Oj snašice, bijela
vilo,
od goluba desno krilo,
neće sunce da ogrije
dok se snaša ne
nasmije.
24-27.mart 1993.
Gdje je snaša nogom
stala,
tu je ruža
procvjetala.
Naša snaša kada
stane,
maramica drugim pane.
Naša snaša kad uzdiše,
kao cvijeće da miriše.
Od kad smo je
isprosili,
s njome smo se
ponosili.
Biće da je ovo i posljednja takva smjena bila.
Tek da Salem i ja osjetimo kako je to „nekad“ izgledalo.
Iz Zenice su stigla puna dva kamiona, bataljon
sada broji preko stotinu ljudi. Nas smijeniti, došlo ih je dvadeset i koji.
Nije to ta promjena. Većinom su to ovi novi,
vidjelo se po njihovom ponašanju, njihovim izrazima lica. Oni su došli na
položaj! A mi, mi ih gledasmo jednako kao svi ostali. Kao da smo ovdje najmanje
od februara.
Bilo je nešto u našim međusobnim pogledima. Oni
nisu mogli, htjeli, smjeli... svega pomalo. A moglo se, ko je htio, i smio!
Dokazao je to Džo sa svojom grupom. Bez obzira što nije stigao kamo je pošao.
Dokazali smo i mi. Bez obzira što, mislim da sada
tako razmišljam, drugi put ne bismo sa životom se tako kockali. Sreća, pa
drugog puta neće biti.
Jednom bilo, dovoljno! Važno je da smo uspjeli,
manje - kako, i s koliko sreće. O tome će se manje pričati. Kao što će i oni
koji čuju moju priču, radije mi prigovoriti zbog činjenice da moradoh nositi
džemper na „plus dvadeset“, nego čestitati na pronešenoj bombi, uspomeni. Ali
će i radije pomenuti kako „zbog jedne djevojke umalo bez palca ne ostah“, nego
što će saosjećati kako sam se i zašto u onom džemperu, zbog te koincidencije i
od straha preznojavao. Podsjetiće nas na konjak koji na Blinju dobismo,
zanemarivši da je i on samo rukom sudbine nam pokučen. Pitaće nas uvijek „ko
nas tjera da idemo mimo ostalih“, a opet će svi rado povući koji dim duhana, do
kojeg jedino ovako mogosmo doći. Nešto će i izmisliti, samo da našu ludost što
više spuste ispod svoje pameti. Mi nikome nećemo zamjeriti. Svi smo mi došli
istim putem, putem svojih sudbina.
Kao i Džo što je svojom sudbinom skrenut s tog
puta. I to je ono što se o Džou priča, a već se zaboravlja zbog čega je on i
hrabriji, i luđi i gluplji, od svih nas. On jedini u Zenici nije odmarao.
Saslušavan je više puta, da bi nešto ispričao drukčije nego zna, može i hoće.
To je ono što svi znamo, a svi imamo poneku i za dodati. Jedni bi i njega da okrive,
drugi se nadaju da je sve greška, treći slute, sumnjaju. Svi se sjećamo
njegovog ponašanja na Trebeviću. Istina se zna, samo se ne sili. Ona uvijek
sama dođe. Mnogi se slažu, često - ne i na vrijeme. To, možda, važi za Džoa, Salemova
i moja je utrefila. Ni sekundu nije okasnila, a mogla je...
Kao što ni proljeće ne požuruje. Mogli smo
pojačati smjene, ali Komanda procijeni da je rano. Da je bolje napraviti treću.
Valjda ni ta istina ne zakasni.
Da je, bar, Major tu!? Niko se ne bi pitao je li
trebalo tako ili drukčije. Neobično bez njega, nije ovo onaj isti bataljon.
Valjda se treba navići.
A, polahko počinjemo. Počinjemo tako što Majorovo
prisustvo još osjećamo, što je još u našim mislima, uspomenama. Počinjemo tako
što poredimo, ovo s nekim sličnim vremenom.
