Od kad sam se u
Travnik udala,
grohotom se nisam
nasmijala.
Ni obukla džanfezli
dimija,
ni pasala svilena
pojasa.
Zbog svekrve, da od Boga
nađe,
ona me je s dragim
zavadila,
pa se dragi oženio na
me.
Ja ga dvorim devet
godin dana,
zbog hatera sina
Sulejmana,
i hatera djevera
Huseina.
Plan sam precizno napravio. Želim ponijeti što
više uspomena, obavezati se da ponovo dođem.
Jednu malu, ali dragu, nosim i iz Zenice. Sve mi
se čini kako nisam slučajno upoznao Josipa. Tamo je izuzetno popularan, posebno
što se ne mijenja kako je i s Hrvatima počelo. Prijeratni boem, a trudi se isti
biti u ratu. Koliko bude moguće, koliko izdrži. Osim boemskog ponašanja i
razmišljanja, ističe se odorom. Maskirna uniforma i lovački šešir nadopunjuju
njegov izgled, ali prioritetno mjesto zauzimaju dvije značke na šeširu. Jedan
ljiljan, ali veliki, savršeno stoji uz šahovnicu. Kao da i sam prkosi gluposti
koja se evo događa, koja nama ne da nazad.
Nisam siguran da ću Josipa nekad ponovo vidjeti,
ali rodbinu svakako hoću. Prvi sam dan proveo u Liješevi, Radovlju i Poriječanima,
gdje je opraštanje s familijom teklo kako sam i bio zamislio.
Druga je noć znatno mijenjala moje raspoloženje.
Počelo je odmah kod daidže Bećira. Iako je govorio sasvim razumno, potpuno
razumijevajući i uvažavajući moje želje i namjere, ipak je ukazivao na
prednosti koje bih postigao drukčijom odlukom, pokrenuvši prvu lavinu moje
tuge. Postavio je pitanje onih koji su prvi napustili i izdali Foču, s iskrenim
smijehom isprativši moju priču o našem nekunoćašnjem dogovoru u Radakovu.
Zapravo, na taj je način podržavao ono što je Šefa rekao.
Meni je taj razgovor i prvi u kojem mi se
otvoreno sugerisalo da bih trebao, i mogao ostati u Visokom. U priči je stigao
istaći da će se uglavnom vratiti oni što nemaju gdje i kod koga ostati, dok sam
ja srećan pa imam.
Ne znam je li u sve uključen i daidžić, tek drugu
noć pred moj povratak me ubijedi da idem s njim gdje će omladina taj put
sjediti. To je postao adet, svake se noći komšiluk iskuplja, stariji u jednoj,
omladina u nekoj drugoj kući.
U ovih petnaestak kuća bi nekoliko djevojaka.
Lijepih, a i godina prema meni. Jedino sam ja imao umišljenu predrasudu da sam
na sve prikasnio, da je sve to već nekako, ja bih rekao „ratno“ raspoređeno.
Iako sam te svoje predrasude vezivao uz odlučnost
da se u ovakvim okolnostima ne vezujem, ne mogoh biti gluh i slijep na ono što
su svi sem mene i čuli i vidjeli. Jedna je bila slobodna, i još s mojim
dolaskom počele su mahalske priče našega povezivanja. Lijepa, potiha i skromna.
I prijatna, ne baš kao njen brat, ali ni odbojna poput roditelja, kakvim ih se
najčešće predstavljalo. Na mene, kao već dobrog ahbaba s njihovim sinom, i nisu
mogli baš tako djelovati. Još ako bi u meni prepoznali pravu priliku za svoju
kćer...
Možda bih se nekako izborio, ostao imun na
ćaskanje koje, evo, i među omladinom krenu, da mi ova noć ne poče davati još
jedan odgovor. Jedna je djevojčica svu priču teže podnosila i od mene samog.
Mi ljudi, čudna smo vrsta. Čudna nam osjećanja.
Teško nam je uvijek nekog drugog shvatiti. A nekad, još teže samog sebe
razumjeti. Ta neraspoložena cura je prva koja me ovdje zainteresova, ali svojom
nežurbom primijetih kako nju povezuju s drugim, sasvim se povukavši nakon saznanja
da je još djevojčica, ni punih četrnaest, iako je bila i razvijenija i zrelija
od većine vršnjakinja. A meni je ova noć trebala da shvatim ono drugo.
Ne želim teške uspomene u srcu, ne želim takav
teret po Igmanu da nosim, i kuda me već sve rat bude vodio, a ne željeh ni ovu
noć kvariti. Ni jednoj, ni drugoj. Ni sebi. Kad bi to bilo kako moguće. Meni
ostaje da sam pokušao, uglavnom sam s jednom pričao, a s drugom razmjenjivao
poglede. Čak mi se činilo i da sam uspio, da prvoj nisam pokvario, a da sam
drugoj bar malo popravio raspoloženje.
Ahbab mi se, ipak, pobrinuo da shvatim kako nisam
mogao sve vrijeme ostati neprokužen. Izabrao je pravi trenutak, da me pred
svima zovne - šurom! Sabrano sam to odšutio, ali sam sebi ponovio kako bih
najrađe, samo da to može, odmah potpisao njega za šuru, ali komšinicu za ženu!
