Da sam bogdo albati
vodica,
ja bih znala gdje bih
izvirala.
U avliji bega
Smail-bega.
Nek me nose Smailove
sestre.
Nek me pije Smailova
majka,
ne bi li me u kahvi
popila.
Ne bih li joj srcu
omilila,
ne bil mene za sina
uzela.
Dvojica u automobilu su bili u nekom započetom
razgovoru, koji su završavali, davši meni tako vremena da na brzinu saberem
utiske.
Tokom tih nekoliko kilometara poče da labavi
pritisak koji sam osjetio sjedavši unutra, a kada je skupa sa mnom ušlo i sve
ono što se izdešava zadnju heftu. Prisjetio sam se spuštanja niz Igman, noći
koja ni po čemu nije ličila ovoj, makar se meni neka osjećanja podudarala. I sada
vjerujem da idem na heftu, i sada se tek približavajući cilju počinjem pitati
kako ću biti primljen.
Bježao sam od takvih sumnji, trudio se da
izgledam kako uopšte ne slušam njihov razgovor, držim želju da ne budem ništa
pitan do Visokog. Skoncentrisan na to uspijevam izvući jedine bitne zaključke, sasvim
sam uvjeren kako ću na vrijeme i bez problema stići, te kako sve sluti da će mi
i ovaj produženi odmor prijati.
Uz, da je jedino još do mene da se noćas u
Visokom nekako snađem. O čemu sam mislio razmišljati tek pošto izađem iz auta.
- Čudo ideš u Visoko? – ova dvojica nisu pogađala
moje misli, ali su očito završili svoj razgovor.
- Imam neke rodbine.
- Kako se zoveš, i odakle si, ako smijemo pitati!?
Previše sam bježao od mogućeg razgovora s njima,
vjerovao da ga neće biti, opet ne bih bio iznenađen da oni ne upotrijebiše
riječ „smijemo“. Nisam imao oružje uz sebe, nisam opasan izgledao, sem toga oni
su ti koji meni pomažu pa je i neka obaveza da im odgovorim. Nisam osjećao ni
da bih se trebao lažno predstaviti.
- Foče? Pa, odakle ovamo – tonom pokazivaše kako im
pitanje i nije bilo samo reda radi – ja još mislio kako si i ti neki Hrvat, a
ono naš!
- Ja, ipak, radije bih reko kako smo svi naši.
Jesam i ja u početku bio uvjeren kako će nam Hrvati biti opasniji, kako će nam
zariti nož s leđa, čak je i moj komandant upozoravao na tako nešto. Ipak, ovo
što prođoh kroz Kreševo i Kiseljak...
- Tvoj komandant je, bojim se, više u pravu. Daj
Bože da se mi varamo, ali ima nekih natezanja s Hrvatima. Nekako, previše
izbjegavaju borbu. Dogovorimo se zajedno napasti četnike, oni zajebu. Mene
strah da nisu oni već počeli s njima šurovati.
- Ne znam, stvarno... Ali, evo, ovaj kratki
razgovor s ovim jednim njihovim vojnikom mi nikako ne da da još mislim kako u
njihovim glavama ima te podlosti.
- Nećeš ti to nikad ni vidjeti na vojsci. Zna se ko
odlučuje. Niko ne kaže da njihova vojska nije voljna da se bori. Ali, neće niko
- ako mu se ne naredi. Je li, bogati!? Nego, ni mi ne odlučujemo ništa, samo
pričamo. A, ti sad nama reci gdje tebi najviše paše da ti stanemo?
- Na to vam pitanje ja i ne mogu precizno
odgovoriti, osim da mi ne stanete puno daleko od centra. Negdje, gdje i vama
paše. Tu blizu centra imam neke familije, a ako se ne uspjednem snaći neko će
me već uputiti prema Križu, gore su mi daidže.
- Nije ti ni Križ daleko od centra. Ne brini, znamo
mi gdje ćemo ti stati, gdje ćeš se najbolje raspitati.
- A, kako ti se zovu daidže? – progovori i vozač.
- Klepe. Moja majka rahmetli je Klepo.
- Eto, zamisli, ja ti znam sve Klepe s Križa. Pa,
koji su ti daidže?
- Bećir, Zećir i Ramo!
Na pomen ovih imena, na vozaču primijetih kako se
trznu, pa osmjehnu, a onda i požuri da pojasni i meni i svom suvozaču:
- Ti nemaš pojma koliko si srećan. Ti ćeš sad pravo
s nama. Samo, nemoj da se odmah izdaš...
Vožnja od Kiseljaka do Visokog nije duga. Imasmo još
vremena da potvrdimo kako smo se razumjeli, da se složimo da nas je sve sudbina
već nekoliko puta uvjerila u svoje postojanje, sada tjeravši da nikada više u
nju ne posumnjamo. Raspravu o pogledima prema Hrvatima ostavljamo za kasnije,
dok budemo provodili jednostavan plan koji mi predložiše.
Ulazimo u grad, gdje mi samo, tek onako usput, malo
i opisivaše kuda prolazimo. A i nije bilo puno do zgrade pred kojom se
ustavismo.
Sva trojica ulazimo u jednu kancelariju, koja mi
je i najavljena kao dežurana. Zgrade, u kojoj je smještena naša vojna policija.
Svakako je zasluga sudbine i što dvojica koje
unutra zatekosmo upravo igraše šaha, i to veoma napetu partiju. Zbog čega
izosta očekivano pitanje bilo kojeg od njih o tome ko sam ja, odakle sam i
otkud večeras s njima, i ovdje.
Ja sam jednog od njih lako prepoznao, a pošto
sam se pred ulazak s onom dvojicom sporazumio kako sam zaista pošao do Smaja Čelika, svoga tetka, i predratnog komandira Stanice policije Visoko.
Napraviše kahvu, pomalo se i ja počeh uključivati
u razgovor, onaj obični i neobavezni kakav bi se vodio da ja i nisam tu. Glas
me pomalo poče izdavati, pa tetak stade sve češće pogled ka meni okretati. Još
se uzdržavao od pitanja, još se bojeći moguće pogreške.
A ja se počeh sad plašiti i moguće njegove male
ljutnje poslije, s obzirom kako ga već punih pola sata uporno držasmo u
neizvjesnosti. Koja i nama postaja poteška, te u zgodnom trenutku riješih sve
prekinuti:
- Hajde sad, tetak, zapali od mene!
- Ama, sve se zalijećem da pitam...
Partija šaha je sad postala sasvim nevažna.
Zamjeniše je snažni zagrljaji, uz par suza, te riječi koje baš i nisam
očekivao:
- Vjeruj, od kako je Foča pala, nema noći da ja i
Zineta ne progovorimo o vama. Već dugo ne rade ni telefonske veze sa Sarajevom,
pa ni preko njih nemamo nikakvih vijesti. A, opet, pitanje je i da li oni o
vama išta znaju... ili, vi o njima...
Ipak smo mi muškarci. Tih nekoliko suza je
moralo, ne i više. Imali smo još pola sata do kraja njegove dežure, poslije
čega ćemo ravno njegovoj kući. Nije bilo potrebe da iscrpljujemo priču, svakako
ću gore morati s njom iz početka.
- Noćas ću, od tetke ti, dobiti muštuluk kakav
nikad nisam. Jest da ćemo je morati poljevati vodom...
I da mi to nije kazao, znao sam da će tako biti.
Alauddin
Kebir džamija, Pertac (Visoko)
