Mi smo momci sa sela,
narav nam je vesela.
Čim osvane nedjelja,
mi smo prvi kod kola.
Djevojčicu za ručicu,
tamburicu pod mišicu,
pa na Kiseljak, dok ne
padne mrak.
Haj, Kiseljak, Kiseljak, svaki momak
veseljak;
Kiseljačke djevojčice,
rumene ko jabučice.
Haj, pogače, pogače, slatke kao šećerke;
Kiseljačani kuhaju,
Sarajlijama prodaju.
Pogače, kiseljačke
7. januar 1993.
Tamburice kucaju,
mladi momci pjevaju.
Kolo igra veselo, znoj
se lije niz čelo.
Kolo vodi djevojčica,
lijepa, mlada seljančica,
lica rumenog, ruha
vezenog.
Haj, Kiseljak, Kiseljak...
Ponedjeljkom, znade
se, kopa se i ore se.
Momci žanju i kose,
snoplje vežu i nose.
Djevojčice predu,
tkaju, do nedjelje ne prestaju.
A nedjeljom, opet po
starom.
Haj, Kiseljak, Kiseljak...
/Jozo Penava/
Kraj odmora okrenu misli ozbiljnijim situacijama,
odnosno bližoj stvarnosti. S tim da iznenađenja nikada, pogotovo u ratu, ne
treba isključivati. Kao što i niko ne mari kako sve naši osjećaji mogu na njih
reagovati. Hoće li nas sve to odvesti novim, nekim drugim iskušenjima. Nas,
eto, kao i nije trebalo čuditi što se ni razlozi ne znaju, kao ni to koliko bi
taj produženi odmor mogao trajati. Nagađanja pominjaše još jednu heftu.
Previše - za ostati ovdje. Ramo i Sakib mi neće
uskratiti gostoprimstvo, ali sam vidio kako ni njima nije lahko. Osim toga, i
Remzija je tu. Pa svakako bih da se riješim osjećaja kako sam im na teretu.
Doduše, po glavi se motala opcija da tu heftu rasporedim na ostale komšije,
prijatelje. Ipak, vjerovah u nova dolaženja, pa sračunah kako obraz treba
čuvati za to vrijeme.
Jutros je osim vijesti o produženom odmoru došla
i ta da su Mufu papiri gotovi, možda je baš jutros otputovao put Splita.
Prebacih i to na pleća sudbine, bez namjere da sebi puno predbacujem što još 1.
januara ne produžih za Jablanicu. Taman bi mi se sad sve poklopilo, ovu bih
heftu proveo ovdje...
Sudbina je odredila drukčije! Imam ja familije
koja, svakako, razmišlja o meni. Trojicu daidža i tri tetke u Visokom. I zašto,
onda, kada je već volja sudbine takva, ne otići na taj put!?
Osim toga, tamo su već Memo i Dževad. Naših ima i
u Zenici, tako ne trebam brinuti kako neću na vrijeme saznati za povratak.
Ostaju mi dvije dileme, kako se prebaciti do tamo, te kako učiniti da mi amidža
na tome ne zamjeri.
Za ovo drugo sam lahko našao rješenje. Zapratiću Rama
i Sakiba na položaj, do tada ćutati. Remziji ću ispričati, i ostaviti ga da njima
kasnije objašnjava. Jest mi žao što svega dva puna dana bijahoše oni tu, ali
sudbina objašnjava i teže stvari.
Raspitah se i za put, saznah kako i nije previše
komplikovan. Od Tarčina za Kreševo ima, makadamski ali prilično dobar put, s obzirom
na presječenost glavnog - i vrlo prometan. Odatle je jednostavno, autostopom -
ravno do u Visoko.
Prva misao, potom ovo raspitivanje, sve predstavi
dosta prostim. Razgovorom s Remzijom dugo se držah u dilemi. Podsvjesno, ili
svjesno se morah uvući u vrijeme ručka. Koje, s obzirom da večere i nisu
redovne i izvjesne, nije požurilo.
