Zeleni se, zoro,
zelena livada.
Zeleni se, zoro moja,
zelena livada.
Na livadi
bunar voda hladna.
sredina februara 1993.
Nemoj piti
vode sa bunara.
Tu su vodu
vile otrovale.
Otrovaće
i tebe i mene.
I normalan život je ironija, pa se ovom što nas snalazi
nemamo pravo ni čuditi. Sa strana nas gledaju kao da smo mi krivi što smo još
uvijek ovdje. Dolaze vijesti kako neki već odustaju od dogovora i da je sve
više onih koji se priključuju drugim jedinicama. Izgovor je identičan, glad.
Većina ih tvrdi da je to privremeno, samo žele sitiji dočekati dan povratka.
Ne znam, nisam siguran, i ne razmišlja mi se. Ali
na pominjanje jednog imena ne ostajem ravnodušan. A i tako sam obećao još
jednom posjetiti Zenicu.
Adil Tito Kovačević je iz Tarčina otišao odmah drugo
jutro, u Zenici mu je sestra. Pred polazak me tražio, želio je vratiti kapu
koju sam mu posudio. Ne idem tamo da je tražim nazad, samo želim porazgovarati
s njim. Ako će s nama nazad na Igman, svakako mu treba, a ako je odlučio
ostati, neka mu je za uspomenu. Ionako mu nemam šta drugo dati.
Zenicu sam pomjerio za koji dan. Najprije ću do
Fojničkog raskršća, nekih sela kod Kiseljaka, rekoše mi da i tamo imam neke
rodbine. Tačnije, jedna od naninih sestara se onoga rata tu udala i ostala. A
pošto je i Fikova žena iz tih krajeva, nisam mogao odbiti, propustiti tu
priliku. Sem mene i Fika pošli su još Dževad i Salem. Idemo kod
Fikovih, a usput ćemo uvratiti do mojih.
Podranili smo, drukčije nismo ni mogli. Skroz nam
je pješke, preko Moštra i Radovlja, gdje napravismo i prvi odmor kod tetke
Munire, da bi odatle krenuli uz Lisovo, brdo o kojem puno slušah zadnjih dana.
Da je hođa bolja, da nije ovoga snijega, sigurno da bi i moji utisci o njemu
bili pozitivniji. Ovako, uz sve smo još i ožednjeli.
Prvo selo u koje uđosmo bijaše Svinjarevo.
Dočekaše nas bunari, dok Fiko pojasni kako tu gotovo i nema žive vode. Nismo
pitali odakle selu ovakvo ime, činilo nam se kako nam je jasno.
Dok smo razmišljali kako bi i kojem bunaru
prišli, nestvarno nam djelova kad ugledasmo pred jednom kućom česmu. Salem
odmah uđe u avliju, dok ga ja pratih u korak.
U momentu kada je otvarao vodu, a ja kao stajao u
redu za njim, na kući se otvori prozor. Mahinalno okrenusmo glave.
- Izvini, djevojko, je li valja piti? – Salem joj
se obrati samo zato što to smatra redom, a pipu odvrnu nečekajući odgovor.
- Ne valja! – Salem ju je jasno mogao čuti, dok sam
ja i vidio lagani osmijeh, poslije kojeg se dopuni – u nas je Ramazan!
Salem se najprije zagrcnu, potom odmahnu rukom,
odahnu, te se vode napi i više nego je prvobitno kanio. Ni ja nisam razmišljao
o Ramazanu.
- Joj, na to nismo kontali – Fiko, ipak, jeste –
ovdje Ramazana ima. Možda nam i neće biti kako bi inače bilo.
Ne odgovorismo ni jedan. Vraćati nam se nije,
biće nam kako će biti. Oči su nam zalud prebirale po selu, nigdje da ugledamo
još koju djevojku, možda bi se napili vode i iz kojeg bunara.
S takvim mislima uđosmo i u Gromiljak, gdje Fiko
zastaja ispred svake kuće nastojeći se čim prije orijentisati.
- Eno, mislim da je Kezetova jedna od one dvije
kuće – nakon jednog od tih zaustavljanja konačno sam od njega čuo što sam
toliko iščekivao – samo, nemoj da svraćamo, upitaj se. Valja nam se i vratiti.
Da, tako sam i sam mislio. Posebno što mi odmah
pažnju privukoše dva čovjeka ispred, dalje od kuća, koji su bili u poslu.
Ručnom su testerom rezali drva. A kao, ipak stranac, privukoh i ja njihovu
pažnju. Poturili su testeru.
Zaustavih se ispred prve kuće. Upravo je iz nje
izašla živahna starica.
- Tražim kuću Nezira Rahmanovića Kezeta! – pitah
sasvim mirno.
- Ovo je Kezetova kuća. Ali, on nije tu – nana nije
mogla skriti zbunjenost.
