Bugarka đevojka iz
Bugara došla,
s bugarkom đevojkom
finafes natukla;
Obrve navukla, silaj
sulufice,
rumen jagodice,
prebijelo lice:
21-24.mart 1993.
„Nu iziđi, jado, na ta
ašik vrata,
da mi vidiš dragu u
zelenu bašču,
u zelenu bašču, pod
žutu narandžu,
kako mi se šeće, kako
mi se kreće.
Da nas je malo, shvatili smo čim smo došli, kao i
da linija koju držimo ne može biti velika, ali smo i očekivali da na položaj
ide malo više ljudi. Sve mi bi prilika da se prisjetim polovine decembra,
Kapovine, pogibije Admina Hajdarevića.
Čovjek brzo zaboravlja čega se ne želi često
sjećati, a lahko prihvata što mu se na prvi pogled čini dobrim. Tako i ovo, što
nekad mislismo da u našem bataljonu nikada neće biti, da na liniju se ide
dobrovoljno. Mada se može i drukčije reći, idu oni koji mogu. I objasniti, i
shvatiti je jednostavno, jedini zadatak te linije je - održati, očuvati
bataljon. Uspjelo se, pa se i Salem i ja radovasmo, te odmah prihvatismo
naredna tri dana provesti na tim Varizima.
Ako se niko drugi ne sikira što nas ide svega
šesnaest, nećemo ni mi. Ako kažu da je ovo najbrojnija smjena, vjerovaćemo. Ako
je i tačno da oni koji idu, uglavnom su navikli na ritam „tri-tri“,
prihvatićemo. Ako još kažu da su tri dana gore zanimljivija od ovih u Kerleta Lukama,
potrudićemo se da i nama bude tako.
Samo smo jednom priupitali kako da od nas
šezdesetak, tek polovina viđa Varize. U očuvanju bataljona su najprječi
Komanda, te logistika.
Otud i pojašnjenje da je među nama i šest žena, a
meni se učini kako ih nikada nije bilo više. Procentualno gledano, ni u cijeloj
Armiji. Kako čusmo, neke od njih su u početku i išle, kada se jedva skupljalo
desetak za smjenu. To su one što su ovdje sada u ulozi bolničarki: Safira
Salčin, njena sestra Amela, te Suada Muslić i Nermina Lugušić. Dok uz Ninu,
jedina koja još niti jednom nije išla, a čije je zvanično postavljenje i uloga
kuhara, koju još i ne stigoh vidjeti, jeste žena koja je tek odnedavno s nama.
Sem imena Dina, za nju se promeće i nadimak „Zajkovica“, što već samo potvrđuje
kako nije slučajno iz Goražda došla među nas.
Zajko Muslić je važio, tako se priča, za jednog
od uglednijih mještana s našeg kraja. Ne znam je li to dovoljno da objašnjiva
razloge njegova razvoda s prvom ženom, ali je svakako bio slobodan još tada
početi novu vezu. Niti mu se ima zamjerati jer je išao izvući je iz Goražda. Nas
sve to ni najmanje ne bi trebalo zanimati, da tri dana nisu veoma duga. Ako se
gore već ništa ne dešava, ne radi, onda je shvatljivo da se svi koji nisu tu,
na razne načine premeću po ustima.
Nisu samo ogovaranja prisutna, o nekima se
pričaju uglavnom lijepe priče. Jedna takva se odnosi na čovjeka kojeg isto
nismo ranije viđali u bataljonu, a koji je također stigao iz Goražda.
Dervo Rahman, nije nam nepoznat. Predratni je
direktor Nacionalnog parka, a na Trebovoj je posebno pominjan početkom rata.
Iznad nje su bili česti preleti četničke avijacije, a tada su nam toliko
značila skloništa koja su izgrađena vozilima i naftom koju je upravo Dervo
obezbijedio. Kao i s mnogim drugim dobrim ljudima, sudbina se i s njim
poigrala, početak rata jeste osjećao ali ne i sasvim pogodio, pa ga je zadesio
gdje je manje želio, u Foči. Odatle je morao prema Goraždu, gradu-paklu kako ga
ratni izvještači s pravom oslovljavaju.
To je uzrok pa ga gotovo niko nije poznao kada je
polovinom februara ovuda naišao. Srećom, jeste on neke. Nije bilo problema da
nam se pridruži, pa iako i sada još uvijek izgleda dosta loše, svi navode da se
i sasvim solidno oporavio.
