanika, ženine rodbine.
Prva od tri dana, da smo konačno svi tu, morao je
stići i svome kraju. Momentu kada se suočavamo s problemom, koji smo sami
proizveli željom da se svih petnaestak smjestimo u ovu, jednu vikendicu, a koja
je pretijesna. Sami problem stvorili, sami ga rješavamo. Kao i kod odlučivanja
nas koji smo dobili namirnice, svaki je odlučivao svojom glavom, uz
razumijevanje ostalih. Tako je dogovoreno da danom budemo tu svi, koliko nas
bude moglo spavaće u komšiluku, ostali ćemo se tri dana više zbiti. I pored
toga, borit ćemo se za to da svi uđemo u istu smjenu, pa po cijenu da se šest
dana tijesnimo.
Najvažnije je da smo uvijek na okupu. Govorila je
iz nas velika želja da budemo sad jedinstveniji, nego kada nas bi puno više.
Neki primijetiše da za to problema ne bi trebalo biti, pošto su ti neki koji bi
možda sve i kočili, odlučili ili prijeći u neku drugu jedinicu, ili su zauvijek
napustili Bosnu i Hercegovinu. Ovo što je ostalo, ostalo je srcem. Srcem
bosanskim, srcem trošanjskim.
Od nas Ćerimagića, nedostaju Mufo i Ramo. Jedan
je ranjen, drugom je u Tarčinu ljepše. Memo, Dževad i ja smo, bez obzira na
sve, među onima koji će ne samo pričati, nego i raditi na jačanju povjerenja
među nama.
Čorbi nisu ni upitni, a zbog činjenice da je sve
izvjesnije kako su oni u napadu na selo ostali bez kompletnih porodica. Ja bih
lično volio da je i Alija tu, ali ga sinovi ubijediše da ostane u Zenici, da
oni imaju kome doći.
Ne znam kako će ovo jednoga dana izgledati, sada
se čini kako su podbacili oni od kojih se to manje očekivalo. Pekasi su bili
brojni, i dok je nepovratak nekih i opravdan, djeluje tužno da ih je tu još
svega trojica: Senad i Selćo, te Ferid. Šta god neko o njima, ili nekome
pojedinačno, mislio ranije, sada im ima ovo za priznati!
Jednako, ili još više se može reći za Barlove.
Oni su bili najbrojniji, prirodnim se nametalo da su i najodvažniji, najjači,
najhrabriji. Sada ih je ovdje samo četvorica. Tri brata, tri Mehova sina:
Fadil, Adil i Nail, te još Redžo. U selu je poginuo Zika, Sejo je odmah s
Trebove otišao, Zaim se ne misli vraćati, kao ni Jako; Azem poginu ispod Oštre
glave, Šemso je oslobođen daljeg ratovanja.
Ni Hašim Hajdarević se neće vraćati, tako je od
ostalih s nama još jedino Latif Odobašić.
Ako su u onoj priči na jedan način obilježeni
Kokići i Palavre, kod nas su na drugi Barlovi i Pekasi. Titule vodećih famelija
predaju ravnopravnosti.
Problem sa smještajem smo nekako riješili, vraćamo
se starom, ne riješenom ni u Basarićima. Ako ćemo zahtijevati da budemo u
jednoj smjeni, u istome vodu, pravo je i da damo komandira tog voda.
Dok se rat još spremao, Sejo se nametao kao vođa,
predvodnik. Početak rata je izdvojio Azema. Njegova pogibija je otvorila mjesto
Džemu ili Zaimu, možda Ramu.
Azem je poginuo, ostala je njegova ideja
jedinstva. Ako hoćemo biti zajedno, jedinstveni i snažni, nekoga moramo
izdvojiti. Ne da nam komanduje, nego da nas predstavlja pred Komandom, da nas
brani od mogućih novih „zavaljivanja“.
Dževad, Sajo i Redžo su s nama samo za sada, već
su kontaktirali ponovo sa Šeksom, diverzantski vod će uskoro opet biti
formiran, oni u njemu, s nama kada to zatreba, ali na taj način niko od njih ne
može biti taj, taj koji će imati vremena da stalno kontaktira s Komandom.
Fadila predložiti, u startu je bio promašaj. On
će sve, samo ne komande, odgovornosti te veličine. Isto je i s Adom, slično s
Nailom. Ferid jeste najstariji, ali neozbiljnijim smatra samo onoga ko njega
predlaže. Senad, Selćo i ja smo premladi, dok je i Salem nevoljan, da se osjetiti
kako se i u njegovoj glavi mota želja pridruživanja diverzantima. Remzija je
mislima najviše uz ženu, uz dijete koje treba da se rodi. Ni Salko nije
raspoložen, stalno predlaže druge, koji će po njemu bolje da nas zastupaju, ili
ponavlja da nam niko nije ni potreban, da možemo određivati ovisno od
situacije.
Za Mema se znalo reći kako ovakvu želju nije
nikada ni skrivao, i imao je ono nešto u sebi, ono što jednom vođi je
naophodno. Njegovo odbijanje nas je i najviše iznenadilo. Nije posebno
naglašavao razloge, dalo se pročitati da želi predstaviti da je to zato što je duže
vrijeme izvan bataljona. Drugi su, opet, skloniji razumjeti da iza svega stoji
samo kapric, jer nije odmah predlagan, nego tek pošto su svi ostali odbili.
Neki, već i po drugi put. Čak bi možda i Latif prije njega bio ponuđen, da se
sam nije isključio, prije nego su i krenuli prvi prijedlozi.
Sve se oteglo preko tri sata, predlaganja i
odbijanja, argumenata i kontraargumenata. Sve smo išli bliže onoj Salkovoj - da
nam niko i ne treba, kada baš on konačno prelomi. Postavi samo jedan uslov, da
mu se niko drugi ne miješa, odnosno da će odstupiti čim ga se optuži da ulogu
vođe ne radi dovoljno dobro.
Već sutra će Zuhdiji na razgovor, objasniti naše
mjesto, želju da ostanemo skupa, u jednom vodu, naravno bez onih što će
diverzantima, kada se ti formiraju.
Podržao je i Selćov prijedlog, koji je razmislio
šta da uradimo s kantom farbe, nađenoj u ostavi. Već sutra će na prednjem zidu
naše vikendice krupnim slovima da se ističe ime našeg sela. Koji i slučajno
budu ovuda prolazili, još s ceste će moći da znaju ko smo, gdje smo.
Trošanj