Još će i biti dobro što za dva dana idem, nisam
siguran da bih se već za heftu znao ponašati. Cijelu noć nisam oka sklopio, a u
tome mi je pomagala daidžična, s kojom o svemu otvoreno pričah. Za ovih sam se
mjesec dana s njom više zbližio nego i s daidžićem, njoj nije promicalo, a i
razumijevala je kako se osjećam.
***
Prvi dio zadnjeg dana svoga boravka u Visokom, a
prema svome planu, provedoh u Ljetoviku. Ne baš ohrabrujuće djelovaše svježe
vijesti iz Zenice, priličan je broj onih koji se kolebaju. S radija dolaze
informacije o prvim pokoljima civila koje su počinile postrojbe HVO, što je
probudilo kod nekih sumnje, bez obzira što imamo valjanu propusnicu. Ti drže
kako treba sačekati da se situacija smiri.
Od mene se čekalo da se izjasnim uz koje sam.
Iako kod mene dilema nije ni moglo biti, u šta niko od njih nije puno ni sumnjao,
ipak se nađe neko ko je očekivao, nadao se drugom.
Tu je u komšiluku bila djevojka, koju sam ja
izbjegavao primjećivati. Zbog njenog neobičnog, nedozrelog ponašanja, makar je
bila ljepote na kojoj ima malo djevojki koje joj ne zavidješe. Zbog prvih
osobina bih je prekrižio, zbog druge to nisam uradio, a valjda sam uspio ostati
suzdržan na njenu jasnu poruku.
Dugo nisam mogao ostati, ipak sam najviše vremena
morao odvojiti za tetkove, gdje sam i inače najviše dana proveo.
Zadnju noć u toj kući sam posve drukčijom
zamišljao. Sasvim porodičnom, kakve provode i svi ostali koji će sutra put
Igmana. Tetični Amri ću probati dati još koji životni savjet i ispričati još
koju ratnu priču, s tetićem Alčetom odigrati dvije partije sedmice,
promuhabetiti koju momačku, s nanom Zejnom podijeliti koji cigar duhana, a s
Magbulom, tetkovom majkom, zaviriti u neki kutak davnina, za svoju dušu i
nekoliko puta premotati kasetu Safeta Isovića...
Prvo neočekivano me dočeka u polovini kuće u
kojoj živi Mehemed, Smajov brat, s kojima se također otiđoh poselamiti.
Nepomirljivost toga kako sam ja gledao na Amelu i Sanelu, i onoga kako su one
uzvraćale, mislio sam da sam na vrijeme prežalio. Ipak, Amela je zaplakala, sve
nas iznenadivši, meni donijevši i nelagodu. Pravdala se ona kako na ovaj način
žali sve borce, kako joj se stalno vraćaju slike Previle i Presjeke, odakle su
došle ovamo, a gdje je naših boraca već prilično izginulo.
Nije bilo načina da je neko utješi, a meni
poslije već otvorene trileme nikako nije trebalo da pretrpavam srce, pa mi
sasvim odgovara što ne ostasmo ni minut duže od dogovorenih pola sata.
Tetka je, primicanje ponoći i tišinu koju je ona
donosila, iskoristila da sa srca skine nešto što joj sve vrijeme pritiska dušu.
Nekoliko me zadnjih dana kušala, ali se tek noćas sasvim otvorila. Čim je
javljeno šta je s Fočom bilo počele su njene brige za mene i brata mi Fehima, a
s obzirom da je u međuvremenu daidža Ramo poginuo, čim sam ja došao rođena je i
konkretna ideja. Mogao bih ja boraviti u njegovoj kući, a ovisno o daljnjem
razvijanju rata, možda i ostati!
Kada je dedo Suljo umro, a kako testament nije
ostavio, to se zemlja dijelila na svu djecu. Uz sva četiri brata, i tri su
sestre uzele svoj dio. Jedino se naša majka, tačnije babo odrekao. Mi smo imali
sami više zemlje nego to što je bilo predmet podjele. Kako daidža Ramo nije bio
vjenčan, to će se sad njegov dio ponovo dijeliti.
Niti sam u toku kako bi to trebalo ići, niti se
namjeravah time baviti. Babova onakva odluka je za mene postala amanet! Iako
zahvalan na iskazanoj brizi, preko babove riječi nisam htio. Jasno i odlučno
sam to rekao tetki, uz da neću ni da razmišljam kada i kako će oni Ramov dio
izdijeliti, hoće li neko od njih otkupiti od ostalih, ili će prodati nekom
trećem - pa pare podijeliti. Oko toga im nisam mogao pomoći, ja jedino znam da
ne smijem, ne želim, i neću da pogazim što je babo jednom odlučio!
Osjećao sam kao da to i nisam ja rekao, već da je
babo kroz mene govorio. Oni su me htjeli razumjeti, ali sam primijetio i da
vjeruju u vrijeme.
Tetak i tetka su imali još o čemu da govore sa
mnom. Čak je tetak bio uporniji, i od tetke ali i od daidže Bećira. Ako me i
nije odgovarao da po svaku cijenu do kraja rata ostanem tu u Visokom, s njima,
to je nastojao ubijediti me da bar sačekam dok se situacija s Hrvatima smiri.
Tri-četiri sata koliko ću pokušati zaspati
dočekujem s gomilom zapetljanih misli. Zaspao sam, s voljom i željom da se to
klupko čim prije počne odmotavati.
Samo da je Kiseljak pogledati s druge strane!?
Visoko