- Nije. Baš mi je žao, želio sam ga vidjeti, toliko
sam o njemu čuo. Rodbina smo.
- Rodbina? Koji ste?
- Malo duža priča, ne znam kako... A i žurimo.
- Sine, ja sam Kezetova majka. Keze sad ne živi
ovdje, u Kiseljaku je. Ibro mi je dolje u podrumu, a ono tamo je Suljo, treći
mi sin.
U naninim sam očima vidio molbu da se odmah
predstavim, osjećao sam nestrpljive poglede Fika i ostalih, dok je Suljo već mi
prilazio. Uz sve sam bio prilično zbunjen, oni što mi o Kezetu toliko pričaše
drugu dvojicu skoro i ne pominjaše. No, o tome mi nije sad vakta razmišljati,
čim Suljo priđe ja se u par riječi kazah.
- Ovo ti je Timkin, majko – Suljo me brzo shvatio.
- Hodi da te tetka zagrli...
Narednih su minut ili dva, oni koji svakoga ko
gleda ganu. Zato se nimalo ne čudih što i Fiko i ostali odlučiše sići. A svi
skupa smo odmah pozvani na kahvu, pošto iskreno priznasmo kako ne postimo. Rat
je, pa nam se neće ni zamjeriti.
Iako sam ostalima obećao kako nećemo dugo, sami
će biti svjedoci da nije moglo tako. Nana se u sobi zadržala samo petnaestak
minuta, na nekoliko načina istakavši kako joj je moja majka rahmetli bila
najdraža od svih sestrića i sestrični, usput uzdahnuvši nad sudbinom i okolnostima
kako se upoznajemo.
Svjesno nas ostavi, kada Suljo mogaše mirno
iskazati svu gostorpimljivost. I njegova žena, kao i sve četvero djece su
postili, ali je Ramazan i za nas koji ne postimo. Uz mnoge đakonije, ipak je
muhabet ono najljepše čime bijahosmo dočekani.
Suljo baš i nije naočit, bar ga takvog upoznasmo.
Duga, crna i prilično neuredna brada, zavarala bi svakoga. Svakako je trebao
ovaj muhabet, pa da shvatimo od koga smo ugošćeni.
- Moram biti iskren, ja boljeg čovjeka u životu ne
upoznah. Tačno bi bio grijeh da smo prošli, da ne svratismo – najbolje je to
iskazao Dževad, a pošto već bijahosmo na putu prema selu u kojem su živjeli
Fikovi punac i punica.
- Ja ću se lahko složiti, samo mi je sad još
nejjasnije što mi svi za Kezeta pričaše, jok za Sulja. A, eno, i Ibro izleće
kasnije, kaže konto je da ćemo i u njeg uvratiti.
- Eto, vidio si kakva su ova dvojica – Fiko se
osmjehnu – sad moreš zamisliti kakav je Keze!
U sebi ponavljasmo kako je i ovo dokaz da su
ljudi u ratu najbolji, najsrdačniji. Ili, da tek u ratu pokazuju svoja prava
lica. Odnosno, kako naša mudra kazuje da vremena ratna ne dođu da bi ljudi ginuli
već da se vidi ko je kakav.
Ako je tako, onda su Suljo i Ibro ljudine, baš
kao i Fikovi punac i punica.
Ne znam koliko je često Fiko prije rata obilazio
tazbinu, znam da ja za ovu svoju rodbinu ni znao nisam. Danas smo odvojili cio
dan, toliki put prepješačili, gazili i izbjegavali snijeg i blato, da bismo ih vidjeli. Sudeći
po narodnoj, imamo pravo reći kako ni mi nismo loši.
Ono što je naše ukupne dojmove pokvarilo je tamošnji
odnos spram nastalom sukobu s Hrvatima. Tek se noću organizuju nekakve straže,
nama znane kao „seoske“, dok se danom živi u uvjerenju kako ozbiljnog sukoba
neće biti, bar na ovim područjima. Sve se ne uklapa s onim što smo u Visokom
čuli, ali mi i nismo neko ko bi imao prava ove ljude ubjeđivati da trebaju biti
spremniji, oprezniji.
***
Naša sutrašnja posjeta Zenici nagovijesti kako su
možebiti oni u pravu.
Istina, ja svoju prvu misao nisam obavio, Tita
nisam našao. Sa Sedmom muslimanskom je otišao na položaj, i po planu je da
ostane sedam dana.
Međutim, obradovani smo viješću kako je Džo bio
na pregovorima s postrojbom HVO u Vitezu, odakle je izdjejstvovao propusnicu.
Već znamo i datum kada nam je nazad, ostala su mi tri dana da se ispozdravljam
sa svima koje u Visokom upoznah, zavoljeh.
Fojničko
raskršće (Jehovac, Gromiljak, Gomionica, Svinjarevo)