Sada kad nas je toliko da makar ličimo na
bataljon, Zuhdija uvodi još jednu novinu. Biće postrojavanja, dizanja zastave,
informisanja. Ipak, bar za početak dolasci nisu obavezni. Liči malo na Majora,
bez prisila, postepeno. Već viđeno, dežavu. Samo se treba prilagoditi
situaciji, prepoznati u njoj. I, u istini!
Istina je uvijek istina, makar joj se nekad i
slatko nasmijali. Čak i kada joj prethodi neka laž. Laž, bez koje ne bi te
istine bilo. U jednu takvu priču se, mimo svoje volje, ali i još manje bez
protivljenja, ugurasmo nas dvojica.
Očuvanje bataljona je podrazumijevalo i redovne
izvještaje prema Korpusu. Od samog su početka cifre o broju vojnika svjesno
preuveličavane. A to je usput omogućilo i da se u magacinu stvore određene
zalihe hrane. Sad se laži mogu početi smanjivati, ali je procijenjeno da je
pametno skriti i neke tragove prošlih.
Jedan od dokaza da Major fizički nije s nama,
vjerujem da bi on to izveo drukčije. Zuhdija je imao svoje rješenje, a njegovo
predočavanje je i glavno što se čulo na prvom postrojavanju. Dolazak ovih iz
Zenice označen je kao potvrda uspješno obavljenog prvog zadatka ovog novog
bataljona Sutjeska - onaj stari bataljon je sačuvan!
Treba sad nagraditi one koji su najzaslužniji za
to. Nema adekvatnog načina, ali je i svaki dobar. I, pravičan. I jedini mogući
je - rješavanjem dijela zaliha hrane. U magacinu je brašna, ulja i šećera više
nego što knjige trenutno mogu da otrpe. Podjela tih vreća i kanti je i najava
da će oni koji su prije došli, uskoro na novi dopust, vidjeti famelije i
obradovati ih.
Opet će komentari biti nevažni. Nevažno, ko je u
pravu. Tačno je da niko nije odsustvovao svojom voljom, ispostavlja se kako
ovima ovdje i nije bilo loše, postavlja pitanje zašto nas se na ovaj način
razlikuje? Red je da ovi sljedeći idu na dopust, je li višak hrane samo njihov?
Još pitanja, još istih odgovora. Jednima bilo suđeno da se mogu ranije vratiti,
suđena im nagrada za to. Nama suđeno da se izdvojimo iz druge grupe,
priključimo prvoj.
Suđeno tako, sudbini kum Zuhdija. Kod jednih
Zuhdija dobija na povjerenju, put do povjerenja drugih otežava, ali je nešto
morao uraditi. Višak hrane je bio djeljiviji s prvim brojem ljudi, dvojica
manje ili više. Teško je presipati vreće brašna i šećera, preljevati kante s
uljem, bez obzira na komentare. Prestaće i oni vremenom, ovo se i ne vezuje za
budućnost, već za prošlost. Budućnost nam je, nadamo se ista, prošlosti malo
različite. Zna se - koji su bataljon očuvali, koji su zaslužni što se nikada
neće raspasti.
Tih je - šezdeset! Istina, jer je za granični
datum uzet - 20.mart! Dan prije, nego su Hrvati otvorili puteve.
Razlika jeste samo u dva dana, ali dva vrlo
različita dana. I jedno i drugo je istina, istina koja je, na Salemovu i moju
sreću, došla tačno na vrijeme.
Sigurno je da se nećemo gurati da s ostalima
idemo čim prije na novi dopust, ali će nas naši brašno, ulje i šećer čekati. Vrijednije
od toga, sad znamo da smo za svoj poduhvat nekako nagrađeni. Znamo još nešto, za
ludost i hrabrost nagrada je ista. A sudbina je dodjeljuje.
Trnovo, s okolinom