Snašao bih se, neko bi mi nešto skuhao, dao, ipak
mi se nije tražilo. Uvjerih se da je dovoljna volja, čvrsta želja, odlučnost,
pa da se izdrže i put, i eventualne njegove neizvjesnosti.
Tako, pola sata nakon što prelomih, i s Remzijom se
ispozdravih, s rancem na leđima nađoh se na nikad popularnijem Kreševskom
raskršću.
Za svaki slučaj, od vojnih policajaca tražih
dodatne informacije za tačan pravac. Pokazaše mi, ali i sugerisaše da sačekam
kakvo vozilo. Kazaše da se prosječno čeka nekih pola sata, te da je samo danas
na sličan način u tom pravcu otišlo već pedesetak vojnika.
Vjerovah da ne mogu biti veliki baksuz, a dodatno
mi laknu kada mi se u čekanju pridruži jedan momčić, mojih godina otprilike.
Mirsad je od Višegrada, njegovi su negdje u okolini Kiseljaka. Malo me
začudilo, ali ne toliko da mu ne povjerujem.
Ne bunismo se što se bolje ne stigosmo upoznati,
on ne čeka duže od deset minuta. Policajci nas uputiše na jedan kombi koji ide
do Kreševa, ali kazaše kako je za dalje još manji problem.
Nije baš bilo tako. Ipak smo stigli kad saobraćaj
između Kreševa i Kiseljaka baš i nije nekog intenziteta. Od Kreševske smo
policije dobili potvrdu da nam nije predaleko ni pješke prijeći. Zapravo, do
Kiseljaka je oko dvanaest kilometara, a porodica ovog momka je u nekom selu
koje je negdje na pola puta.
Kako se već počelo smrkavati, strogo smo išli
lijevom stranom, kako nam ne bi promakla tabla - putokaz za pomenuto selo.
Usput pričasmo, o sebi i svojima. Ali i o
Kreševu, obojica smo malo iznenađeni. Nismo očekivali bogzna koliki grad, ali
veći svakako jesmo. Osim jedne kafane-restorana, koja ovdašnjoj vojsci svaku
noć pruža zabavu uz muziku Duška Kuliša, koji je i rodom iz ovih krajeva, ništa
drugo ni ne vidjesmo. Složismo se kako čovjek u Kreševo istovremeno i ulazi i
izlazi.
Mirsad je tek polazio na sedmodnevni odmor, a
meni je dozvola - s ovim datumom isticala. To me otprilike jedino brinulo.
Tarčinsku sam policiju uspio zbuniti raspitivanjem za pravac prema Visokom,
Kreševska je djelovala posve nezainteresovano, ali nisam bio siguran da ću i s
nekom sljedećom jednako jeftino proći. Iskreno, volio bih da smo se opet našli
u kakvom automobilu. Ovako, sasvim mi je godilo ćaskanje s novim poznanikom,
ali razmišljah i o momentu kada ćemo se rastati.
A na rastanku pokušah djelovati nimalo zabrinut,
bar malo dijeleći radost što tablu nismo promašili. Pa, ipak, čim sam sasvim
pao pod osjećaj da sam potpuno sam, naglo sam ubrzao.
Poredio sam dužinu s putem Brod - Mješaji, makar
svjestan da ću brže stići, i koliko god to nezdravo bilo - u znoju okupan. Da
sam mogao, preletio bih do Kiseljaka.
***
Ulazak u ovaj gradić me učini sretnim što se ovo
događa baš noću. Ne samo da ga ovakvim ne zamišljah, nego takvim nisam
zamišljao ni Las Vegas. Blješti na sve strane. I bez obzira što je ovo prvi čitav
grad koji noću gledam nakon toliko vremena, nije to jedini razlog. Blješti čak
toliko da me u momentu postaje strah kako se neću znati ni ponašati.
Moram zastati. Postati svjestan da nešto ovakvo
stvarno postoji. Da sve radi, i prodavnice, pekare, diskoteke, hoteli... Jednostavno,
da postoji noćni život. Da je narod opušten, dovoljno udaljen od rata. Na momenat
mi se lijepim čini saznanje da sve ne sanjam, shvatam da mi se i ne žuri toliko
da ne bih malo usporio, razgledao.