Duhom se, tvrde, nije promijenio. Ne samo
direktor, bio je i rezervni oficir, ali nije tražio nikakvo mjesto u Komandi.
Prihvatio je da vodi magacin, ali i usput da se odužuje. Ovo mu je treća
smjena, krenuo je mada je Zuhdija napominjao kako je potrebniji dolje, s obzirom
na očekivani dolazak ovih iz Zenice. Kako reče sam Dervo, biće oni lijepo prihvaćeni
i bez njegovog prisustva.
A položaj na Varizima, još bolji nego nam ga
predstaviše, nego ga zamišljasmo. Svega dvije zemunice, par stotina metara
jedna od druge. Od kojih je gornja isturenija, ova dolje - haman joj dođe iza
leđa. Onda je i jasno da se svaki dan grupe smjenjuju, iako i jedni i drugi
tvrde kako oni neprestano dežuraju, po dvojica, i da je razlika samo u mogućoj
opasnosti.
Slušajući tu priču, mi i povjerovasmo u nju, ali
naš prvi dan boravka s donjom grupom pokaza drugu istinu. Iz zemunice se izlazi
samo radi ličnih potreba, dok je za sigurnost dovoljno znati da su gore, vani
dvojica.
Takav nam položaj, pa još i vrijeme. Prema
Varizima je teško prići, a da ona dvojica na vrijeme ne primijete kroz rijetku
šumu. Opet, snijeg je predubok da bi nam se prišlo iz nekog drugog pravca.
Uglavnom su dvojica i dovoljna, da vide, osjete, uzbune ostale. Ti ostali su
spremni, iz prilično sređenih zemunica brzo uskočiti u nekoliko, to se mora
priznati, solidno pripremljenih rovova. Do tada i, uvijek praznih.
Noću se stražari, više iz navike negoli iz nekog
straha, ili stvarne potrebe. Nije stalno vani, ali je neko uvijek budan.
Neće ovako vječno, s proljećem će se linija
doraditi, kada bude više mogućnosti da će četnici nešto pokušati. Ali do kada
će i nas biti više. I do kada, treba koristiti situaciju kakva jeste!
A ona, sem odmora, pohvalnih priča i ogovaranja,
služi i za izmišljanje svega drugog što će prekratiti vrijeme. Jedan od načina
jeste i to prepucavanje koja zemunica više stražari, odnosno je plašljivija.
Meni se posebno dopala podjela na „Kokiće“ i „Palavre“. Prvi i treći dan će
naša grupa biti Kokići, a drugi dan - Palavre, što već navodi da su imena
dobile zemunice, a ne grupe.
Salemu i meni je trebalo objasniti prirodu ovih
naziva. Među nama je nekoliko momaka koji su do pada, bili na Kljunima. Riječ
je o dva brata Komar, zatim Samiru Kurtoviću, te još dvojici Keča. Ova šala je
stigla s njima, a nastavak je jedne stare priče:
U njihovom kraju
su nekada ove dvije porodice važile kao najskromnije, najsiromašnije, najnepriznatije.
Tada je važilo i pravilo da se prema tim mjerilima i određivalo gdje će ko
sjediti na kakvim sijelima. I Kokićima i Palavrama je, prema tim pričama,
mjesto bilo - za vratima. Tako, da bi i oni se ugostili, morali su dolaziti
prvi na ta sijela, jer su se poslije obavezno pomjerali, praveći mjesto
uglednijima.
Priče su priče, više šala nego istina. Imam pravo
da sumnjam u autohtonost, kao i kod sevdalinki događaji su ostajali, akteri se
katkada mijenjali. Može biti da su u ta vremena ovi bili i najimućniji,
najprivilegovaniji. Ko će znati kako je bilo u davna vremena, tako da je posve
svejedno biti jali Kokić, jali Palavra, jali da se neko sjetio nekih drugih
prezimena. I jedno i drugo, i bilo koje, jednako je mirno, ugodno, zabavno. Sve
zajedno, za Salema bolji početak nego bi sami sebi zamislili.
Ipak smo dio svoje sudbine. Nismo slučajno iz
Visokog pošli tri dana prije ostalih. Ne bismo ušli u ovu smjenu, u grupu u
kojoj su još i Remzija Čorbo, Mirsad i Munib Komar, Samir Kurtović, Enver i
Džemo Kečo. Uklopili smo se, a i prihvaćeni smo.
Neka nama naše sudbine.
Mrežica,
stara koliba