Jedino me muči što osjećah kao da svi oko mene
znaju, osjete da u džepu nemam ni dinara. Posebno što usput pogled bacam i na
neke cijene, koje ne samo nestvarno izgledaju nego se nikako ni ne uklapaju u
ukupni ambijent. Kilogram kahve - tri marke, šteka cigareta - od dvije i po, do
četiri ili pet, ovisno o vrsti. A oči mi najviše zastaju na bocama raznih pića,
konjaka, vinjaka ili votki. I opet, oko tri marke. Ostale me cijene, uglavnom
ni ne zanimaše.
Par razgledanih izloga mi je dosta, opet poželjeh
čim prije nastaviti prema Visokom, za koji sam bar siguran kako mora izgledati
manje raskošno.
Provjeravam u džepu da li su mi još tu vojna
knjižica i dozvola pri isteku. Šibicu, onu malu iz „američkog obroka“ koju
dobih od amidže, sakrih u džep košulje. Kako bih vojnim policajcima koji
bijahoše na punktu prišao s pitanjem za malo vatre, na taj način pokušavajući
izbjeći obavezno pitanje za dozvolu.
- Naravski da imamo, gdje bi bili vazdan bez vatre
– u policajčevom glasu osjetih prijateljski ton – jesi li i ti Fočak?
- Jesam – teško skrivajući iznenađenje zbog ovakvog
pitanja, ipak shvatih kako ovakav razgovor samo može biti znak da dozvola neće biti
tražena – imam neke familije u Visokom, pa rekoh da ih malo posjetim.
- Svaka čast. Ama, čulo se i ovdje za vas. Baš ja
bijah neku noć na smjeni kad je ona veća vaša grupa naišla... odmah iza Nove
godine, meščini...
- Jeste.
- Neću to zaboraviti nikad. Nekako mi djelovaše
posve čudno. Nije mi baš nepoznato, gledah ja to početkom rata, u Hrvatskoj.
Gledo sam ja kako izgledaju jedinice do kojih logistika nije brzo dopirala.
Ono, bilo je i ovdje slično u početku, ali jebemga, već je osam mjeseci prošlo,
u nas sad i pekari na terenu imaju bolje uniforme. Nego, zadesi se tu i naš
zapovjednik, odmah naredi da vam se obezbijede autobusi. Pravac – Zenica. Znaš,
na nekom je sastanku čuo za vas Fočake. Ono, ti reče da ćeš u Visoko?
- Eto... konto sam večeras stići. Imam taj mali
problemčić, nisam baš siguran da ću lahko potrefiti tetkinu kuću, zato mi se
žuri. Valja mi se malo raspitivati po Visokom.
- Niš ti ne brini... Da vas je više, opet bi bio
kakav auto od nas. Ali, i ovako ćemo već nešt zaustaviti. Opet, ako baš nisi
siguran da ćeš se noćas snaći, mogo bi konačit s nama. Još ako piješ - ne bi ti
trebalo biti dosadno!
- Ama, pijem... Nego, kažem, žurim. Kolko sam
shvatio, odavde ima trinaest kilometara. Nije to toliko da se nemere i prepješačit...
- Ni govora! Hajde, sad zapali jednu od mene. Vidjećeš,
nećeš je ni i ispušit, nešt će naletit.
Taman ga htjedoh priupitati za Vladu Bošnjaka, jedinog ovdašnjeg
Hrvata za kojeg sam čuo, imao informacije da je od početka
angažovan u pripremi Bosne i Hercegovine za odbranu, ali je on morao
intervenisati zbog auta koje se približavalo iz pravca centra grada.
Rukom mi mahnu da priđem, a još više me iznenadi
što ih nije molio da me prime, već im je skoro naređivao:
- Neću vas pretresati, nema potrebe. Samo, primite
ovog momka do Visokog.
Ne stigoh mu ni zahvaliti. Ipak sam čuo njegovo
„sretno“, upućeno valjda meni, ali možda i ovoj dvojici u vozilu.
Kiseljak
